Stari rokeri

Vrednovanje: ONONONONOFF / 5
Loše Najbolje 
Autor Željko Barišić
18. 10. 2013.

old rockerNekako sam oduvijek zazirao od toga da ne postanem 'stari roker'. Iako su moje formativne godine bile u vrijema panka i novog vala, nisam mogao odoljeti toj zlatnoj riznici u rudniku zvanom rock'n'roll koji je iskopan nekoliko desetljeća prije toga pa da i otamo štogod ne zagrabim. Istinabog, tad je pank bio novo lice, svježina, dezodorans koji će razkužiti taj već ustajali rock nanos, no sada vidim da su njegova jedra bila slaba, užad tanka, čvorovi kojim je on plovio isuviše spori da bi izbjegao valove što su tada, činilo se, napokon počeli splašnjavati.

Zazirao sam i stoga što su mi ti zamaljani provincijski rokeri već poprilično išli na neku stvar. A, i doma su mi upirali prstom, s onim; dijete, želiš li i izgledati tako kad odrasteš?

Uvijek mi je bila enigma zašto su rokeri u ovim krajevima izgledali baš tako; raščupani, zamazani, prljavi i svojeglavi. Nisam baš nešto bio dojma da su Page i Plant ili Mercury i Brian May ili Ozzy i Tommy Iommy živjeli u nekakvim stajama ili bili nomadi. Dobro, možda i jesu neko vrijeme, ali su se, na prvi šušanj novčanica expresno prebacili u otmjene vile ili su se vozikali okolo u avionima, hvatali groupies za guzice, pudrali noseve i sve u svemu svojim bankovnim računima maltene su mogli spašavati proračune današnjih nasukanih ex-Yu republika.

Pa zašto su ovi naši rokeri tu njihovu poruku interpretirali baš tako?

Ne sjećam se da je  i u jednom stihu neki od ovih gorespomenutih zazivao siromaštvo, pustinjaštvo, izopćenost  ili preferirao slabe higijenske navike. Ali, naš roker domesticus upravo je bio takav; prljav, odrpan, konfuzan i divlji.

Normalno da me je onda na polici robne kuće više privlačila dražesna i vrckava Blondie od nekog omota tamo neke prljave rupe u kojoj se upravo probudio razvaljeni par.

S tim bi se zasigurno složio svaki roditelj koji otaljava brige za svoje čedo ili svako zdravorazumsko biće koje je ovdje ruku na srce oduvijek bilo deficitarna roba, ali si onda bio tatin sin, mamina maza, šminker i šta-ti-ja-znam-šta-sve-ne u tom kićenju svih mogućih nezajažljivih epiteta koji bi ti se prikačili, jer se nisi uklapao u taj (ne)ukus.
I to je bilo svetogrđe – dirati taj sveti Graal, a koji se sastojao, rekoh, od; zamašćene kose, jednotjedne brade, izlizane JNA vojničke košulje, nekih traperica domaće proizvodnje (npr. Borac Travnik), vojničkog remena i (smrdljivih) univerzalki na nogama. Dočim, ako je neka izglednija prigoda, tipa Štefete mladosti, onda bi se navukla džins košulja i leviske.

E, sad protiv tog modnog trojstva s tim prigodnim rezervnim inačicama nisi smio ni beknut, a kamoli u nekom zadružnom disku kada se na sredini večeri odrvrne 'Highway To Hell' demonstrativno izaći. Bio si u tom landranju kosama pometen poput čestice prašine koju je vjetar nosio tamo ovamo. Pa hajde ti sad nešto zucni!

Ili ne daj bože da DJ odvrne, ne znam, London Calling. A, walkmena i slušalica nije baš da se na svakoj polici moglo naći pa da se na miru posvetiš svojem omiljenom izrazu. I isključiš dok ne prođe to zaprašivanje po sredini podijuma.

To su bili ti putokazi epohe. I trebao sam učiti. I naravno pustiti kosu, obući JNA košulju, farmerke, opasati se remenom (znate onim što ima i prstenove za bombe, a kojeg je još Boško Buha patentirao), navući univerzalke i pravac u zadružni disko. Ostalo znate; Satisfaction, Smoke On The Water, pa sentiš i vrhunac večeri Highway To Hell ili pak TNT.

