Nigde bez flašice!
Svakog leta, godinama unazad,
ista priča. Odavno nalegli na rudu, pristajemo da nam se plasiraju
priče koje su, u najmanju ruku, posvađane sa zdravim razumom. Kako
se to može proveriti? Jednostavno: kad krenu da nas ubeđuju da je
nešto neophodno jerbo ćemo bez toga načisto propasti, premotajmo
film nekoliko decenija unazad (ko ima taj luksuz ili teret) i
probajmo se prisetiti da li je toga uopšte bilo? I, čak ako ga je i
bilo, da li je svakodnevno upotrebljavano? Ako su oba odgovora “ne”
vrlo je verovatno da nam ta stvar nije neophodna ni danas, iako nas
iz sve snage uveravaju u suprotno.
Šizofrena je situacija u kojoj su višednevne temperature preko 35 stepeni, u julu ili avgustu, proglašene pojavom na pragu elementarne nepogode (kad će da prži ako ne tad?) Naravno da one to mogu biti, ali pod uslovom da za život zarađujete rmbačeći na njivi, građevini ili nekom drugom otvorenom prostoru, direktno izloženi nemilosrdnom suncu. No, da nam je nekim čudom zaista stalo do tih čestitih ljudi što zarad prehranjivanja porodice (zlonamerni neka učitaju patetiku) pristaju na nemoguće uslove kod svirepih poslodavaca, valjda bismo se makar malo otimali i džilitali kod brojnih promena Zakona o radu (od lošijih ka gorim) . Ne, naravno, na snazi je i dalje pravilo da najugroženiji trpe pognute glave (jer drugog izbora nemaju) dok buku vaseljenskih proporcija uglavnom podižu oni što tokom dana na suncu provedu herojskih šest i po minuta.
Oni su, valjda, i ciljna grupa paničnih saopštenja kojima nas zatrpavaju tokom tropskih dana. Obrativši pažnju na intonaciju tih upozorenja, neupućen bi čovek mogao pomisliti da će, bez kreme za sunčanje sa najvišim faktorom, naočara za sunce što pokrivaju površinu sedam prosečnih beonjača, te šešira čiji obod, za svaki slučaj, pada do gležnjeva – čim se na suncu pojave završiti isto kao vampir što ga je obasjalo dnevno svetlo.
Naročito mesto među simbolima protivsolarne zaštite zauzima neizbežna – flašica sa vodom! Ono ispred nje možda možete i zaboraviti, ali bez flašice , gonjeni čak i najurgentnijim potrebama, ne idite nigde! Jer, da nije flašice , ulice bi bile preplavljene onemoćalim dehidriranim telima. Da nema flašice, ove naše, plastične, napunjene do vrha vodom, naši bi organizmi masovno otkazivali jer je naučno dokazano da je tih kobnih šest i po minuta na suncu nemoguće preživeti bez nekoliko junačkih potezanja iz improvizovane čuturice. Postupak koji će nas održati u životu zaista je jednostavan – brzom pokretom obod šeširčine prebaci se nazad, tako da pokrije i listove (ništa gore nego kad se oni prezasite suncem!), naočarčine se pomere tako da oslobodimo usta, grlić flašice prinese se usnama i brzim klokotima natapa se naše plemenito ždrelo.
Primenimo recept sa početka teksta, te zamislimo sebe, pre nekoliko decenija, u sličnoj ulozi – autora ovog teksta zateći ćemo kao detence što pre svakog izlaska napolje temeljno maže telo kremom sa jakim faktorom (za koju, pošteno govoreći, nije ni čuo) . Odmah posle toga majka mu na glavu navlači kapu zbog koje mu se smeju svi vršnjaci, ali ni tu njegovim mukama nije kraj – na oči mu nabijaju sunčane naočare, u kojima je pomalo nalik najbizarnijim likovima sa TV ekrana, a ponajviše ne liči ni na šta. I na kraju, jer su tako rekli na televiziji i radiju – u ruke mu isporučuju flašicu sa vodom. Plastičnih nešto i nema, pa može poslužiti ona staklena, od koka-kole, sećate je se – pre su popuštali zidovi nego ti robusni primerci ambalaže za sokove. Tako opremljen, svaki bi dečarac bio spreman da izađe napolje nekoliko puta dnevno. Izađe – i u zemlju propadne.
Uprkos tome što je i pre nekoliko decenija bilo paklenih vrućina, kompletna tadašnja populacija balavurdije izašla je iz tih traumatičnih iskustava bez ozbiljnijih posledica (u slučaju autora ovih redova sunčanje bez zaštite proizvelo je neželjenu posledicu – potrebu za pisanom rečju, ali to je njegov problem). Ni odrasli, koliko nas pamćenje služi, nisu padali ničice jer su zaboravili poneti flašicu sa vodom. Štaviše, čini se da je tada bilo mnogo više industrije , pa samim tim i posla, čak i onog na otvorenom.
Kada posla nema, i kada su životi na granici horora (lišeni perspektive ) i splina (beznadno isprazni) , onda nam preostaje samo fabrikovanje paralelne stvarnosti praćeno neprestanim uterivanjem straha od čega god . Tako istreniran i servilnošću filovan podanik, što sebe voli smatrati građaninom, verovaće u sve što mu se kaže. Uključujući i poučne priče o neizbežnim flašicama sa vodom.