Baćuška
Sloven sa najnižom temperaturom smrzavanja, nadaleko poznat po čuvenoj rečenici “jebeš zimu bez minus četrdeset”. Ne mešati ga sa pripadnicima iste etničke grupe specijalizovanim za najviše tačke međusobnog omržnjavanja, Srbima i Hrvatima. Rus je, makar u dobrom delu naroda serbskoga, prepoznatljiv po tome što je njegov izmet neuporedivo ukusniji čak i od proizvoda američke konditorske industrije (ko je do ovog empirijskog podatka došao, i na koji način, nikada do kraja nije razjašnjeno)
Nedosanjani ideal čestitog srpskog domaćina, baćuška od votke više voli samo hazjaina i noćima ne spava užasnut mogućnošću da neko sprema psine njegovoj pravoslavnoj braći u Hristu, što hode Balkanskim poluostrvom. Poput imenice “Švabo” i reč “Rus” se odavno ukorenila u srpskom jeziku (ali sa nedvosmisleno pozitivnim predznakom), personifikujući nešto daleko, veliko i zaštitnički nastrojeno: Onomad kad nas je bombardovalo, tačno bi nam sve to došlo glave da se Rus nije umešao. Oni američki kauboji, bestraga im glava, bili bi dvadeset puta gori da im nije Rusa i da im on s vremena na vreme ne podvrisne.
O tome da nam je Rus bliži ili dalji rođak, sem jezika, postoji još nekoliko jakih dokaza, a najubedljiviji se mogu naći u fudbalu - i naša i njihova zbornaja komanda ponašaće se identično u utakmicama na kojima je protivnik preokrenuo rezultat u svoju korist - svečano će pobacati svetlo oružje i demoralisati se gore od Napoleonovih trupa posle Vaterloa. Bez obzira na to ko je u tom trenutku general, pardon, selektor.
Rus je, svakako, sve ono što bi prosečan Sorab toliko voleo biti - stanovnik normalne države u kojoj pedere, jakako, tuku i zlostavljaju bez ustručavanja i zakonskih posledica, transrodnim osobama zabranjuju da voze automobile a alkoholna pića ne samo da nabavljaju po izrazito popularnim, takorekuć narodskim cenama, već ih spravlja ko god i kako god stigne.
O večitoj ljubavi Rusa i Srba bespotrebno je trošiti reči, ali nije zgoreg pristetiti se dva istorijska primera - početkom XIX stoleća put Rusije, Dunavom, otisla se probrana ustanička delegacija, sa namerom da potraži zaštitu velike carevine i ojača svoje izglede u tek započetoj oružanoj pobuni. Čestiti prota Mateja Nenadović i Petar Novaković Čardaklija sa dušom su se rastajali prolazeći kroz brzake Đerdapske klisure, ali su se Petrograda, srećom, dočepali posle putovanja dugog dva meseca. Tamo im je priređen trećerazredni tretman, a ostaju upamćene reči tadašnjeg ruskog ministra inostranih dela, Čartorinskog: “Srbija je od Rusije daleko, a mi smo s Turcima u prijateljstvu”.
Drugo, manje poznato svedočanstvo, nastalo je zahvaljujući memoarima Aleksandra Piščevića. Aleksandrov otac bio je Simeon, autor poznate knjige “Život general majora i kavaljera Simeona sina Stefana Piščevića”, na osnovu koje je Miloš Crnjanski koncipirao “Seobe”. Aleksandar Piščević, već dobrim delom Rus, na svoga oca i njegove prijatelje iz dalekog zavičaja često gledao je sa čuđenjem, možda baš onako kako bi to činio i neki njegov savremenik, autohtoni baćuška. Aleksandar piše o nekoj velikoj seti i razočaranju svoga oca i njegovih prijatelja, naročito apostrofirajući momente u kojima bi oni malo popili i, dozivajuči uspomene iz daleke Srbije, istog časa veoma glasno zapevali, “gadno razjapivši usta”.
Zbog svega navedenog, ali i prećutanog, jasno je da će Rus biti najbolji srpski prijatelj sve dok naša dva slavna naroda postoje, zagrljeni u dvestamilionskom zbiru ljudskih jedinki (trenutno, daće Gospodin da nas bude i duplo više!). Pokuša li neko ustvrditi suprotno, dočekaćemo ga onako kako zaslužuje - povicima i psovkama, gadno razjapljenih usta.