Ali neki vrag, točnije neki zvuk mi nije dao mira. Čim su se odnekud probili zvukovi Anarchy In The UK ili White Riot znao sam da mi tu nema mjesta. I smišljao sam prigodnu priliku za šmugnuti. No pomaknuti se u tom trenutku nije bilo baš pametno. Izlaz je u toj uzbibanoj gomili bio jako, jako daleko. A, o izlazu za nuždu u tim provincijskim diskotekama mogao si samo sanjati. Nije mi preostalo ništa drugo nego kroz te vlasi koje su mi padale na oči zvjerkati i čekati pogodan trenutak.

Nešto kasnije, devedesetih slično mi se događalo u zagrebačkoj Jabuci, kad bi iznebuha u 2 ujutro pustili onu 'Dinamo ja volim' – trenutno bi svi popizdili, razmaknuli sve što bi im se našlo na podijumu i naravno da sam u tom trenutku glumio da sam naajveći Dinamovac na svijetu. I tako bih izbjegao batine. Bio je to moj stari prokušani recept još iz tih hipi vremena.

Dobro, ne mogu reći da mi AC/DC nije bio drag, ta i dan danas ih svako malo pustim, jer jednostavno su jebeno dobri, ali kada ti netko maše s grivom ispred nosa, još te svako malo zaliže s njom, brate, tu ti ni Bon Scott nije mogao pomoći. Ali, u tim malim disco klubovima Posušja, Imotskog ili Gruda jednostavno nije bilo mjesta za toliko kosatih.

Mislim, bilo bi logičnije da je DJ napravio neku selekciju pa, ne znam, kovrdžavi da mlate na početku, ravnokosi nešto iza njih, pa svi skupa netom kad završi ono mrcvarenje zvano sentiš, a koji je bio obavezna figura negdje po sredini večeri kada bi se i pletenice s isto tako pomalo zapušetnim damama prigodno zaplele. Ali, kada ti tim  kosurinama počme istovremeno mlatit njih pedeset, e to je već postajalo općinsko prvenstvo.

Dobro, nastranu ta mogućnost infekcije, bile su mi divne priče; eno Bačva tamo puši travu. Ili Čeza nosi nož. Trolejbus iz Lištice je prebio neke hahare u Mostaru jer su ga hakali da je škutor (pogrdan mostarski izraz za nas iz zapadne Hercegovine), pa je na kraju ipak s njima popušio lulu mira, te se još i zapio s Mehom Džegerom, itd.

Ili kad je naš prvi autostoper Džudas stopirao cijelu noć i to zato što je zaspao, pa kada bi mu neki auto stao ni uz najupornije trubljenje vozači ga nisu uspjevali probuditi. Eto, kod nas ni sa autostopom nije bilo tako jednostavno.

Naslušao sam se tih priča o tim veelikim rokerskim dogodovštinama, a nije da ih nisam volio. Ma, volio sam ih, nego šta sam! Upijao sam ih kao i one hajdučke priče o Mijatu Tomiću ili Andrijici Šimiću, a koje mi je baba pred spavanje pripovjedala. Ta nije onda bilo tv programa kao sad. Sinko, ako si do 22 h uhvatio nešto na tv, a da nije partizanska eskadrila koja je slistila diviziju Švaba mogao si se lupat nogom u guzicu. Nije bilo nikakvog  Hollywoodskog epa, nikakve vijesti iz dalekog kraja, iz prošlosti, samo su na koncu večeri ostajale te priče i legende koje je baba tako fenomenalno znala i bio sam presretan s time. Pa kada usporediš današnje babe s tim mojim babama, e ove im ne mogu ni vode dodat.

I zato su mi hercegovački i imotski rokeri bili pravi hajduci. Motrio sam njihov svaki mig, njihov svaki pokret oponašao sam pred ogledalom, od krpa sastavljao periku, tresao glavom, pucao pištoljem na nevidljivog neprijatelja (jer, složit ćete se da rokeri i kauboji imaju nečeg zajedničkog). Ali, nisam baš imao muda takav izaći vani. Bila je to moja tajna.

Jedanput je u naš kraj zalutao neki roker iz Osijeka, tražeći djevojku koja je tu došla kod rodbine. Doslovce se cijelo mjesto sjatilo, gledajući ga u čudu i snebivajući se od užasa. Meni je on bio super; onako s dugom kosom, odrpanim ruksakom s brojnim bedževima, starim tenisicama donosio mi je vijesti iz dalekih krajeva. Signalizirao mi je nepoznate kodove i pričao mi neku sasvim drugu priču koju sam, meni se tad tako činilo, jedini ja dešifrirao. Ostali su se, naravno, snebivali. I zamalo ga nisu vilama natjerali (nabasao je baš u vrijeme kosidbe). No, pošto je naš kraj pun skrušenih katolika, a nekako u to vrijeme se i Gospa ukazala, taj osječki roker je prošao bez ozljeda.

