Poslije Arsena
Poslije Arsena
ostaju sjećanja s okusom mora i okusom soli
i čađavi talog gorčine na dnu čaše iskustva.
Poslije Arsena
ostaju nejasne gazele iz naših ljepših snova
i kap krvi na kljunu u pjevanju skončalog slavuja.
Poslije Arsena
ostaju duše s ugraviranim monogramima
dostojanstvene kao maramice na reverima prognanih plemića.
Poslije Arsena
ostaje krst od raširenih ruku
(trag davnog zagrljaja)
i trnje ožiljaka pod grlom.
Ostaju krhotine ogledala iz kojih se smiješe uklete i jadne drage.
Poslije Arsena
ostaje navika da dobijamo manje kad dajemo najviše
i gospodski naklon glavom kojim se sve to prašta.
Poslije Arsena
evo - srce kao zemlja podrhtava.
Ostaje život od sanja i pjene u viru glasovira...nerazjašnjen
sasvim (a to mu i nije mana).
Poslije Arsena
svi smo gotovo pri kraju i svi gotovo mudraci,
dok milujemo blago daleka brda i ledene gore
(lepoti priklanjamo oči).
Poslije Arsena
u špiljama svijesti skrivamo sebe i skrivamo se od sebe
ponosni kao siročad svijeta.
Poslije Arsena
ostaju tople ruševine ljeta
i tijesni neki putevi kroz jesen.
Poslije Arsena
ostaju od kiše zarđale zamke starih ljubavi,
a mladost (naše želje sjena i naših snova sjena)
s drugima biće bolja.
Poslije Arsena
ostaje rečenica: „Dobro izgledaš, iako se sve promijenilo.“
Ostaju crna prevrnuta nebesa
na čijem dnu poezija, loših vijesti vjesnik, istrajno sagorijeva.
Poslije Arsena
ostaje makar netko da se smiješi
pod surim nadzorom bogova, zvijeri i ljudi.
Ostaje osjećaj da je odavno već bilo kasno,
a jedino u kući za ptice ljubav se mirno slavi.
Poslije Arsena
ostaje običaj da se vjernost naliva u dvije čaše
tako da crte uvek budu na istoj visini.
Poslije Arsena
melodije koje izlaze iz mode (gdje im i nije mjesto)
ostaju da lebde nad tajnim prostranstvima sjete.
Poslije Arsena
ostaju ministrastva straha,
drugi ljudi,
druge žene,
slavoluci za nepozvane goste.
Poslije Arsena
ne ostaje ništa.