Skandinavski biseri
Iznenadićemo se (kao što se uvek lecnemo u takvim prilikama) kada shvatimo da je prvi roman trilogije “Milenijum” , “Muškarci koji mrze žene”, švedskog novinara i pisca Stiga Lašona premijerno štampan pre ravno deset godina. Usledile su, zatim, još dve knjige (“Devojčica koja se igrala vatrom” i “Kula od karata”), planetarni uspeh, ali i prerana smrt autora, pa smo ostali uskraćeni za nastavke uzbudljive i napete priče (govorka se da je Lašon imao materijal za čak deset romana). O fenomenu “Milenijuma” napisano je mnoštvo dobrih i ne baš sjajnih tekstova, a u jednom od najkvalitetnijih, objavljenih na našem jeziku , Muharem Bazdulj sjajno uočava da je ključni lik Lizbet Salander, “hibrid srtipovske superheroine i androgine verzije Nastasje Filipovne” (“Vreme”, br.1014, jun 2010). Ono što je za našu priču izuzetno važno, jeste činjenica da je Lašon “Milenijumom” ukazao na mračnu pozadinu švedske idile i na taj način širom otvorio vrata izuzetno kvalitetnoj i raznolikoj produkciji unutar kriminalističkog žanra diljem Skamdinavije (u geografskom, političkom i regionalnom smislu te reči, kako vam volja). Talas koji je pokrenut Lašonovim spisateljskim radom danas izgleda ogroman i, na sreću čitalaca i gledalaca, ne nazire mu se skori kraj.
Jezdeći na tom valu, još dok je bio mnogo manjih dimenzija, danski javni servis (DR) počeo je 2007. godine sa emitovanjem televizijske serije jednostavnog naziva “Forbrydelsen” (prevedeno na engleski kao “The Killing”, ili , još jednostavnije, po naški “Ubistvo”). Snimljeno je dvadeset jednočasovnih epizoda i TV pretplatnici u Danskoj bili su prezadovoljni činjenicom da je serija finansirana njihovim novcem. Dve godine kasnije snimljeno je i emitovano deset šezdesetominutnih epizoda druge sezone, a potencijal uzbudljive priče uočili su majstori sa britanskog javnog servisa i početkom 2011. godine počelo je emitovanje prve sezone na kanalu BBC 4. Serija postiže ogroman uspeh u Velikoj Britaniji, ali i mnogim drugim zemljama, pa DR, logično, odlučuje da snimi i treću sezonu, koja je emitovana 2012. godine. Poslednje scene desete epizode, kako sada stvari stoje, ostaće zvanično završni kadrovi celog serijala, mada se moglo razmišljati i o daljem eksploatisanju odlične matrice. Biće da su se praktični Danci držali drevne životne mudrosti (koja to često uopšte nije) da treba stati kad je najbolje.
“Forbrydelsen” je, ako bismo pokušali da raščlanimo faktore njegovog uspeha, pre svega odlično napisan tekst (za šta zasluge ubira Søren Sveistrup), fantastična fotografija, vrhunska režija, ubedljiva i kvalitetna gluma (sa nekoliko izuzetaka, ali to nije toliko važno), ali, više od svega drugog - Sara Lund, policijska inspektorka čiji lik maestralno tumači Sofi Grabol. Glavna junakinja je nit koja povezuje “Milenijum” sa “Ubistvom”, ali je ta spona dosta tanka i tiče se, sem očiglednog polnog podudaranja, još jedino osobina dve glavne protagonistkinje - obe su, naime, introvertne, izuzetno hermetične i praktično neupotrebljive za iole opširniju verbalnu interakciju. Postoji, ipak, bitna razlika - Lizbet je takva jer je preživela strašne trenutke i dugo bila suočena sa užasnom patnjom (tipa Nastasja Filipovna) , pa je čitalac/gledalac u stanju da razume njenu nepoverljivost i nametnutu samoilzolaciju. Sara Lund, sa druge strane, dovodi gledaoce do očajanja - nesposobna da ostvari dublju emotivnu vezu, ona ćuti kada bismo na lakat progovorili, povlači se kada se od nje očekuje makar zrnce empatije i uporno od sebe gura svakog ko pokušava da joj se približi. Problem sa Sarom Lund je taj što kod nje ne postoji mračni background (kao kod Lizbet Salander ili Nastasje Filipovne) - njene postupke često je teško razumeti i prihvatiti, ali se, postupno, ta njena emocionalna nemuštost kompenzuje predatorskom revnošću u obavljanju detektivskog posla, na polzu ljudskome rodu. Drugim rečima - Sara Lund jedva da viđa svoju (brižnu, strpljivu i prepunu razumevanja) majku, ima očajan odnos sa sinom, beži od malobrojnih muškaraca u koje se zaljubi, što joj ne smeta da bude sasvim fokusirana na hvatanje zločinaca, težeći da do zadovaljavanja pravde (patetično, znamo) dođe isledničkim fanatizmom. Ona odlično zna šta je dobro a šta ne, ima nepogrešiv njuh za zlikovce i apsolutno je svesna svih finesa i granica unutar moralno prihvatljivog. Sve to joj, ipak, ponekad nije dovoljno da prema bližnjima postupi onako kako se to inače čini, ili makar od nje očekuje.