Nama su danas poznati veliki disidenti iz toga doba, tipovi koje je režim proganjao (naravno da je, ta jel' vidimo kao nam se udbaši na najmaštovitije moguće načine dovijavaju da ne završe po europskim ćuzama), ljudi koji su bježali preko granice, koji su bili praćeni, ali za mene su pravi disidenti toga doba bili upravo rokeri! Oni se nikako nisu uklapali u tu idiličnu sliku, a koju je naš tadašnji režim stvarao o sebi. Oni su bili poput neke naplavine koju je nevrijeme nanijelo. Naprosto se nije znalo šta s njima. U koju ih ideološku ladicu strpat? Kako ih osudit? Jedan od učinkovitijih načina bio je pozvati ih u JNA i tamo ih ošišati!

Jebeš ga, partija je zaista znala kako svemu doskočiti, a ne ovi  danas – mo'š im kosurinom mahat pre nosom koliko hoćeš oni ne fermaju.

No, nije moj problem s rokerima bio te naravi.

Rekoh, moje osjetljivo uho bili su zagolicali neki sasvim novi zvuci (ne oni s kamena) i nikako se nisam mogao otrgnuti tom zovu. Iako sam u nekim fazama pokušao ozbiljnije pustiti kosu nikad mi to nije uspjevalo. Ne samo da je problem s mojom kosom što mi je bila pregusta, nego se jednostavno nisam dobro osjećao s njom. Ne u smislu je li mi dobro stoji, nego taj novi zvuk u uhu u kombinaciji s kosom ni uz najbolju volju nije se slagao. Te bi se, razočaran, čim bi mi malo narasla šišao.

A, postojali su još neki razlozi čisto praktične naravi; recimo ako čuvaš krave onako s dugom kosom nekako rušiš taj rokerski mit. Ili kad ideš u polje kopati pa ti kosa non stop smeta, pa dok pliješ lozu non stop zamahuješ tom grivom kao da si ne nekom koncertu. Ili kad voziš traktor po selu s vjetrom u kosi kao ono Thompson na Harleyu to je donekle bilo cool. Bilo je tu mnoštvo razloga za i protiv, no općenito gajiti grivu na poljoprivrednom imanju nije bila neka kultura koja je povećavala prinose.

old rockers

Zato je taj seoski disko bilo idealno mjesto za pokazati što si ti to dobroga uzgojio te godine. Pažnju su plijenile naravno što duže vlasi i to one zapletene. Ne rasta, molim lijepo, nego one u kojima se nalazilo najviše znoja, prašine, galebe, sjena (to je značilo i da si sklon akrobacijama s ljepšim spolom po sjenicima), uglavnom svega onoga što u jedan prosječan busen kose može stati, a što na podiju kad zagrmi Smoke On The Water možeš pred svima ponosno istresti.

Vijeće bi se onda sastalo i nakon što bi proanaliziralo vrtnju i snagu elipsi te količinu prašine koja bi se u toj vrtnji podigla proglasili bi pobjednika.

Ne zvanično, tamo s nekim peharom, nego prešutno, pogledima i vrlo dobro bi se znalo tko je svojom grivom taj put pomeo pod i slavu. Mogao si se tjedan dana ponosno našetavati, biti kralj sjenika i sve u svemu uživati u svojoj pobjedi do slijedeće subote kada je slijedio novi okršaj.

Puno veći strah od mojega da ne ostanem (samo) stari roker, jer ja sam, na kraju krajeva, ipak samo publika, je strah rokera je da zaista ne završe kao stari rokeri. Lako je Micku Jaggeru biti stari roker s bankovnim računom 'do neba'. Zamisliti sebe u ovim krajevima starim rokerom je misao koja ti neće uljepšati dan.

Dokle frustracija seže je recimo primjer starog rokera iz Korni grupe Zlatka Pejakovića. Bilo je za očekivati da bi netko s takvim glasom i stasom u nekim normalnim i pitomijim okolnostima za rock'n'roll od naših napravio zavidnu karijeru i unucima bi mirne duše u amanet ostavio respektabilnu zadužbinu, nu on je na prvi znak da bi mogao (p)ostati stari roker doslovce odmaglio među narodnjake.

