Aleksandar Hemon, pisac
HEFTANJE USPOMENA STVARA PRIČE
Kada se 1992. godine obreo u Čikagu, na nekoj vrsti studijskog putovanja, Aleksandar Hemon je svakako morao znati da se život lako sunovrati. Ali, komedijant slučaj mu je na dan povratka u Sarajevo ipak priredio užasno iznenađenje – počeo je rat u Bosni. Hemon ostaje u Americi, dok su mu u rodnom gradu pod opsadom roditelji, prijatelji i mrtvorođeni rukopis zbirke pripovetki.
Pre rata Hemon je, u antologiji najbolje jugoslovenske pripovetke za 1990. godinu, objavio duhovitu apokrifnu priču " Lik i djelo Alfonsa Kaudersa" o čoveku čijim pištoljem je ubijen kralj Aleksandar i koji je Titu poklonio Reksa. Mladog pisca pohvalio je i priređivač zbornika David Albahari. Ali, u izgnanstvu to ništa ne znači. Hemon postavlja sebi težak zadatak da što bolje nauči jezik i osposobi se u roku od pet godina da piše na engleskom. Radi u restoranu brze hrane, kao aktivista Greenpeacea hodočasti od vrata do vrata razgovarajuči sa ljudima i učeći jezik, predaje emigrantima, kurir je na biciklu,...
"Čitao sam kao mahnit, kad nisam radio, i pravio beskonačne liste riječi na karticama i onda kopao po rječnicima. Mogao sam lijepo svakodnevno komunicirati, ali pisanje zahtijeva mnogo veću kontrolu. Iz ovih ili onih razloga, prvu priču na engleskom napisao sam nakon tri godine… Dešavalo mi se da upotrebljavam riječi koje nisam ni znao da znam. Riječ bi mi izasla iz pera i ja bih onda pogledao u rječnik i to bi bila savršena riječ."
Prva priča koju je napisao na engleskom bila je »The Sorge Spy Ring«. U njoj se prepliću porodična priča i životopis slavnog špijuna Rikarda Zorgea. Priča ima vrlo složenu formu, s mnoštvom digresija i fusnota, te stilom koji je uvrštava u imaginarni dodatak Kišovoj "Grobnici za Borisa Davidoviča". U jednom malom časopisu na drugu njegovu pripovednu minijaturu nabasala je književna agentica i sve se brzo rasplamsalo, pa je uskoro u prestižnom New Yorkery objavio i pripovetku Blind Jozef Pronek. Na engleskome mu izlazi i zbirka The Question of Bruno, koju je posle sam preveo na maternji jezik. Zanimljivo, sarajevski izdavač je zaboravio na klapni knjige napomenuti ovu sitnicu. Zbirka se sastoji od osam priča, a kod nas ju je izvrsno preveo Dejan Stanković.
Bilo da se bavi tako dragim vinjetama iz detinjstva, usporenim impresijama sarajevskog atentata, opisom velikog porodičnog okupljanja, emigrantskim identitetima,...Hemon biva i ostaje vispren hroničar i pisac spretan u lovljenju sitnica oko kojih se zavrti cela priča...Predujam koji je dobio za drugu knjigu iznosio je 100.000 dolara i, kako to kritika ne propušta zapaziti, počeo je sanjati američki san.
Roman "Nowhere man" prati emigrantsku sudbinu Jozefa Proneka kroz pripovedanje nekoliko pripovedača. Mnoštvom sitnih diskursa i nelinearnom radnjom pisac podcrtava razbijanje identiteta i rasipanje, umnožavanje osobe kojoj je izmaknuto tlo pod nogama, a mora nastaviti hodati. Za Proneka pisac veli da je njegov blizanac s kojim nikad nije na istom mestu u isto vreme i da su obojica odsečeni od prošlosti, u škripcu nepristupa sadašnjosti. Izgubljenost u metežu jezika i tuđem kulturnom bunjištu, krhotine (ne)shvatanja, omiljeni su Hemonovi motivi.
On još kaže :
"Cilj mog preseljenja je da istupim, barem nakratko, iz buke i bijesa i napišem knjigu ili dvije, sve u nadi da ću ih završiti prije nego što riječ postane potpuno nepotrebna, neumjesna i uzaludna."
A o prilikama u domaji slomljene kičme, u kojoj se nacionalni identitet formira nasiljem, a još uvek na ulazu u gradski tramvaj stoji da je u njega zabranjeno unositi leševe:
"Za njih smo svi mi koji smo napustili rodno tlo malo izdajice roda svoga, jer smo se, barem do pola - do pasa - izvadili iz permanentnog bosanskog belaja... Drugim riječima, svako može biti Amerikanac, dok se kao Bošnjak ili Srbin ili Hrvat možes samo roditi, a čak i tada možeš biti sumnjiv."