Nije potrebno nekoliko puta pogledati sve epizode da bi se uočili i neki ustaljeni obrasci - neprestano je u radnju umešana visoka politika (borba za gradonačelničko mesto u Kopenhagenu ili priključenija unutar danske vlade), u vrtlog je po pravilu uvučena politička trojka u kojoj su dva muškarca i žena (sa neizbežnim ljubavnim intrigama), nebo je stalno sivo, liju potopske kiše i, kako god okrenuli, novembar nam ne gine. Nekome ovo može izgledati kao slabost ili pukotina unutar priče, ali je za krajnji utisak sasvim irelevantno. Ključno je nešto sasvim drugo, i tu se može povući paralela između TV serije “Forbrydelsen” i radio voditelja Haurda Sterna iz vremena kada je počinjao svoju bogatu karijeru - u oba slučaja ljudi su prikovani za sadržaj jer se ne mogu otrgnuti strašnoj potrebi da čuju/vide šta će dalje biti...Fabula danske TV serije, naročito u prvoj sezoni, umela je da se upetlja do meandrijske opširnosti, usporavajući tako do dosade, ali bi se nedugo zatim desilo nešto što bi iznova okupiralo našu pažnju. U tom smislu, druga i treća sezona su čak i bolje od prve, jer je odbačen balast prekobrojnih likova, priča je striktna i prati samo značajnije događaje (uz napomenu da političke spletke još uvek umeju da iznure gledaoca) .
Posebno mesto pripada neprestanim preispitivanjima zbog stanja u danskom društvu, pa nas scenaristi upozoravaju na klimavo i teško uspostavljeno poverenje između “autohtonih” i “pridošlih”, naročito ako su ovi drugi iz arapskog sveta (što ih, kod jednog dela populacije, automatski deklariše kao “teroriste”). Kad smo već kod “pridošlih”, neophodno je istaći i likove naših zemljaka koji se pojavljuju u seriji. Izbor scenarista bio je takav da Srbe u Danskoj nije prikazao u našem prirodnom okruženju, u kakvom kabinetu prepunom knjiga, laboratoriji ili pak unutar koncertne dvorane. Ne, tendencioznim postupkom, sasvim sigurno uperenim protiv otačastva našega i obraza svetloga, Srbi su, verovali ili ne - kriminalci! I to, ni manje ni više, nego vlasnici noćnog kluba koji je paravan za prostituisanje devojaka iz Istočne Evrope! Zato u ovom času moramo povući ranije izrečene pohvale na račun scenariste, uz mali dodatak - znamo gde stanuješ, Søren Sveistrup !
Hajde da se ponovo uozbiljimo - “Ubistvo” je TV serija kakvih nema mnogo - inteligentna, napeta, uzbudljiva, inspirativna, zastrašujuća, duboka, refleksivna. To je zbir epizoda u kojima se istovremeno rešavaju složeni kriminalistički slučajevi i otvaraju bolna društvena pitanja. Scenaristi su sve vreme na tragu granica izdržljivosti ljudske psihe , testirajući sposobnost svojih junaka da trpe bol ili ogromne nepravde. Ne čudi zato što su završeci prve i treće sezone možda i odveć siloviti - otac ubijene devojčice na kraju prve i Sara Lund na kraju treće sezone nalaze se u situaciju da više ne mogu izdržati nepodnošljivost situacije i mirno gledati hladnokrvnog ubicu u oči. Oni, sasvim slučajno, kod sebe imaju pištolj i na njima je da odluče da li će ga odložiti sa strane ili ga, pak, upotrebiti onako kako je još jedan Danac, Lars fon Trir, omogućio glavnoj junakinji svoga filma “Dogvil”. Ako ste seriju odgledali, znate šta su otac devojčice i Sara uradili. Ako je, pak, niste videli , probajte za to pronaći vremena, jer “Forbrydelsen” spada u najbolje proizvode trenutno neprikosnovene skandinavske škole kriminalističkog žanra.