Idol koji je to zaista bio
Nešto sa martom jednostavno nije u redu - taj je mesec, izgleda, pretplaćen na loše vesti i tragične događaje. Ovaj, dvehiljadepetnaesti ožujak po roždestvu Hristovom nije čestito ni počeo a već nas je prikucao najtužnijom mogućnom informacijom - u Beču je, 5. marta, preminuo Vlada Divljan. Verovatno najtalentovaniji muzičar svoje i mnogih potonjih generacija, čovek dečačkog , nasmejanog lica, jedna od neprocenjivo dragocenih osoba koju su svi voleli. Četvrtak kada je otišao Vlada bio je, i u meteorološkom smilu, grozan dan, jedan od onih koje bismo najradije zauvek precrtali. Čak i da nije bilo tako, da je sunce obasjavalo sve oko nas, a ptičice razulareno pevušile, vest poput ove mnoge bi snažno uzdrmala.
“Baš me je pogodilo, jedva obuzdah suze” tipična je reakcija većine naših poznanika. S debelim razlogom. Muzika Vlade Divljana opšte je mesto u odrastanju i sazrevanju, deo nevidljivog sedefnog plašta od kog su sazdane neke od najsentimentalnijih uspomena. Rođen “devetsto pedeset i osme” , dok je nad Beogradom “duvao jugo”, Vlada je zaslužan za neverovatne pesme “Idola”, ali i mnogobrojne pop hitove nastale tokom samostalne karijere. Ne samo to - Vladu smo viđali i na političkim skupovima, gde nam je svojim prisustvom i pesmama otklanjao i poslednju sumnju u ispravnost stavova za koje se zalažemo, jer je bilo nemoguće i pomisliti da bi čovek takvog kalibra mogao biti na pogrešnoj strani. Za razliku od bilo koje vlade, Vladi se moralo verovati, nije nam ostavljao drugi izbor.
Probajmo parafrazirati i izvrnuti Tolstoja - sve loše pesme liče jedna na drugu, dočim za one dobre važi da svaka ponaosob ima svoju priču. Pokušamo li doći do tačnog broja dobrih Vladinih pesama, moraćemo se suočiti sa nekoliko sitnijih matematičkih problema, izazvanih zamorom nastalim dugotrajnim sabiranjem. Razlog ovome problemu dosta je jednostavne prirode - šta god da je radio, Vlada Divljan bi iz posla izašao trijumfalno, bilo da stvara pitke pop standarde ili hermetičnije pesme, poput pojedinih na “Odbrani i poslednjim danima”. Nesumnjivo je, pak, da svako ima sopstvene niti koje ga, iz ovih ili onih razloga vežu za nešto što je potpisao Vlada. U slučaju autora ovog teksta, radi se o dve pesme.
Prva (hronološki druga) je nastala nedavno - pre nepune tri godine, zajedno sa “Ljetnje kino big bandom” , Vlada je objavio zapanjujuće jednostavnu, a opet tako kompleksnu, skoro savršenu ljubavnu pesmu. “Samo jednu ljubav imam” odiše prisnošću, veličajući ljubav maestralnim muzičkim izrazom, te izbegavajući najopasniju zamku prisutnu u ovakvoj vrsti izražavanja - pâtos. Jedna je to od onih pesama koju ćete izabrati za “A1” na kompilacijama koje pravite za svoga životnog partnera (predlog za B1 je Urbanova “Budi moja voda”), lirska minijatura što daje na znanje ono najdublje iz naših intima. Može nas podsećati na nečiji osmeh, simpatične trapavosti, žustar hod, plahu i osetljivu prirodu, iracionalne strahove, you name it…
Druga snažna reminiscencija potiče sa kraja osamdesetih godina prošlog stoleća - “Idoli” više nisu postajali i već prvih godina po raspadu benda bilo je jasno u čijim je rukama bila kreativna magija i ko je najzaslužniji za “Odbranu i poslednje dane”, album nad albumima srpskog rokenrola. Godine 1988, u izdanju PGP RTB-a pojavio se “Tajni život A.P. Šandorova”, a na njemu - pesma koja je, kako god okrenuli, autoru ovog teksta među desetak najomiljenijih na srpskohrvatskom jeziku. Nema opipljivog, još manje racionalnog razloga za to. Nešto u pesmi “Vreme je” ima moć kakvu muzika demonstrira na maloj deci - debeli čvorovi spopadajućih konopaca potpuno obaviju telo čim krenu prvi taktovi i Vlada otpeva “spustila se magla, neka vrlo čudna magla pored kuće mog prijatelja”. Sve posle toga je čisti trans - i bubanj, i gitara, i povremeni nedefinisani zvuci, Vladin vokal, čudesne klavijature...Suma pojedinačnih bravura uklopila se u muzičku stihiju. “Došao je zadnji čas” zvuči apokaliptično, naročito kada se toliko puta ponovi, dok stihovi “Vreme je da kreneš u noć” neizbežno asociraju na onostrano.
Svakom od nas, naravno, dođe trenutak da zakoračimo u tu noć. Oko termina za taj čin mogli bismo voditi mnogo rasprava, ali ćemo se oko jedne činjenice lako složiti - Vladin momenat odigrao se previše rano.