Aleksandar Hemon koji za sebe kaže da je pisac po narodnosti, u rubrici veroispovest napisao bi Bruno Schulz, teror mu je poznat kao majčina kuhinja, a istorijska katastrofa mu je druga kuća - govori, konačno, i za Think-Tank i to iz Pariza:
Kažete da zbunjujete kritičare "...kopilantskim, multiidentitetskim, nepredvidivim formama." Da li ste, kao što ste planirali, u Parizu pristupili kakvom novom rukopisu?
U Parizu radim na stvarima koje sam donio iz Amerike, pa Pariz nema nikakvog direktnog uticaja na ono sto sad radim. Knjige koje sad završavam bave se imigrantima i Amerikom i nevoljama.
Da li je Pariz prodrmao Vaše predstave o Sarajevu i Čikagu?
Nije. Pariz je jedan od onih gradova koji izgleda apsolutno suveren, neophodan za shvatanje istorije čovječanstva, ali moje predstave o Sarajevu i Chicagu su stabilne. Jedino što sa ove udaljenosti situacija u Americi i Iraku izgleda još katastrofalnije. Chicago je, nažalost, američki grad.
Kada bi došlo vreme opšteg spaljivanja knjiga (makar rukopisi i ne gore) - kojih par knjiga biste pokušali, kao svoj emotivni prtljag, spasiti od plamena?
Shakespeare, sabrana djela. Čehov, sabrana djela. Nekoliko Nabokovljevih knjiga. (Lolita, Pnin, pripovijetke)
Baš Nabokov pominje strujni udar savesti, zdrave opscenosti i malčice komunizma umešane u kakvoj staroj noćnoj posudi kao primer literature koje se grozi. Šta se danas meša, nudi i prodaje ovde i u inostranstvu, osim, kako velite "neodgovorne mašte i besramnih spekulacija"?
Objavljuje se nevjerovatan broj knjiga, od kojih je velika vecina nečitljiva. Najgora je sorta koja se upire da govori o "ovom trenutku u nasem drustvu". To su pisci kao Ian McEwan, Phillip Roth, John Updike, pa mozda i Rushdie, koji su nekako zamislili da oni znaju šta se dešava i radi su da nam objasne. To je neka vrsta dijagnostičke literature, koja je puna opštih mjesta i potrošenih ideja koje se jednako lako mogu naći u uvodnicima konzervativnih novina. To ne samo da je nečitljivo — Ian McEwan je jedan od najgorih živih pisaca — nego je i dijagnoza potpuno pogrešna.
Na kojoj muzici ste odrasli?
Odrastao san na punk-u i novom talasu, mada se nisam na tome zaustavio. The Clash, naročito London Calling, je bio formativan, The Jam, također. A onda i Sonic Youth i Public Enemy malo kasnije. Sad mi je malo dosadila rock muzika. Slusam dosta klasične muzike i jazz-a.
Slavenka Drakulić navodi jezivu priču u kojoj Milošević svedoka optužbe, kome su obe noge amputirane usled šećerne bolesti, podseća na poslovicu "u laži su kratke noge". Šta mislite o toj bolesnoj nesposobnosti da se pokušaju shvatiti pozicija, patnja i osećaji drugog? Kako smo dopustili (a i dalje dopuštamo, Vaše kritike Buša redovno su motivisane državnim svinjarijama) takvim monstrumima da vode svet?
To je banalnost zla o kojoj je govorila Hannah Arendt, to patološko odsustvo sposobnosti da se stavi u poziciju drugih. Jedan od načina da se stigne do tačke gdje drugi postaju nepojmljiva apstrakcija je ono što mi prepoznajemo kao nacionalizam. U situaciji intenzivnog nacionalizma (Srbija, USA), samo smo "mi" stvarni, ostali su ili neshvatljivi ili neprijatelji.
Javnost to, ćapćući na silikonskim sisama i dalje ne vidi, a pitanje je dana kada će svaka reč postati " potpuno nepotrebna, neumjesna i uzaludna." Književnost i (ne)moć? Da li su priče tek "majušni sivi kamičci", lažni dokaz da je sve istina?
Književnost nema političke moći, ne mijenja svijet direktno. Sve što može je da pomogne nekome da zamisli život i dušu nekog drugog.
S kim iz Srbije drugujete (i preko literature)?
