Nije mene dušo ubilo
Iv je pre par noći pila jeftino
vino i izgubila skup telefon. Po treći put. Od ukupno pet puta. Ona
dva puta umorna konobarica me je zvala da u četiri izjutra dođem po
telefon razigrane plavuše koja ga je ostavila na šanku, a kojoj sam
upravo ja bila prva u porukama, govorila je kako nije čitala sadržaj
istih, ali njen podsmeh je pričao za sebe, drugačije. Ovaj put niko
nije zvao, ali se ni naslađivao porukama, telefon je brzo bio
isključen. Setih se toga kada sam počela da kucam njen broj.
''Jebemti'', pomislih. Kako sad doći do nje odmah? Legla sam na
krevet i razmišljala o svojoj najboljoj drugarici. ''Dođi. Dođi!
Dođi..'', mislila sam kao u Preverovoj pesmi. Sitni koraci čuli su
se kroz hodnik, i neprestano kucanje je otpočelo, kao da očekuje da
se odmah stvorim pred vratima. Otvaram, ona mi se smeje. ''Šta
je?'', kaže. ''Fala Bogu'', odgovaram. ‘’Ajmo brzo negde’’
je bilo brže od odabira garderobe, ali i to je prošlo.
S obzirom da smo zbog mog prebiranja po ormanu bile u pabu tek nakon dva sata, morale smo mnogo brže da…popijemo malo. Ja sam bila dobro i toplo obučena, pa me nije zanimalo kako ću kući po hladnoći, a Iv ovoga puta nije imala šta da izgubi. Za razliku od nas, Sonja je (skoro) izgubila momka. Bilo bi dobro da vas zanima ko je Sonja, jer ovo je priča o njoj.
Sonja je mala, crna, tiha i opasna. Da bi bila opasna podrazumeva se da je bezosećajna. A upravo tu njenu osobinu iskusio je u mreži sitnih riba, i moj drugar Aleksa. Dečko koji obećava, ambiciozni student arhitekture, savršenog osmeha, gustih čađavih uvojaka i dobro istreniranih reči na koje bi padale klinke i njihove majke, bio je probirljiv i uzimao sve što mu se ponudi, kako je bio raspoložen. A obično je bio raspoložen. Najsitniji zalogaj, slast željnim Aleksinim usnama, kliznula je brzo niz grlo radoznalog dečaka, kada su se oči izbečile na gorčinu otrova. Šest meseci dvadesetčetvorogodišnjeg života je dovoljno da promeni čoveku putanju, izbaci iz krivine, slupa i nezalečivo povredi. Aleksa je tih šest meseci voleo Sonju kao što nikad nije voleo sebe, postao je budući lečeni alkos, propali apsolvent, bez osmeha i kovrdža koje je ošišao. Vrtela ga je kao vrteška, u ambis, pa ga osmehom neznatno dizala, pa spuštala, i još dublje, onako kako samo ravnodušna žena može. A on je molio, grlio, spuštao slušalicu, pa opet zvao, plakao, glumatao i započinjao svoje stare igrarije, ali je bio odbijen i kada je mislio da je voljen. Ona je videla samo dete, batrgavo i željno pažnje, na momente simpatično. Za razliku od nje, mi ga nismo mnogo viđali, za tih nesrećnih šest meseci svega dva puta, oba pod njenim nadzorom. ‘’To ti je Sonja, otrovština’’, govorila sam Iv, pokazujući pogledom u smeru toaleta gde je omanja gospođica nezainteresovano stajala sa svojim novim frajerom, a starim Aleksinim drugom. ‘’Ma daaaj, sa njegovim najboljim drugom?’’, bečila se Iv, što od čuda što od vina. ‘’Ma..’’, odmahnuh, ‘’to ga je još i najmanje iskidalo’’. A bio je pokidan, postao je patetičan poput Bon Džovija, i kolekcionar ‘’nije nam bilo suđeno’’ pesama. Govorila sam mu da se ne čudi što ga je jedna povredila, jer brojka njegovih povređenih je ipak bila daleko veća, mada je bilo malo čudno što ga je tek sad strefila ‘’prva-prava-pogrešna’’ ljubav. Izazivao je Aleksa sudbinu kroz gomilu polupanih devojačkih srca i snova, nizao je grehe širokog osmeha i nagojenog ega, ali ipak mi je bio drug i neizmerno drag, što je značilo da idemo da se ljubazno javimo Sonji kraj toaleta.
‘’Ćao, Sonja!’’, priđosmo razdragano
‘’Je l ja tebe znam?’’, nije se folirala, uvek je više pažnje obraćala na momke.
‘’Naravno, ja sam drugarica tvog bivšeg momka’’, rekoh normalno.
‘’Ahaaa…’’, izusti Sonja razočarano što ipak nisam poznanica iz letnje kreativne radionice.
‘’Ne znaš kog je l` da? Ajde ajde nije sramota priznati, ko ionako veruje u priču da je bio samo jedan? Aleksina drugarica, da skratimo muke.’’
Muk. Sonja i njen momak me nemo gledaju i sve je delovalo kao da im nije u planu da nastave ovaj razgovor. Nasuprot tome, ja sam jedva čekala da se raspričamo.
‘’A Aleksina, mhm..eto.’’, grč na Sonjinom vratu je bio primetan
‘’Da da, od lepog Alekse, vidiš kako si se sad setila, boli lepi Aleksa a?’’, rekoh šaljivo
‘’Haha ha.. Ovo je moj momak, sad’’, sad već uplašeno Sonja poče da čupa stvar
‘’Šalim se ja malo, da ne zameri sadašnji momak. Mada ne šalim se za Aleksu, lep je momak, to i sama znaš.’’
‘’Mhm, zna ga i moj momak. Vidiš, ja ništa ne krijem od moje ljubavice’’, sigurnost se vratila devojačkom glasu.
‘’Čekaj čekaj… Ljubavice? Pa tako si i Aleksi tepala! Uf, Sonja...’’
‘’Nema to veze, bitno je za
koga stvarno misliš tako kad kažeš!’’, reče Sonja jezikom
bržim od pameti.
Sonjin bledunjavi momak je jednim pogledom prešao sa njene na našu stranu. Naslonivši leđa uza zid, ispustio je uzdah, gorak i pun razočarenja. Par reči je trebalo da neka davna sumnja preplavi privid sladunjave vezice, i da ono što je toliko puta krpljeno sa njom opet napukne. Kada sam uvidela to, izustih još kratko:
‘’Ništa ja pogrešno nisam rekla.. Ne može tebi Aleksa ništa, ako si ga prebolela, je l` tako? Verujem da ga je teško preboleti, ali ne bi ti bila sad sa ovim mladićem da nije tako. E, ajd sad uživajte, drago mi je da smo se ispričali!’’
Sonja je bila dobra sa momcima, ali nije umela sa ljudima. Tek što smo se vratile za naš sto, momče je već zalupilo vrata za sobom, a ona ostala sama, tamo kod toaleta, nervozno cupkajući. Iv i ja smo diskutovale o tome da li smo preterale, nije naše da se mešamo u tuđe, i ta diskusija je trajala čitavih četrdesetak sekundi i završila se njenim: ‘’Aj sad, šta je tu je, malo karme Aleksi, malo Sonji (nije ni ona zlatna), a nas ako sustigne znaćemo zbog čega je, mada sumnjam...nego gde mi je…izgleda da sam izgubila novčanik, kako ću sad turu okrenuti, zovi konobaricu’’.
Preterano ili ne, Aleksi će se dopasti priča. Ispričaću mu ovu kad se oporavi. Smejaćemo se zajedno, moj drugar i ja.