Ne verujem u Boga
Juče sam video komentar na pesmu Pink
Floyd-a u fazonu, “ovo je najveće dostignuće čovečanstva na
polju muzike, ako Bog sluša muziku, sluša ovo”, i odgovor, “lol,
koji bog?”, u kontekstu da ne postoji tako nešto.
…
Pomalo mi je žao ljudi kojima su svetske religije pomutile, tj. ogadile pojam "Boga" i njegovo značenje, upropastile im veru generalno. Učinili ih agnosticima, odnosno kako oni češće vole pogrešno da se nazovu – ateistima. Caka je što za to nisu krive religije, nego upravo sami ljudi, isto kao i u slučajevima verskih ratova. Krstašima nije Bog rekao da idu da ubijaju, nego papa koji je pogrešno tumačio religiju koju propoveda. Religija je kao dinamit, može da ubije, ali može i da olakša, čak i spase život. U svakom slučaju, veoma teško može da snosi krivicu.
Nemojte da vas zbunim, nisam ja klasičan vernik koji ovde pokušava da odbrani religiju, moja vera je izuzetno kompleksna. Ne znam da li uopšte mogu, ali pokušaću ukratko da vam napišem par reči o mom viđenju svega: Bog predstavlja jedinstvo svih sila koje se ne mogu opaziti ljudskim čulima ili bilo kakvim instrumentima koje je čovek napravio (a činjenica jeste da takve sile postoje, ukucajte u gugl „dark matter“ ako ništa). Zbog ljudske prirode da logički zaključuje, Bog jeste zamišljeno rešenje koje nam je potrebno kada shvatimo da je prevelika slučajnost da su se na planeti koju nastanjujemo poklopile milijarde faktora koje su morale da budu kalibrirane na tačno odredjeni način da bi život mogao da evoluira do stepena inteligentnog bića kakvo je čovek. Da li ste vi uopšte svesni da čovek verovatno ne bi ni postojao (ili ne bi dogurao dalje od nivoa neke šimpanze, ako i toliko) da se pre četiri i po milijarde godina jedna svemirska stenčuga veličine Marsa sasvim slučajno nije skucala u našu dragu planetu, pa nakon udara ostala u blizini da, eto, svojom gravitacijom malo stabilizuje klimatske uslove na istoj i omogući stabilnija godišnja doba, manje temperaturne oscilacije i stabilniju klimu uopšte? Ta stenčuga se danas zove Mesec, naravno. Dakle, mislim da Bog postoji, ali ne u smislu nekog bića koje je svojim neverovatnim mozgom sve ovo isprogramiralo i isplaniralo. Bog mi, nekako, predstavlja sve ono na šta mi ne možemo da utičemo, a šta može da utiče na nas.
Povezati pojam Boga sa Hrišćanstvom (ili kojom god religijom) je jednako neprecizno kao i povezati pojam automobila sa Mercedesom (ili kojim god automobilom). Bog je pojam koji religije koriste da opišu svemoguće biće za koje smatraju da je, u najčešćem slučaju, jedno jedino, odnosno jedino pravo. Iz poštovanja i veličanja tog bića često proistekne cenzura i neglegacija ostalih religija sveta, odnosno njihovih verzija pojma “Bog”. Tako da kada ljudi sa, recimo, naših prostora kažu “ne verujem u Boga” pritom misleći kako ne veruju u hrišćansko poimanje istog, zapravo uopšte ne ispadaju mnogo različiti od Muslimana, na primer, koji takođe u takvo poimanje ne veruju. Onda ti što ne veruju u Boga vole da kažu da ne veruju ni u muslimansku verziju istoga, pa opet ispadnu slični Hrišćanima koji ih okružuju i tako u besmisleni nedogled.
Poenta je da ta cenzura potiče još iz vremena kada je ljudsko društvo bilo izuzetno netolerantno na druge kulture, ponajviše iz straha za svoju egzistenciju, jer je često, kao u životinjskom svetu, sam susret sa drugim kulturama značio neminovni sukob oko teritorije ili resursa. U današnjem svetu izobilja, generalno gledano, u kom smo bombardovani kulturnom različitošću i gde nam ta razlika postaje normalna, gde nam druge kulture nisu pretnja nego pokazatelj različitosti, ta cenzura je izuzetno zastarela stvar, tako da često možemo videti i primere gde dve religije koje faktički govore da Bog one druge uopšte ne postoji gaje međusobno poštovanje jedna prema drugoj i uvažavaju jedna drugoj filozofiju.
Dakle glavni problem o kome ovde pričam je ljudska zloupotreba pojma “Bog”. Nije da me to nešto tangira, nego je jednostavno jako često to samo stvar pogrešnog izražavanja kod ljudi. Nemam ništa ni protiv toga, ali ovde se jako često radi o nabusitom pokazivanju nekog stava do koga su, tobože, dotični došli nekom dubokom kontemplacijom, pa onda ispalili to enormno “Ja ne verujem u Boga”! Takvima samo želim da preporučim da naprave razliku, shvate širinu pojma, i nadju svog Boga, shvate šta je to, pa neka ga nazovu kako im volja. To je sve što tražim, jer ako stvarno ne verujete u Boga, onda ne verujete u sebe kao čoveka, odnosno u sebe kao jedino biće koje je sposobno da veruje u nešto više. Drugim rečima – traćite potencijal, jer ljudi koji slepo veruju u nešto uz pomoć te vere iz sebe izvlače mnogo veći maksimum od ljudi koji zapravo ne veruju ni u šta. A u šta konkretno verujete – to je najmanje bitno.
…
Ne mislim da će religija ikada nestati, samo će evoluirati u nešto više, u nešto bolje. Štaviše, nadam se da će to biti slučaj, jer će možda onda više ljudi spoznati snagu vere, i shvatiti da konkretan objekat naše vere nije toliko bitan. Onom analogijom s početka teksta – nadam se da će se religija razviti na taj način da će više ljudi shvatiti da dinamit može da olakša život i da mu je to prvobitna svrha, a to što postoje idioti koji ga koriste da naude drugima nije njegova krivica.