Love me tender
1.
Elvis je
mirisao bajno! I ruka mu se nije znojila, iako je držao moju šaku u
svojoj, već čitava dva minuta. Drugom rukom me je obuhvatio oko
struka. Čvrsto, bogme. Prilično čvrsto. Sve sam mogla da mu
osetim. Malo su me golicale po nosu šljokice s njegove visoke
kragne. Čudo od čoveka, taj Elvis! Kao da peva samo meni, dok ovako
plešemo. Šapuće, a svi ga čuju. Dobro, ima mikrofon, ali ipak.
Love me tender, love me sweet, never let me go... Ko bi poželeo da te pusti, čoveče. Možeš me ovako vrteti do smrti, što se mene tiče. Ili dok ne upadnemo u ovaj bazen, svejedno.
You have made my life complete, and I love you so... Sve sam mu verovala. I jako sam želela to da mu kažem. Ali nije bilo vremena, a i nije bilo u redu. Čovek je pevao, svi su gledali u njega, i što je najgore, gledali su i u mene, i mikrofon je bio tu, između mojih i njegovih usana koje su bile dramatično blizu, i ko zna u šta bi se to izrodilo u nekoj drugačijoj situaciji. A htela sam da mu kažem baš to, da mu sve verujem dok peva. I da treba da ostavi taj mikrofon, da zaleprša svojim srebrnastim svetlećim plaštom i da me odvede odavde, prvo dole na plažu, na pesak, a posle ko zna gde.
Love me tender, love me long, take me to your heart. For it's there that I belong, and we'll never part... I već dok je to pevao, dok je obećavao da se baš nikada nećemo rastati, Elvis me je nežno, ali bez dvoumljenja, vratio za moj sto, mahnuo još jednom plaštom oko moje glave i ustremio se ka sledećoj sredovečnoj turistkinji, koju će baš kao i mene oteti, na minut ili dva, od preplanulog, nasmejanog muža.
Gotovo. Niko više nije gledao u mene, glave sa svih stolova oko bazena ponovo su bile uperene ka ovom lažnom Elvisu, mada, pošto nikada nisam plesala u zagrljaju pravog Elvisa, ovo je bio definitivno najelvisastiji Elvis koga sam ikada osetila uz sebe. Verovatno ću od sada samo na njega i misliti dok budem slušala pravog Elvisa, toga sam se bojala.
Elvis je već plesao sa malom, zdepastom Nemicom koja je cikala negde ispod mikrofona i pokušavala da peva u duetu s njim ali je bila preniska za to, tako da se samo povremeno čuo neki pištavi zvuk, kao kada puštate novogodišnju raketu. Ali Elvis je sve to pokrivao svojim raskošnim elvisastim glasom, nije se dao zbuniti, obleteo je sa Nemicom njena dva kruga oko bazena i elegantno je vratio mužu.
Bojala sam se da ću zaplakati. Odjednom. Tu, usred svog četrdeset šestog rođendana, na moru, usred te večeri koja je počela sasvim ugodno. Šta nije u redu sa mnom, mislila sam, ako je dovoljno da me lažni Elvis zavrti dva puta oko bazena pa da izgubim razum? Moj muž je pijuckao svoje piće sa zadenutim papirnim suncobranom u širokoj čaši i vedro mi je njome nazdravio kada sam se vratila za sto.
Ja sam uzaludno pokušavala da uhvatim Elvisov pogled.
Nisam mogla s time da se pomirim: jednog trenutka smo bili zagrljeni, tu, naočigled svih, šaputao mi je sve te reči, i već sledećeg trenutka nije ni gledao u mene. Elvis nipošto ne bi smeo da bude kao svi drugi muškarci. Elvis, osećala sam, ne bi smeo da me razočara. Jer, ako me razočara i Elvis, kuda onda uopšte odlazi ovaj svet?
Još samo jednom, prolećući kraj našeg stola, bacio je pogled na mene i dlanom poslao poljubac. Sručila sam u sebe sedmi martini i uzvratila mu osmeh.
2.
Moj muž je već spavao. Ja sam stajala na terasi naše hotelske sobe i gledala dole na bazen. Nije više nikoga bilo za stolovima oko bazena. Samo je jedan dečak u žutoj urednoj uniformi polako sklanjao pepeljare, sklapao stolnjake, zatvarao preostale suncobrane...