Imam prijatelje u Beogradu i svijetu sa kojima sam uvijek u kontaktu, ali nema puno pisaca među njima.
Nakon objavljivanja priče “Lik i djelo Alphonsa Kaudersa” puno Vam je značila podrška Davida Albaharija. Pružate li i kako Vi podršku "onima što dolaze za nama"?
David mi je pružio podrsku prije objavljivanja te priče, lijepim pismom, a onda ju je objavio u Antologiji najbolje jugoslovenske priče '90. Trudim se da pomognem, ali u životu svakog mladog pisca vazan je trenutak kad on ili ona shvati da je njihova priča/knjiga dobra i završena i ne zavisi od suda ostalih. Kad mi je David napisao to lijepo pisamce, ja sam već bio zadovoljan Kaudersom, znao sam da je dobra priča. Često me mladi pisci pitaju da im kažem šta mislim o njihovim djelima, ali ja to odbijam.
Kažete da ne možete bez knjiga. U čijoj literaturi (osim u sopstvenoj) trenutno boravite?
Pa ja ne čitam samo romane i priče. Zadnje što sam pročitao je Pamukov "Snijeg", a prije toga sam čitao knjigu o istočnoevropskom fudbalu, a prije toga historijsku biografiju jednog britanskog policajca u Shanghai-u. A između čitam poeziju: Keats, Hardy, Larkin. Sad ću da ponovo čitam malo Shakespeare-a.
Nacionalni identitet uvek se formira nasiljem. Opet, tvrdite da je Bosna (bila) zemlja dobrih ljudi. Pa, zašto je skliznula u, kako kaže Miljković-"nepotrebne istine i oduševljena klanja"?
Ono što je meni fascinantno je to da, uprkos svemu, u Bosni je ostalo dobrih ljudi. Rat na površinu iznosi ono najbolje i ono najgore u ljudima. Bosna je skliznula u rat zato što se našla u centru dobro planiranih vojnih i političkih operacija.
Nama se desilo nešto nepojmljivo, ljudi koji nisu verovali da će ikad otići do obližnje kasabe sada su prinuđeni da, u šokantnosti kultura, šetaju kontinentima dok su im "vlastita imena nepojmljiva, vlastiti identiteti nerazumljivi"... Da li Vas ta tema i nakon knjige "Nowhere man" opseda?
Ne toliko. Sada me zanimaju asimilativne transformacije i konflikti sa Amerikom u cijem su centru imigranti.
Oštro zasecate poreklo naših mitova u sjajnoj priči "Razmena lepih reči" . Tu dajete sjajnu definiciju krvavih i opasnih mitomanija rekavši da je naš problem "što se previše uzbudimo zbog stvari koje nam se učine stvarnima". Ima li se šta dodati?
Nacionalizam je patolosška fantazija, situacija u kojima se najnestvarnije stvari cine mogućima, vizija svijeta u čijem smo centru mi. Meni su zanimljivi ti kolektivni mehanizmi izmaštavanja, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog kontrasta sa ličnim sistemima mašte.
Na više mesta opisujete novonastale šumske države kao "tvorevine bandi imbecila",.. "spektakularnu kombinacija zločinaca, nesposobnjakovića, budala i ratnih profitera, nekad sabranu u jednoj osobi" ... ima li nade za takve države?
Nade uvijek ima, ali treba na tome raditi. Odrastaju nove generacije, koje treba oteti od zločinačkih očeva.
Može li se i sme li se živeti "iza spuštenih trepavica", u unutrašnjoj dijaspori i da li je moguće žicom i heftalicom sastaviti ono Zaimovo jagnje uspomena kao u vašoj kolumni?
U situaciji ideologiziranog društva, nemoguće je održati ličnu autonomiju. Ali što je pritisak veći, to povlačenje izgleda neophodnije. Što sam stariji i što mi je teže gledati svjetske mesijanske zločince, to imam više potrebe da se povučem u knjige. Znam međutim da se nema gdje pobjeći. A heftanje uspomena proizvodi priče.
Jozef Pronek uklješten je između dva sveta, suština mu se gubi u prevodu, seta nadjačava razum, njegov pasoš zagledaju kao neki "ljigavi pornić", za mnoge je tek "manje od smeća" šamaraju ga nerazumevanja, gazi u krhotinama identiteta,... dovija se falsifikujući vlastitu prošlost,...U Vašoj priči Mljet dečak zamišlja da se može vratiti u prošlost da pridrži šešir koji mu je već bura smakla mu sa glave. To je Jozefu i svima nama nemoguće. Pa šta nam preostaje?
Preostaje nam budućnost.
Izvor: THINK TANK