Na stranu što je tužno čuti te njegove pjesmuljke i što to na kraju krajeva potkopova njegovu staru zadužbinu zvanu rock'n'roll i za koju su u njezinom turbulentnu hodu u nas pale nebrojene žrtve, slučaj treba promatrati, rekao bih, iz snishodljivog rakursa. Čerečiti ga sad verbalnom giljotinom nema smisla. Neka se svatko u dubini duše sabere i sam sebe preispita bi li i on u takvim okolnostima, kad je, uostalom, vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja bilo na napretek, učinio isto tako?

A, znajući kako je naš narod u dubini duše širok, tako je i Zlatko naišao na razumjevanje i uz sveopću podršku na kraju nije postao stari roker. Dapače, čovjek se lijepo namaknuo banknota i sad mirno čeka svoju starost.

Eto šta ti je naš narod; kad lijepo priznaš da si pogriješio ti zapjevaj dvje-tri uz tamburicu i sve ti se dveri otvaraju. Donekle je to u redu; ako su nam mirovinksi fondovi u kolapsu, barem se nekima otvara mogućnost da umaknu tom zlom prstu sudbine.

A, da ne pričamo o sretno umirovljenom G. Bregoviću. To je bilo rijetko viđeno sretno ulaganje u staro-rokersku budućnost kakvoj nema premca na Balkanu. Dojam je još veći kada vidimo kako se Bebek još muči. Alen Islamović također. A, Tifa kao da je u zemlju propao... Prosto je nevjerovatno kako ništa nisu naučili od tate Brege. Ali tako je to. Kažu da za sve treba imati talenta. Ovo je drastičan primjer.

Koliko je tih bendova koji su bili u početku bili žestoki rock'n'roll da bi se stvar sve više srozavala i sada ih možete vidjeti po svadbama kako cupkaju u ritmu s  mladencimna na putu u njihovu sretnu budućnost.

Poznajem i izbliza te strahove. Bio sam s Motusima jednom prilikom u Zadru na nekom punk eventu i tad mi nije bilo jasno zbog čega me njihov vođa Hogar davi upravo time da ne postane stari roker. Meni se činilo da im sasvim dobro ide i nisam vidio mjesta panici, nego sam ga motivirao da mora još poraditi na tom svojem izrazu i da će sve bit OK i da ne brine, sve ono kako ja inače znam bodriti ljude. Meni je taj život s njima, tih nekoliko mjeseci koliko sam ih vozio bio sasvim cool, odmah bi potpisao do daljnjega taj rokerski život omeđen putovanjima, dobrim zvukom, cijelonoćnim brijačinama, ekperimentom na različitim razinama i sve u svemu jednim životom koji je daleko od sakodnevne rutine. Ali Hogar je mirisao katastrofu.

Bilo je to prije petnaestak godina; njihov izraz nije se produbio, a koliko čujem i Hogar je pronašao neki posao i tako je izbjegao zlu sudbinu starog rokera.

Kad bi htjeli mogli bi mi našim rokerima brojasti krvna zrnca pa analizirati primjer po primjer, pogotovo rokera koji su u jednom trenutku zataburali u nacionalne tambure, ali tomu ne bi bilo kraja. Nema smisla dirati tu otvorenu ranu, jer im je sudbina navlastito ista; nakon što su u oduševljenju (i magnovenju) zasvirali u te tambure i na kraju kada se zavjesa spustila oni su, bidni, ostali na brisanom prostoru. I sad se češu iza uha; uf, šta mi je ovo trebalo?!

'Stari momci ka škorcani lonci!' - rekao je jednom prilikom profesionalni vozač  Goran Zlojić Zloja, autor kamionske proze 'Tamić duple kabine', opisujući tako ne samo svoj status zakletog neženje nego i to agregatno stanje kojim bi pobliže mogli označiti i stare rokere.

Zloja je, nakon što nam je u zadužbinu ostavio tu svoju zbirku priča i, prije svega, svoj neponovljivi šarm, otišao u vječna lovišta, izmiren, nadam se, sa svime, dok rock'n'roll kod nas i dalje žanje što direktne što kolatelalne žrtve.

Pa ipak i unatoč svemu barem za subotnje šetnje povremeno navučem svoju staru džins jaknu pa da barem se pred klincima pokažem kako je tata nekad bio cool.

< Prethodna Sledeća >

Prijava





Nemate nalog? Napravite nalog

Sindikacija

Sindikacija
RSS 0.91
RSS 1.0
RSS 2.0
Posetioci: 3471806
ETNA