Voda u bazenu bila je skoro nepomična. U njoj se samo ogledao Mesec. I svetla okolnih hotela. Bilo je već sasvim tiho svuda unaokolo. Bašte su bile zatvorene, turisti koji su želeli da produže ovu noć već su otišli u neki noćni klub. Mada mi je to izgledalo malo verovatno. Posle Elvisa, kuda biste uopšte želeli da odete? Osim, možda... Kod Elvisa?!
Okrenuh se i bacih pogled u sobu. Spavao je, čvrsto. Nije bilo šanse da se probudi do jutra.
Tiho, najtiše, otišla sam u kupatilo i pogledala se u ogledalu. Jeste, imala sam tih četrdeset šest, ali sam bila i preplanula i upravo zaljubljena. A poznato je da se žene od toga naglo i neobjašnjivo prolepšaju. Prsnula sam parfem tu i tamo po sebi, više na ona mesta gde sam se nadala Elvisu, nego na mesta gde se parfem uobičajeno prska i išunjala se iz sobe, sa sandalama u rukama. Obula sam ih tek u liftu...
Uljudni vremešni recepcionar, verovatno samo koju sezonu udaljen od sopstvene penzije, nije verovao svoji ušima isprva, ali, navikao valjda u svom poslu na sve i svašta, na kraju mi je, primivši jednu simboličnu novčanicu, ipak rekao u kojoj sobi se nalazi Elvis. Zabrinuto je gledao za mnom dok sam ponovo odlazila ka liftu. Čula sam ga kako je, više kao za sebe, rekao:
- Puno sreće, madam!
3.
Kao da je stajao tik uz vrata, čim sam pokucala, Elvis se pojavio, tu ispred mene. Nije više imao na sebi onaj plašt i onu svetlucavu kragnu, ali to je bio on. Nije bilo sumnje. Ta nepogrešivo crna kosa, zalizana unatrag, ta dva-tri pramena koja su mu padala na čelo, ti zulufi koji su dolazili skoro do ušnih resica, blještavi sjaj njegovih zuba koji su se pojavili u trenutku kada me je ugledao, lice koje je bilo tako savršeno preplanulo da je gotovo ličilo na nekakvu masku, visoke jagodice, jasno izražene, one iste savršene usne i osmeh koji je išao pomalo u stranu. Nešto između stvarnog osmeha i prezrivog pogleda.
Levom rukom još uvek je držao kvaku, a desna ruka mu se podigla negde u vazduh, negde u visinu spostvenog lica i tu je ostala, pomalo oblikovana u znak pitanja. Kao da me je, umesto njega, ta ruka pitala ko sam zapravo ja, odakle sam mu poznata i šta tražim tu na njegovim vratima.
Tako smo stajali nekoliko sekundi i izgledalo je da niko od nas dvoje neće uskoro progovoriti. Osećala sam da su mi se usta naglo osušila i da sam pomalo ostala bez daha. Mogla sam čuti sopstveno srce u ušima. Lupalo je ravnomerno i jako. Ometalo me je u razmišljanju. Mada, i da se nije čulo srce, ko zna da li bih išta smisleno razmišljala, tada, u tom trenutku. Jednostavno sam posmatrala, i izgledalo je da to posmatranje traje večno. Jer, u tih par sekundi videla sam svaki detalj koji se mogao videti. Iza Elvisa se video jedan deo sobe, veliki krevet sa razbacanom posteljinom, tu je negde bila i prevelika fotelja sa neukusnim ručkama u obliku lavljih glava i preko nje prebačen njegov šljašteći sako, primetila sam toaletni stočić pored kreveta i učinilo mi se smešnim koliko na njemu ima bočica i kutijica, kao da tu živi neka stara napuderisana dama, a ne muškarac. Ugledala sam i dva kofera blizu vrata, jedan ogroman, zeleni, i drugi manji koji je na sebi imao aplikaciju u obliku srebrne gitare. Sve sam to videla u onih nekoliko sekundi. I to da je Elvisu košulja bila delimično izvučena iz pantalona i da je na nogama imao obične karirane papuče, iste onakve kakve je po kući nosio moj muž. Te papuče bile su mi verovatno najčudnije od svega.
