Neizlečivi virus zvani Dražen Petrović
Basket uglavnom igram samo nedeljom, izjutra. Sa drugarima. Godine stižu, uskoro će 43, a i nema se vremena za češće... Kuća pos’o, pos’o kuća. No, eto, zalomilo se pre neki dan da odigramo nas trojica matorih sa nekom mlađarijom. Mnogo je tu bilo razlike u godinama. U svemu! Poređasmo se na trojku i lagano dobismo nekoliko partija, a momci, valjda da olakšaju sebi, udeliše mi „kompliment“:
-Svaka čast! Pogađaš k’o Lebron Džejms!
-Kao ko?!
Naravno da znam ko je Lebron, ali moje foliranje je, začudo, izazvalo zbunjene poglede.
-Da rekoste da igram kao Dražen, pa da mi bude lepo-prekinuh neprijatnu tišinu od jedno pola minuta.
-Kao ko?!
E ako mi je, kad se čačkam. Na žalost, oni se nisu folirali. Bi mi krivo što nemaju klinci pojma ko je Dražen Petrović. A da... neki su gledali film o njemu i Divcu.
-Jel to onaj Hrvat?
Jao bre, što se zadevam, kad ću posle da se iznerviram. Pa dobro, ni ja nisam znao ko je Duci Simonović, počeh da se tešim. Nevešto i neuspelo. I nehotice se vratih u te dane...
Te, 1984. godine (ide muzika iz „Grlom u jagode“), išao sam u osmi razred, slušao se hevi metal, a moj ćale, zastavnik prve klase, dobio je stan od JNA. Još se sećam kako je mirisalo na novo pri useljenju, burazer i ja najzad dobismo svoju sobu, sa televizorom. Čitave noći mogao sam, neometan, da uživam u Olimpijskim igrama u Los Anđelesu, na kojima je Jugoslavija osvojila čak 18 medalja (7-4-7, kao onaj Boing). Za vreme raspusta počela je da se emituje čuvena „Dinastija“, a na tron mog najvećeg interesovanja, bez da je ikada abdicirao, došao je jedan kovrdžavi momak, koji je tog leta izašao iz vojske. Do tada, najviše sam pratio fudbal. I trenirao ga, punih šest godina. Ali, odjednom, za mene je postojao samo basket. Virus je, ispostavilo se, bio neizlečiv. A zvao se Dražen Petrović.
Ako sam ikada imao idola, bio je to taj momak, koji je igrao u Ciboni. Najednom, željno sam iščekivao utakmice „cibosa“ i balavio svaki put kad je Dražen probacio loptu kroz noge, a onda leđnom fintom ispezio Iturijagu, Đamšija, Premijera, te svih pet Zvezdinih bekova, koji su se ređali kao njegovi „čuvari“. Naravno, od tada sam svaki slobodan trenutak trošio na basketicu, besomučno pokušavajući da ga dam kao Dražen. Jedva sam čekao da padne kiša, kako bih neometan i sačuvan od podsmeha, mogao da vežbam tu fintu „kroz noge, pa iza leđa“... Samo bi me keva ispratila pogledom i onim njenim bosanskim naglaskom:
-Đe’š ti po ovoj kišurini. A budale...
Eh, morao sam i da izgledam kao Dražen. Fizički, to je bilo nemoguće, ali daj bar estetski... Maznuo sam od ćaleta podmajicu modro-plave boje (ćale mi je bio vazduhoplovac), izmolio kevu da mi sašije broj 10 na poleđini i onaj Cibonin grb, koji sam obojio acetonskim flomasterom u crveno, pa sam posle svakog pranja morao da ga pojačavam. Šorts sam kupio od ušteđevine, u Adidasu, pardon Slovenijasportu, baš kao i znojnicu, a bele čarapice sam uvek navlačio do kolena. Nedostajale su mi samo patike. Dražen je nosio Adidas „Top ten“, koje su bile mnogo, mnogo skupe za ćaletovu platu, a majka nije radila. Tog leta sam ih video u Grčkoj, na moru. Bilo je veče, a one su sijale u nekoj prodavnici u Kateriniju. Jedva su me odlepili od izloga. Ali, nije bilo broja. Bar mi je tako rekao ćale, koji je otišao da „proveri“. Nema veze, dobre su i „Asics tiger“. Važno je da igram kao Dražen, tešio sam se besuspešno.
Na zidu moje i burazerove sobe godinama je dominirao Draženov poster iz Tempa, na kojem dodaje ispod noge. Džeparac sam trošio isključivo na sportsku štampu, jer je osim Tempa, o Draženu najčešće pisao zagrebački Sprint, a našao sam i trafiku na koju su stizale Sportske novosti, takođe iz glavnog grada SR Hrvatske. Na televiziji, ma nijedna njegova utakmica nije smela da se propusti, a svaka je ispraćena posebnim ritualom i pivotiranjem po sobi, kao i lupanjem metlom komšija koji nisu imali razumevanja za moje oduševljenje i euforiju. Kad nije bilo TV prenosa, dobar je bio i Radio Zagreb, koji je prenosio utakmice domaćeg košarkaškog prvenstva. Sećam se da se iz Beograda uvek javljao Risto Kubura...
