Ukratko o motivu...
Kad god sam bio počinjao pisati u kakvoj tiskovini ili čemu drugom, u Građanskom listu, Večernjim novostima, Blicu, ili po opštinskim sajtovima, mene su moji gloduri odmah gonili da radim još više i još više, i pre nego što sam bio poslao prvu šlajfnu.
Kao da mi na reveru, umesto značke FK Sarajevo ili bedža sa nasmejanim liderom u Hagu, stoji „Lenji mi je srednje ime“, a ja baš mislim da nisam, samo malo teže postižem radnu temperaturu. Tako i ovaj Brana, ne onaj Brana Strahinjin sin već naš Brana, glodur, kao da se posavetovao sa svim mojim prethodnim urednicima. Izabrao sam posebno zvono za njegove pozive i sms poruke, da odmah znam o čemu se radi, da možda i ne odgovorim. - Što ne šalješ nešto? Ili još gore – Jesi li ti živ? Tako Brana pita kad stiže prva šlajfna. Kao da je uz pomoć svojih poznanika, visoko posađenih u moćnim službama, čitao moj vojnički dosje. U njemu je stajalo, sam sam se uverio pregledajući ga još 1991. godine na karauli kraj Zaječara, ili i dalje stoji jer kažu da to ne gori, da predmet analize „radi pod kontrolom“, što se danas može protumačiti i kao „na insistiranje glodura“. Meni se tada činilo da JNA ceni da volim da ’vatam krivine, što opet ne priznajem, kao ni te 1991. godine. Privređivao sam jedinici nekad, ili redakcijama danas, sasvim dovoljno! Taman koliko su zasluživale, i ta jedinica i te redakcije!
I zašto mi onda u 38. godini treba još jedan početak, još jedan glodur,
posebno glodur nečega što samo želi da trajno ostane na margini, pa se
i tako zove, pitam ja sebe. Zato što osećam da bi se na margini mogao
naći nekakav mir! U nedavnom razgovoru sa jednim prijateljem definisali
smo nekoliko stvari koje nam nedostaju. Jedna od njih bila je sam
razgovor, ali ne o bilo čemu. Ne ni o ne znam čemu suštastvenom, ali na
primer o Nevidljivom Viliju, knjizi koju je moj prijatelj čitao kada je
imao deset godina. Ima i tu sigurno nečeg suštastvenog, neka je samo za
mog prijatelji pa je dovoljno. Skoro me je uplašio kada je izračunao da
svakodnevno sate i sate traćimo, kako je sam rekao, „na nekog brka iz
III Mesne zajednice i njegovog protivkandidata na predstojećim izborima
za tako moćno telo kao što je Savet MZ“. I kako uopšte imamo nameru
ostati normalni ako time zaokupimo svoju pažnju, dok mom prijatelju, ni
sam ne sme da kaže koliko dugo, u stanu stoje kupljena platna za
slikanje za koje, kao, nema vremena. Njemu, znači, nedostaje i slikanje.
Zato neka Marginalac bude debatni klub u kom će se možda ponovo
pojaviti Nevidljivi Vili i svi drugi nevidljivi. Svi oni koji su i sve
ono što je nepravedno i bez borbe, čak i našom zaslugom jer nismo bili
dovoljno odlučni, palo u zaborav, sklonjeno u stranu, zabranjeno,
arhivirano. Koliko god zvučalo mission impossible, marginalac ne može
da odustane u nameri da ih dovede u centar zbivanja, „na sunce sa
tim!“, makar se oko tog sunca okupljali sami marginalci. Brko iz III MZ
neka sebi traži sunce na nekom drugom mestu, ili još bolje, neka se
menja. Eto prvo zato!
Nemam ništa ni protiv poznanstava preko mreže. Imam protiv druženja
samo preko mreže, druženja bez živih reči, bez rukovanja, bez šetnje,
ali dok ne odete u Split i sve ovo ne upriličite live, zar nije dobro
da upoznate jednog splitskog zubara. Ovaj Dok je rođen 1967. godine u
Mostaru ( možda znamo iste likove iz ovog grada ), utorkom ga možete
naći u konobi Hvaranin, voli da piše, ako bude hteo može da vam priredi
upoznavanje Splita sa motora kawasaki ninja! I kako bih ja to znao da
nema Marginalca i da na njemu nisam našao zapis jednog Željka Barišića,
stomatologa iz Splita.
Eto drugo zato! Eto zato Marginalac, sa sve Branom!