Bilo je jasno da Elvis neće uskoro progovoriti. Ona ruka je i dalje pravila znak pitanja, i sve što se promenilo bilo je to da je podigao jednu obrvu i malo povio vrat, spustio glavu nadole. To je bilo sve. To je bilo njegovo pitanje. Morala sam ja progovoriti, nije bilo druge.
Tiho, toliko tiho da sam jedva čula samu sebe, rekoh:
- Mogu li da uđem?
Delić sekunde Elvis kao da se dvoumio, ali onda se lagano, pokretom velikog mačora, odmakao u stranu i pustio me da prođem. I dalje nije progovarao. Rukom mi je pokazao ka onoj fotelji preko koje je bio prebačen njegov sako. Nije izgleda nameravao ni da ga skloni. Prošla sam pored Elvisa, osećajući sve vreme njegov pogled na sebi. Uzela sam sako, pažljivo ga premestila na krevet i napokon sela u fotelju.
Elvis je stajao ispred mene. Pomislih da mu se ovo verovatno stalno dešava. Žene koje mu kucaju na vrata posle ponoći. Ili je bio iznenađen previše, ili nimalo. Nije bilo sredine. Želela sam da ga prvo upitam to, ali nije bilo smisla.
Tek tada sam, tu iza vrata, videla minijaturni bar. Elvis je krenuo ka njemu i kada je stao tamo, iza tog malog šanka, napokon je progovorio:
- Ako se ne varam, pila si martini?
Srce mi je poskočilo u mestu. Ne samo da me se sećao, znao je i šta sam pila te večeri!
- Da - rekoh - hvala, rado ću popiti još jedan martini.
U njega je odjednom ušao neki potpuni mir. Ako je i bio iznenadjen prvih nekoliko trenutaka, bilo je jasno da je sada sasvim povratio kontrolu. U jednoj ruci je držao čašu viskija za sebe, u drugoj moj martini. Dok mi je dodavao čašu, on reče:
- I meni se dešava da od martinija imam nesanicu.
U trenutku sam skoro povikala na njega:
- Ne! To nije zbog martinija, ta nesanica! Ti...
Ali nisam mogla sve da izgovorim. Gadna džinovska knedla stajala mi je u grlu. Ista ona knedla koja se tu smestila još kad sam završila svoj ples sa Elvisom kraj bazena. Onaj ponižavajući osećaj kad znaš da ćeš zaplakati pred potpuno nepoznatim muškarcem i znaš da on to zna i znaš da ti se vrh nosa naglo zacrveneo kao kod sasvim malog deteta i da suze počinju da se skupljaju u uglovima očiju.
Elvisu kao da ništa nije bilo čudno. Seo je na ručku moje stolice, kao da je uzjahao jednu od onih lavljih glava, pomilovao me po kosi i vrlo nežno rekao:
- Oh, dušo! Pa ti si zaista tužna...
Samo sam klimala glavom. Baš kao dete, koje se predalo i odlučilo da najzad zaplače.
4.
Negde između trećeg i četvrtog viskija Elvis mi je ispričao kako se jedne noći, iznenadivši i samog sebe, oženio bugarskom krotiteljkom lavova. Bila je, reče Elvis, pomalo razroka, ali bičem je umela da barata. I to mu se dopalo. Živeli su zajedno svega dve godine, tokom kojih su se uglavnom sporili oko toga hoće li on da krene za cirkusom ili ona za Elvis-ekipom, i kada ih je ovo napokon izmorilo, svako od njih je naprosto nastavio svojim putem. Ona, da zamahuje svojim bičem i stoji uspravno pred razjapljenim čeljustima, a on da šapuće damama po terasama evropskih letovališta.
- Pametno si uradio - rekoh Elvisu. - Čovek bi uvek trebalo da ide za svojim snom. Ma šta to bilo. Brak, to je jedan veliki ubica snova.
- Nije valjda baš tako gadno, dušo?