Pojavili su se i Divac, Paspalj, Đorđević, Rađa, Kukoč... košarka nam je bila sve jača, liga sve zanimljivija, reprezentacija sve moćnija i trofejnija. No, to je samo još više učvršćivalo moju privrženost Draženu. Sve su to bili sjajni momci, vrhunski košarkaši, ali Dražen je, ipak, Dražen. One and only! I tačno je da nema prave radosti, ako ne osetiš i veliku tugu. Bolan poraz od Sovjeta u Madridu 1986. mnogo sam teško podneo, pa onda onaj Galisov ples u Atini, pa još jedna packa od Sabonisa i onog tako antipatičnog Gomeljskog u Seulu. I najzad, godine dominacije... Kako smo se samo prošetali do evropskog zlata u Zagrebu, pa do titule svetskog prvaka u Argentini. I baš sam se nervirao što neće biti kapitena u Rimu 1991. iako smo i tamo sve počistili. Jer, bez Dražena mi nekako nije sve na svome mestu.
Pratio sam ga, naravno, i u Realu, ispratio i u NBA, psovao onog slepca Adelmana svaki put kada sam u novinama čitao da je Petrović za Portland odigrao 4 minuta, uz isto toliko poena. I došao je taj zlosretni rat, u kojem je svako od nas morao da bude to što jeste i da bude na svojoj strani. Dražen je, logično, odabrao Hrvatsku, sa kojom je uzeo srebro u Barseloni. Moji drugari i ja smo godinama unazad planirali pobedu nad „drim timom“, ali Jugoslavije, bar one SFRJ, više nije bilo. Bar da smo još na tim igrama bili zajedno, pa da im pokažemo, često sam razmišljao i pre i posle toga. Ni Srbije, odnosno SR Jugoslavije, u Barseloni nije bilo, iz političkih razloga. Nije to tada bilo popularno, niti se smelo glasno pokazivati, ali priznajem da sam u finalu navijao za komšije. Tačnije, za Dražena, koji je onako drsko i bezobrazno išao na jednog Džordana. To je baš ličilo na njega.
Rat je bivao sve intenzivniji, niske strasti sve izraženije i niko od nas nije potpuno bio izopšten iz toga. U tom sveopštem brlogu i ja sam, priznajem, pokušavao da zanemarim svog omiljenog košarkaša, ali nisam mogao da sakrijem radost što je najzad dobio pravu šansu u Nju Džersiju i svima pokazao kakav je igrač. Baš svima! Draženovi procenti u NBA ligi bivali su sve bolji, a ja sam mu, iskreno, ali ovog puta potajno, želeo da postane „All star“ igrač.
I onda... Ma bolje da ne pišem o tome. Takvu bol nisam nikad do tada osetio. Bio sam suviše mali kada su mi umirali babe i dede da bih mogao da spoznam kako je to kad izgubiš nekog svog, a tog 7. juna 1993. godine prvi put sam osetio kako me nešto iznutra izjeda od velike, neizmerne tuge. Ne, nisam mogao da poverujem da je poginuo. Moj Dražen! Grozničavo sam otrčao do drugara koji je imao satelitsku antenu, jer tada je HRT samo na taj način mogao da se gleda... Oni su već imali specijalni program i ja sam sa nevericom i užasom osluškivao nove vesti i detalje pogibije. Bože, kakva zla sudbina! Uveče, kad su moji polegali, a ja ostao sam sa sobom, najzad sam prihvatio tu turobnu istinu da Dražena više nema. Te noći sam nekoliko puta morao da presvlačim mokre jastučnice...
Godinama posle, kao veliki košarkaški zaljubljenik, uživao sam, u našim ogromnim uspesima, u velikoj pobedi nad Litvanijom 1995, sjajnom izdanju u Atlanti, pa zlatu u Barseloni, osvajanju sveta u Atini... pokoravanju Istanbula i Indijanopolisa. Divio sam se našim velikim asovima Đorđeviću, Daniloviću, Bodirogi... Mnogo puta sam ih i uživo gledao. Činilo se da je sećanje na neke prethodne godine potisnuto.
-A jesi li ikada gledao Dražena Petrovića uživo-upitao me kolega Goran P. jednom prilikom, u kojoj smo razmenjivali neke košarkaške misli... Uh, kako me je presekao.
-Nisam, odgvorih sa velikim uzdahom, setno i nostalgično.
-E vidiš, ja sam išao u Tuzlu da ga gledam, protiv Slobode Dite-reče mi Goran ponosno i sa oznakom „1-0 za mene, u meču u kojem nema revanša“.
-E drugari moji. Ja sam zbog Dražena išla u Zagreb, na Univerzijadu i kupila sam „Kronos“ patike-odjednom se u razgovor ubaci kolegninica Snežana i pokopa nas na mestu, ostavljajući nepomične grimase na našim licima.
Ja sam i dalje bio šokiran, kad joj Goran domišljato odbrusi:
-Snežo, au, al’ si matora!
Popadasmo od smeha...
Šta da Vam kažem. U nedelju je basket. Ja ću se, kao i da sada, strogo pridržavati svog rituala. Ustanem, popijem kafu i onda na Jutjubu nađem neki od svojih omiljenih klipova... Drazen Petrovic drops 49 points vs Maccabi, Drazen Petrovic – basketball Mozzart, Drazen Petrovic Greatest ever... I onda, letim na basketu. Baš kao kad smo kao klinci gledali filmove o Brus Liju i potom, na putu do kuće, mlatarali po vazduhu i rukama i nogama. Onda se oblačim i obuvam. Sad, kad su u modi vazdušni đonovi, Lebronke i crne Derik Rouz patike, na mojoj terasi se suše Adidas Top ten, u retro varijanti... Hoće i moj drug Gago da ih kupi, ali nema broja...
tekst objavljen povodom godišnjice smrti Dražena Petrovića na sajtu mvp.rs prenosimo uz dozvolu autora