Na ivici dvadeset i četvrte
Brisači su radili malo brže nego obično. Posle pedesetak metara od naše porodične kuće, Džoni je već bio opušten na zadnjem sedištu. Usporila sam kada sam ugledala njih dvoje. Dečak i devojčica, ne više od sedam godina, on možda godinu više. Njena roze jakna se nazirala ispod njegove sive, i omanjih ruku koje su je zagrtavale. Pustila sam ih da pređu preko pešačkog, on joj je stavljao kapuljuču svoje jakne na glavu. Sad sam već jasnije mogla da vidim da njena jakna ispod nije imala kapuljaču. A padalo je prilično. On u duksu, ona sa dve jakne, kapuljačom i tuđim rukama oko glave, pređoše put prema školi. Polako sam ih ostavljala u retrovizoru, sve manje, sve draže mom srcu.
Leševi. Svuda uz put. Jebena država. Jebene emocije, preosetljive baš danas, kada me očekuje sedamdesetak kilometara do Novog Sada. Čiji je to bio pas, što sam nemo leži pokraj puta, mokar i hladan? Da li je zaboravljen ili ga se neke dečje suze još ponekad sete. Da li bi ovako sam i ukočen bio nekome prepoznatljiv, da mi je znati. Danas sam bila posebno radoznala. To se nije mnogo ticalo Džonija, on je bio dobro nahranjen i još uvek zavaljen tamo nazad. Njegova telo je bilo toplo i suvo, sito i zadovoljno. Mada, morao je nešto osetiti u mom uzdahu, bar kad sam opsovala dok smo prolazili pored drugog leša. Žuta mačka, ovoga puta.
U istom malom mestu, na istom ćošku, opet onaj klošar viče po ulici. Radnica prodavnice ga tera, mrmlja nešto o plati, valjda da će njoj odbiti ako on rastera mušterije, naziva ga ludakom sa još nekoliko sredovečnih žena, što se nađoše u blizini. Glasnije su od kiše, pomislih. U tom, prođem i tuda. Nikada se ne bih zaustavila u ovom mestu, to je previše već za mene. A Džoni se već bio unervozio zbog te galame, vrzmao se pozadi i dugo još gledao kroz prozorska stakla, čas s jedne, čas s druge strane, ali nije glasa pustio. "Iskuliraj mali, opet gledaš kao prvi put", promrmljah. Smirio se.
Danas me čekaju obaveze, i volim kišu mnogo, ali me sad usporava. Gledam okolo, sve je ravno i plodno. Usamljeno, prilično. Ljudi su se davno zavukli u svoje kuće, bez namere da izađu dok opasnost ne prođe. Niko ne želi da širi a potom i zaboravi kišobran negde. Izgleda da retko ko želi i da pripremi auto za pranje, i vozača je sve manje. Ali Džoni i ja smo tu, na našem putu ka obavezama i željama, životom i to kakvim! Volim ovaj deo puta, čist pravac, sve je ravno i deluje tako lako za preći. Šteta što muzika na radiju nije bolja. Menjaj, traži, razočaravaj se izborom dosadnih radijskih glasova... Glupi Mali Marko, ko još sluša to derište. Prisećam se maminih paranoičnih reči. "Nemoj da voziš i muljaš tu po tom radiju i cedeovima i šta ti ja znam! Stani sa strane, pa sva četiri, pa nađi šta ti se sluša, pa nastavi..", smejem se. Džoni se mršti iza. Draža mi je očeva priča o njegovoj saobraćajki, još onda kad je imao dvadeset... Navodno, put je bio klizav i blatnjav, a on doduše jeste išao nešto brže, ali ne "previše brzo", zaneo se, kočio, počeo da se prevrće. Da nije tako škrtario na rečima dok je pričao tu priču, možda bi mi još tada bilo jasnije kako je to uspeo da izvede, ovako ću sama morati da proživim isto, da bih znala.
Put je klizav, i još uvek lije, kasnim mada nisam sigurna gde prvo, još jedan leš na putu odvlači pažnju, dečak i devojčica su davno iščezli iz sećanja. Kao i ludak iz onog malog, nepodnošljivog mesta usput. Džoni je bezrazložno nervozan, i u trenutku dok pokušavam da ga pomazim jednom rukom, čovek koji je došao na svoju vikendicu dvesta metara od mene, gleda kako moje vozilo klizi i zanosi, zatim ostavlja one crne tragove kočenja po mokrom, blatnjavom asfaltu i prevrće se nekoliko puta. Nije uspeo da izbroji koliko puta sam se prevrnula. Čujem ga kako viče, i njegov krik postaje sve bliži i glasniji. Pomišljam na tragove kočenja, kako sam se pre nekih dvadesetak godina pitala kako nastaju. Džoni cvili na zadnjem sedištu. Razderotina na levom uvetu, kasnije će reći veterinar, ne više od toga. Prisećam se priče svoga oca, njegovog ponavljanja kako je imao sreće. "To je bila čista sreća", kazao je, što se ogreban izvukao iz olupine žutog golfa dvojke, davne 1984. Ništa ga nije bolelo, ni tada ni kasnije. Ni mene ne boli. Žao mi je samo Džonija, čiji šok se pretvarao u strah koji je sad već rastao. Pomislila sam kako sam imala sreće u odnosu na svog oca, koji je pešačio do susednog sela, gde je telefonom zvao policiju, a potom i tadašnju devojku, moju majku. Moja pomoć je već trčala prema meni, drhtavo vadeći telefon. Ja mogu da iskuliram ovde, u olupini još neko vreme, dok me ne izvuku. Razmišljam kako sad više ne kasnim. Sad ne stižem na obaveze, na učenje, na posao, na viđanje sa prijateljima. Ne stižem da mu kažem da želim da idemo na klizanje zajedno, a potom i na svirku, ni da napravim neophodnu prekretnicu u svom životu, jer sad već imam te godine. Ne stižem da presaberem sve dobre i loše izbore pomoću kojih sam postala ovakva. Ne stižem da se opet pokajem, da odslušam sve dobre koncerte koji su najavljivani ove godine, da izbrišem neke priče koje ne želim da iko pročita. Ne stižem da reagujem, baš kao što je moj otac rekao, nema volje u ovim momentima, mozak sam obavlja sve što je moglo da se uradi.
Za mene nije više moglo mnogo toga. Džoni se izvukao nekako kroz prozor pored moje zakrvavljene glave, sad je već histerično lajao, a ja nisam mogla da dreknem na njega, ni da ga smirim. Proći će to Džodžo, bićeš opet srećan pas. Dečak i devojčica su bili u školi, možda na odmoru, jeli neko loše, vruće pecivo. Leševi su i dalje nepomično ležali sa strane puteva naše drage otadžbine. Onaj lik iz malog mesta je i dalje bio lud i glasan, ali živ. Za razliku od mene.