- Ne, nije baš, baš gadno. Ali ... zna da bude sumorno. Uhvatim sebe, recimo, u ovakvoj jednoj stvari. On sedi u svojoj sobi i radi neke svoje poslove. Ja sedim u drugoj sobi i pokušavam, uzalud, na nešto da se koncentrišem. Onda pomislim da bih mogla da odem do njega i da ga uhvatim, barem na kratko, na nekakav seks. Pristao bi. On uvek pristane. I taman krenem, zaista, već sam ustala, pošla ka njegovoj sobi... Ali onda pogledam ka stočiću, shvatim da mi se tu u šolji puši kakao koji sam upravo napravila, fin, vruć, sladak kakao, baš onakav kakav volim i - predomislim se. Jednostavno, ne želim da mi se kakao ohladi. Kažem sebi, dobro, prvo ću da popijem kakao pa ću posle do njegove sobe. Ali dok to mislim, već znam da od toga nema ništa. Znam da lažem sebe. Razumeš, u tom trenutku ja više volim taj kakao od njega. I šta onda čovek treba da uradi? Šta?
Elvis me je gledao kao da zaista razume.
- Jedne noći sam sanjao Boga - reče on. - Bog nije imao lik, nije bio ljudsko biće. Bio je nekakva biljka puzavica koja se obmotavala oko nekog štapa ili drveta, šta ja znam... Pred mojim očima ta puzavica je rasla i spiralno se penjala uz onaj štap, a ja sam u snu znao da je to Bog koji mi upravo pokazuje smisao vremena. Ne znam mogu li to da ti objasnim. Taj štap u sredini, to sam bio ja. Ta puzavica je bio Bog u vremenskom proticanju. Ta brzina kojom je puzavica rasla, bila je brzina kojom protiče moj život. Tako nekako...
Mora biti da smo i Elvis i ja već bili prilično pijani, jer meni se učinilo da tačno znam kako ta puzavica izgleda. Mogla sam osetiti male bele cvetove ladoleža kako rastu svuda po meni i obmotavaju me. Nežne, ali neumoljive grančice, čiji se oblik prilagođava obliku mog tela. Listići koji se stapaju sa mojom kožom. Mogla sam sve to osetiti tu negde, u visini grudi, kako kreće prema vratu i samo je pitanje trenutka kada će mi se obmotati oko grla i početi da me davi.
5.
Plutali smo na vodi, oboje. Svako na svom dušeku. Moj muž je spustio kačket na lice, a ruke je držao ispod glave. Po nama je milelo ugodno predvečernje sunce. Nešto malo žamora sa obale mešalo se sa muzikom iz tri različita kafea. I cika neke dece. I starac koji je obazrivo ulazio u vodu, lagano kvaseći dlanom deo po deo svoje kože, kao da bi nešto brži postupak mogao da ga košta života. Možda i bi, šta sam ja znala o tome. I dvoje mladih ljudi koji su se, nedaleko odatle, ljubili zagrljeni u vodi, a mogla sam samo da naslutim kako su njene noge obmotane oko njega. I kako je on drži za stražnjicu. Sve to u jednom trenutku učinilo mi se savršeno jasnim. U svemu tome, ja sam ležala nepokretna i čekala, nešto.
Znala sam tačno šta bi u tom trenutku kazao svako od onih ljudi koje sam već pomalo ostavljala za sobom.
I znala sam šta bih im odgovorila.
Puzavica je i dalje stajala ispod mog grla i čekala.
Bacih još jedan pogled na muža. Poznavala sam svaki milimetar tog tela. I nije bilo nijednog njegovog dela koji bi mi bio posebno mrzak. Sve je to na neki neobjašnjiv način bilo moje, zauvek. Te fine dlačice na butinama, taj mladalački pregib kuka, te negovane šake, te bradavice koje iz nekog razloga nisu mogle podneti poljupce, znala sam napamet i ono što se nije videlo, ono što je ležalo na dušeku i bilo pokriveno kupaćim gaćicama, znala sam njegovu čvrstinu koja je nekada volela da se privije uz mene čim se probudimo, znala sam miris njegovog daha, znala sam i to da ni u svojim najluđim maštanjima ne sluti o onome o čemu sam u tom trenutku razmišljala.
U času kad je sunce konačno zašlo, on je osetio hladnoću i podigao kačket sa očiju. Pomalo žmirkajući, pogleda u mene.
- Hoćemo li da idemo?
Nasmeših mu se i klimnuh glavom.
Još samo danas, rekoh puzavici. Još samo ovaj dan, strpi se.
Jedan nežno zeleni krak, lepo sam mogla videti, izrastao je baš u tom trenutku i mahnuo mi nekim hladnim vetrom ispred očiju, preteći. Ili je baš tada počelo da pada veče. Nisam sasvim sigurna.