Strmopizdna skaska
Bio jednom jedan sujetan čovek. Kao i svaka osoba sličnih predizpozicija, težio je ka nekom od slavnih zanimanja - da postane glumac, vojskovođa ili političar. Posle kraćeg, ali dosta uspešnog kontempliranja, odlučio se za ovo treće. Zašto? Zato što posao političara objedinjuje sve kategorije - kukala mu majka ako ne ume da glumi, propao je načisto, a mnogi je glumac stazom uspeha hodio postavši funkcioner. Ministarstvo odbrane, pak, jedan je od najčešćih ciljeva kojima političari naginju - kako je lepo gledati sve te zastave što na vetru lepršaju, ešalone besprekorno postrojenih uniformisanih muškaraca, slušati hiljade grla koja kliču vama u čast!
Savladao je naš junak mnoštvo efektnih fraza, naučio sve o govoru tela, okružio se stručnjacima za politički marketing i krenuo u pohod ka vrhu. Trnovit je taj put bio, kao i svaka ekspedicija ka zvezdama. Svakakvih se napora tu mora istrpeti - podbadanje nadobudnih novinarčića, konstantno nerazumevanje ili čuđenje javnog mnenja, razapinjanje na krst priređeno od mnogobrojnih komentatora internet portala. Pa onda predizborne kampanje, ono doba kada političari dođu do granice gde su sami sebi teško podnošljivi, ponajviše zbog gomile neistina koje moraju izgovarati, jer je puk željan velikih reči, a istina je stari, nepotrebni teret i provereni neprijatelj.
Prvi put bio je blizu, ali ga je od vlasti odvojilo jedva pola procenta glasova. Nije gubio nadu, intenzivno je nastavio sa usavršavanjem, obilazeći svoju domovinu uzduž i popreko. Milion puta je video “i ovaj kamen zemlje Srbije” iz čuvene pesme Đure Jakšića, dučićevski je proneo njeno “sunce na zastavama”, a posle svakog pada ustajao je uz “Vostani Serbije”. Polirajući dijamant rodoljublja, dragi kamen čija se vrednost ne da proceniti, ulazio je u dušu birača, postavši mu blizak i prihvatljiv.
Uputivši nekoliko neobavezujućih izvinjenja pacifikovao je i neke od svojih tradicionalnih političkih protivnika. Pripretio je svima koji su se obogatili na narodnoj muci, obećavši, najzad, uspostavljanje reda. Kada on dođe na vlast, govorio je, ništa više neće biti isto - raskinuće se sa zastarelim običajima, korupcija će biti usmrćena nekolikim udarcima, a posebne službe biće zadužene za odbranu većih naseljenih mesta od bujica meda i mleka, koji će u potocima teći diljem otadžbine, kvaseći i poslednji kamen Srbije!
Uspeh na izborima bio je ogroman, zaslužen i obavezujući. Stado je dobilo novog pastira, boljeg, poštenijeg, pristojnijeg i pravednijeg od svih prethodnih. Sva vrata su se otvarala sama od sebe. Njegovo rame bilo je pod konstantnom upalom, medicinkom posledicom mnogobrojnih potapšavanja. Protivnici su se razbežali, ućutali ili jednostavno pretrčali na pobedničku stranu. Između njega i političkog Panteona nije bilo više nikakvih prepreka. Uz nekoliko izuzetaka, ljudi su pred njim bili skrušeni, snishodljivi, neretko skloni agresivnom udvorištvu. Pitao se za sve , odlučivao je umesto drugih, sticao se utisak da je nezamenjiv. Mislio je da je prerastao jedan od osnovnih balističkih zakona, čiji je autor poznati crnogorski umetnik Antonije Pušić i koji glasi “pod kojim uglom letiš u nebesa, pod tim te čeka ‘ladna Trebjesa”. Verovao je, zapravo, kao i mnogi pre (i posle) njega da će biti prvi kojem je za rukom pošlo da dođe do višeg, transcendetnog nivoa, u kome važe drugačija pravila, među njima i ono “ko visoko leti, visočije pada”. Prevario se.
Posle prvog, otrežnjujućeg susreta sa vodom ‘ladne Trebjese izašao je na ledinu i shvatio da su se svi razbežali. Ostao je “sasvim sam, da leži na suncu”. Prema njemu su se počeli ophoditi uz prepredenu zadršku, gledajući ga sa skrivenim prezirom, čak i otvoreno nadmoćno. Sve se promenilo, ali on kao da je odbijao da to shvati. U filmu koji se vrteo u njegovoj glavi, i dalje je bio i reditelj i nosilac glavne uloge. Pred njim su bila dva izbora - ili da se pomiri sa sudbinom i shvati da je sve u životu varljivo i prolazno, ili da se reaktivira, vuče ljude za rukav i evocira uspomene na minule dane lude sreće...Pogodili ste šta je odabrao, bilo je suviše lako?
A, da. Bio jednom jedan čovek koji je za sebe verovao da nije previše zatrovan porokom sujete. Samozvani satiričar, protuva ni bolja ni gora od okruženja u kom je džikljala. Taj je veselnik umislio da rastresa značajne društvene teme, ubada u suštinu i svojim oštrim perom zaseca gnojni koren svevremenskih tema. Trajalo je to poprilično, sve do jednoga dana kada se probudio i shvatio da je njegov rad besmislen, a svi napori uzaludni. Nešto talenta je možda i imao, ali je problem bio drugačije prirode - zemlja u kojoj je živeo svojom je apsurdnošću prerasla satiru. Kao i onaj političar, morao je da izabere put - ili će mrčiti ‘artiju, svestan činjenice da ne može reći ništa novo, još manje duhovito, ili će…što nas dovodi do srećnog kraja. Eno ga na pijaci, prodaje povrće koje sam uzgaja i, kao Kandid, živi u najboljem od mogućih svetova, svestan mrtvačke ukočenosti nekoć mu vazljubljene satire.