Kapitulacija
U oblasti Pikardija, na severoistoku Francuske, nalazi se naselje Kompjenj, ponajviše poznato po onom vagonu što je obeležio dva svetska rata – prvo su, 1918. godine, Nemci u njemu potpisali kapitulaciju da bi, dvadeset dve godine kasnije, Hitler, onako krvožedan, osvetoljubiv i frustriran, na isto mesto doveo Francuze da šarnu nekoliko važnih papira. Maja 1945. godine, kao što znamo, Firer nije bio u stanju da potpisom overi apsolutni poraz svoga bolesnog projekta, jer je, kao i svaka jajara i patološka kukavica , bio zauzet mnogo važnijim stvarima – bežanjem od odgovornosti samoubistvom, rećemo.
Početkom aprila 2013. godine, neposredno pred potpisivanje Briselskog sporazuma, u finišu napornih i maratonskih pregovora, premijer Ivica Dačić u jednoj od svojih izjava naglasio je da su uslovi koji se nude kosovskim Srbima neprihvatljivi te da je nemoguće potpisati papir kojim bi jedna strana dobila sve, a druga ništa. Vickast i vispren, kakvim ga je Svedržitelj stvorio, Dačić je svome francuskom kolegi Žan – Marku Erou lepo objasnio da fali još samo vagon pa da se sve završi bezuslovnom kapitulacijom srpske strane (neka mu je šukn'o, zna Srbin šta Francuza boli!). Dve nedelje kasnije, 19. aprila, Briselski sporazum je, na sreću, ipak potpisan i načinjen je prvi korak u pokušaju izvlačenja iz viševekovnog srpsko-albanskog gliba.
Dana dvadeset sedmago, meseca semtevrija, leta gospodnjeg dve hiljade trinaestago (vedžbamo ispravno pisanje datuma jer nam je država sve manje sekularna) , narečeni premijer serbski obratio se javnosti na kraju još jednog maratonskog zasedanja nadležnih tela, upriličenog povodom zahteva one „nenormalne“ grupacije (kako ih je sam Dačić nazvao koji dan ranije) da se , jednog dana u godini, prošeta ulicama glavnoga grada konzumirajući tako svoje ustavno pravo. Zasedao je, veli premijer, Biro za koordinaciju bezbednosnih službi i jednoglasno doneo odluku. Kakvu odluku? Hm, pomalo čudnu i kontradiktornu, ako ćemo pošteno. Na sednici Biroa, obznanio je premijer , „vodila se duga rasprava. Bezbednosne procene su pokazale da bezbedno održavanje Prajda niko ne može da garantuje i da postoje ozbiljne pretnje za ugrožavanje javnog reda i mira“. Ako smo dobro razumeli, to bi, bez uvijanja, značilo - kada kaže „niko“ gospodin Dačić verovatno misli „ama baš niko“, uključujući i državu sa svojim legitimnim monopolom korišćenja sile. Ni po muke da se ovo dešava prvi put. Ne, evo već tri godine uzastopno slušamo manje-više ista obrazloženja, a svaki put je policajni popečitelj isti. Zato se i nameće krajnje logično pitanje – kamo vagon, gospodine premijeru? Zašto niste dovukli neki pred zgradu u Nemanjinoj i tamo de facto priznali ono što je surova realnost Srbije?
Gospodin Dačić je, naravno, vešt političar, poznat po sposobnosti da iz najkomplikovanijih turbulencija izađe gotovo netaknut. Zna on dobro da će se galama stišati brzo, računa na to da srpski narod pamti samo ono što se desilo pre dan-dva. Uostalom, kao ministar unutrašnjih dela omogućio je jedan Prajd, zatim jedan zabranio, pa mu ništa nije falilo, čak je u međuvremenu avanzovao, postavši i ministar i premijer i uspevši da za novog mandata zabrani održavanje prošlogodišnje i ove parade. Da nam pamćenje seže malo dublje u prošlost možda bismo se setili da je Ivica Dačić na čelu stranke koja se proslavila svojim čeonim sudarima sa realnošću i odbijanjem da se prizna očigledno. U redu, Dačić je Ivica u to vreme bio samo jedan od čelnih ljudi, ne i lider, ali ćemo se složiti da nikada nije bio u zapećku. Elem, 1996. godine , posle lokalnih izbora, stranci Ivice Dačića učinilo se da je pobedila, naročito u Beogradu, iako se rezultati govorili sasvim suprotno. Tek posle masovnih višemesečnih protesta pokojni (a neumrli) drug Sloba je potpisao lex specialis, pošto su ga domaći izdajnici i velike sile nekako nagurali u čuveni vagon.
Samo dve godine kasnije naša istorija obogaćena je još jednim apsurdom – kad nam je dosadilo da NATO paktu nanosimo nezapamćene gubitke i da na RTS-u (ko li je tada bio ministar informisanja?) gledamo snimke izbezumljenih zapadnih poglavica , odlučili smo da je krajnje vreme da to ponižavanje pretsane. U Kumanovu je potpisan eufemizam, papirčić pod nazivom „vojno-tehnički sporazum“. Prethodnik Ivice Dačića na mestu predsednika stranke izašao je tada pred egzaltirano gledateljstvo i umirio ono malo skeptika kojima je sve zaličilo na kapitulaciju. Kakva crna kapitulaciija, mi smo pobedili, objasnio je vožd, pa bi trebalo u skladu sa tim i da se ponašamo. Vagon je iščezao, zamenio ga je neki šator.
Četrnaest godina nakon Kumanovskog sporazuma ipak smo nešto naučili – toliko smo napredovali da premijer (bio on Ivica Dačić ili neko drugi) ipak ne sme očigledan poraz proglasiti pobedom. Najviše što sme je da kaže „ovo nije poraz“. Ima, dakle, nade za nas – ovim tempom već za tridesetak godina stvari ćemo početi nazivati pravim imenom, a naći će se valjda i neki prigodan vagon, da bude svedok naših poraza. Vagon će se višestruko isplatiti, jer ne treba biti previše pametan i zaključiti da nam, sa političkim elitama koje su nepromenjive kano klisurine (menjaju se samo njihove kombinacije), i nama samima, dug period gromopucatelnih poraza ne gine.
Optimisti, ta odumiruća sorta, imaju ogromnu prednost u odnosu na druge ljude zato što u svemu mogu da pronađu nešto dobro. Hajde zato da probamo da stvari sagledamo iz pozitivnog ugla – gospoda huligani, ultradesničarske falange, „navijaći“ i sličan talog ovaj put su bili fer – kad već mogu nekažnjeno da skidaju kapitenske trake ili zaplenjuju dresove, mogli su i od ministra policisjkog da traže da im preda svoj pendrek. A nisu. Hvala im zbog toga, jer šta bismo mi radili u tom slučaju?
Ništa, trk u vagon i stiskaj se. Može i stočni, ne pravimo pitanje.
Kontrapress