Festival nauke iz prve ruke
Ja se samo plašim da nam ona izložba ne PRESEDNE (pogledati fotografiju). Sve se nešto bojim da nam ne dođe glave. Jer ako dođe, lobotomija nam ne gine. Što se samih unutrašnjih organa tiče, njih smo ispitali u sitna crevca. Nismo imali duše da zatražimo da nam poklone jedno srce. Ipak smo želeli da mislimo svojom glavom, pa smo probali da gledajući u lobanju saznamo da li se radi o muškarcu ili ženi. Upozorili su nas da dobro pogledamo i da ne gubimo glavu. Samo hladne glave ćemo dati pravi odgovor. Tako i bi. Saznasmo da žene i nemaju glavu. Pošto smo to, mi, muškarci rekli naglas, žene su nas prekorno pogledale.
Mislim da tako nešto ne bi zapalo za oko ni onom jadničku sa metalnom šipkom koji je radio na železnici (pravićemo da smo mu ime zaboravili... ili se nećemo praviti, ime smo mu zaista zaboravili) Krećući se dalјe videli smo čitav kostur čoveka u grobnici. Skelet je bio okružen raznim dragocenostima, ali ruku na srce (moje, a ne ono u tegli) nema tih para za koje bih pristao da ležim (o sedenju nisam razmišlјao) tu izložen. Ne bih podneo da me ona silna dečurlija pipka i razvlači moje kosti. Ovaj kostur koji je bio izložen je izgledao mrtav hladan. Nije reagovao ni onda kada mu je jedan klinac poneo butnu kost kući svom psu. Ja da sam na njegvom mestu mislim da bih u tom trenutku poželeo da propadnem u crnu zemlјu od stida. P, p, p, pomerite se s mesta.
Tu se završilo naše izučavanje lјudskog skeleta. Dolazim do samo jednog zaklјučka, a to je da smo mi lјudi svi isti: sama kost i koža. Tačnije, samo kost. Debeli izdahnite, pardon, odahnite.
Onda smo zastali pored štanda sa pečurkama. Pitali smo predavača koje pečurke su jestive, a koje ne. Odgovorio nam je da su sve jestive. Neke samo jednom, a neke mnogo puta. Onda sam se ja zapitao ko je tu lud, a on mi je odgovorio da se ta pečurka na latinskom zove Boletus satanas.
Htedoh i ja njemu da pokažem svoje znanje, pa citirah Fridriha Ničea, a on mi na to samo odgvori: „Da, da, NIČE, ko pečurka posle kiše“.
Ne htedoh naglas da kažem da je ovaj čovek pao s kruške jer znam da pečurke niču ispod, a ne na drvetu.
Napustili smo taj štand raspamećeni i stali pored štanda koji je predivno mirisao i koji je bio pretrpan laticama različitog cveća, kao i raznim bočicama parfema. Odmah sam osetio da nam tu baš i ne miriše na dobro. Predavačica je mnogo pričala. Prosto nam je izašla na nos. Kada je (konačno) završila sa pričom o parfemima, počela je da nam priča o kremama za sunce (uveče i usred zime). Rekoh joj da nam to sada nije potrebno jer je sunce u ovo doba godine zubato, a ona me umalo ne ujede. Nalјuti se pa poče da psuje, čak i sunce! Jednom rečju, baš nas je ocrnila. Nјeno UV zračenje je bilo toliko jako da smo na krjau morali da pobegnemo.
Mi muškarci smo morali da odemo pravo u WC. Evo i sada kada se setim onih njenih reči, meni se prosto...
Onda smo iz toaleta otišli u jednu mračnu sobu. E tu nam je tek pao mrak na oči. U izlogu je stajalo 50 evra. Trlјao sam oči, misleći da je to još jedna optička varka, ali ne! Pravih pedest evra! I onda mi kažemo da nam je zemlјa siromašna (obogaćeni uranijum nisu pominjali). Pokušavali smo nekako da se dokopamo tih para, ali beše tvrdo. Onda se odnekud javiše nekakvi predavači sa raznim epruvetama. Pričali su nam o svicima i o tome kako njihova pozadina svetli. Posle sve te priče, meni je sinula ideja da me za taj njihov eksperiment, najblaže rečeno boli... kahm, kahm, boli svetilјka.
Napustili smo tu zgradu i preselili se u drugu. U drugoj je bilo manje zanimlјivo, ali važno je napomenuti visokog, mršavog i kreštavog voditelјa koji liči na Šegija iz „Skubi Dua“.
U trećoj zgradi je bilo najlepše. U njoj su se nalazlili eksponati napravlјeni od starih bicikala, a mi odmah, kao sa lanca smo potrčali da sve te mašine isprobamo. Ti bicikli i ostala mašinerija se nalazila u zgradi Narodne banke. Nažalost, novac nije zveckao, ali zato jesu klikeri i ostale loptice koje su skakutale po podu ogromnog hola. I još bismo se mi igrali tim biciklima da nam organizatori nisu dali pedalu i išutirali napolјe. Ruku na srce (opet napominjem: ne ono iz tegle!) i morali su. Prvo su pokušali da nam lepo, rečima objasne da je vreme isteklo. Mi ih nismo slušali, mi smo i dalјe čekali svojih pet minuta da se slikamo ispred jedne ogromne i veoma čudne mašine. Onda su pokušali da nas isteraju tako što su gasili svetla, ne znajući da je nama mrak na oči pao još u prvoj zgradi. I na kraju su morali da nas izbace.
Šta smo posle toga pričali i radili napolјu, to ni nauka ne može da objasni. Prosto, nema teorije!