Slatki uspon ili: Sto godina čokoladne čežnje
Recept za toblerone (naziv nastao od prezimena tvorca i italijanskog izraza za poslasticu od bademovog nugata - toorone) osmislio je ambiciozni Teodor Tobler u maloj fabrici čokolade svog oca u Bernu. Njihovi životi time će biti temeljno zaljuljani, a divno trouglasto čudo doživeće trenutni uspeh.
„Vid’ mu glave, pun krevetac“, razdragano je zapljeskala tetka Vidosava, a zatim iz pletenog torbaka na stočić (ka kome sam, kažu, bacao poglede snene od topline tek završenog podoja) stavila tufahiju prelivenu sirupom od šećera, meda i vode. Na vrhu ukuvane jabuke, trome hanume ogrnute zarom slasti, ispod kupice šlaga komešao se fil od mlevenih oraha i komadića lešnika umotanih u penu tučenog belanca, posut vanilin – šećerom, slatkim sokom i ko zna kakvim još uzbudljivim đakonijama. Tetka je prstom s vrha tog penastog čarobnog brega skinula gombicu šlaga i na nosu mi, onako ranjivo malešnom, načinila znak užitka, simbol večnog radovanja poslasticama.
A one su me u detinjstvu verno pratile. I sad vidim majku kako ubrzano meša vreli sirup koji u lončiću vri veselim klokotanjem. Sipa ga niz kašičicu i daje sočnost urmašicama koje se rumene u tepsiji, nestrpljive da žednim porama testa upiju ukusnu dušu topljenog šećera.
Zatim taj prizor istiskuju pripijeni salenjaci s kojih prah šećer sipi u mirisnu mekoću čiju unutrašnjost ispunjavaju poljupci pekmeza od kajsija. Te „kiflice bele“, kako sam ih zvao, umešene veštim rukama naše kućne pomoćnice Anice osvajaju i komšinicu Mejru koja posegne za njima, pa panično ziba ruku unatrag uz prekor dočekan opštim podcikivanjem: „Vražji Vlasi, kruv vam ljubim; i kolače od masti pravite!“
Ali, nikakve golicave senzacije ne mogu se meriti s trenutkom kad otac iz svojih tajanstvenih džepova bratu i meni pruža dve izdužene kartonske prizme čijim se kosim stranama u nijansama crvenog na oker podlozi utiskuju odlučna latinična slova – TOBLERONE! Ispod srebrnog staniola desetak kakao grebena se moćno nadovezuju jedan na drugi i izviruju suro svojim reckavim kosinama. Beli komadići badema u podnožju tih slatkih masiva škrguću pod zubima, dok se nepce poji esencijama alpskog mleka i meda. Topi se „plemenita dobrota čokolade“ pod jezikom, dodiruje i zaposeda najtananije kvržice ukusa po kojima se razliva. Oči se same sklapaju, misli se penju čokoladnim kosinama.
Pa još ta neodoljiva kutija, do tad neviđena igračka pogodna da u njoj, kad zaduva u preriji, zanoće umorni plastični kaubojčići; idealna za smeštanje pisma koje čeka (zauvek čeka) da bude poslato žuđenoj dragoj; zgodna da se u nju naseli pogled kao u neku tamnu pećinu iscrtanu nestrpljivim šarama detinjstva. I bezbroj puta iščitavam slova na tom pakovanju, sve dok se ne ushitim kad na obrisima naslikanih švajcarskih planina ugledam osenčenog belog medveda koji igra u toj šumi simbola radostan što se otkrio jednoj radoznaloj spoznaji.
I evo, pre nekoliko dana, toblerone se vraća u moj svet koji odavno više nije mesto slatke jeze. Naime, omiljeni slatkiš slavi svoj veliki jubilej – puni sto godina! Ali, priča o čokoladi je drevnija. Koze su, setite se, kušale zrnevlje kafe, pa se rasplesale, a kakao je prvo zapao pod zub majmunima. Od njih ga preotimaju Maye, mrve ga ispod bananinog lista i piju kao ukusni napitak. Vekovima kasnije Asteci su kuvanom čokoladom bezuspešno pokušali da odobrovolje krvoločne osvajače. Negde iz tog doba je i opis lepote engleske kraljice Elizabete I koja se, ne bez posledica, navukla na čokoladu: “Njezino lice je pravilno i ljupko; svijetlo, ali naborano, njezine oči male, ipak tamne i ugodne, njezine usne ravne i njezini zubi - crni.”
Uskoro se u čokoladnu smešu, sad već gustu, lepljivu i stegnutu u kalupe, dodaju kakao – maslac, mlekce još dimljivo od pomužene krave i tek otkriveno mleko u prahu (ime izumitelja možda vam nešto znači – Henry Nestle).
Recept za toblerone (naziv nastao od prezimena tvorca i italijanskog izraza za poslasticu od bademovog nugata - toorone) osmislio je ambiciozni Teodor Tobler u maloj fabrici čokolade svog oca u Bernu. Njihovi životi time će biti temeljno zaljuljani, a divno trouglasto čudo doživeće trenutni uspeh.
Teodor je, u to pravreme kad je svet još bio romantičarski zanesen, sav svoj talenat usmerio na promociju i dostavu svog medenog čeda. Čim su se pećnice s toblerone-om usijale, pametno je skoknuo da patentom zaštiti dragoceni proizvod, njegov jedinstveni ukus i oblik s jasnim motivom venaca poznatih planina Materhorn. Na početku obrisa planina nema na kutiji koju krasi orao hrabro uprtivši u svoj kljun zastave Švajcarske, grada Berna i porodične šećerne manufakture. Orla je nakon desetak godina s omota oterao medved, najdraža živuljka tih predela. Tek kasnije stilizovani masiv Materhorna preslikava se na bočnim stranama i trouglovima na vrhu kutije, te na gotovo svim reklamnim plakatima za ovaj proizvod.
Već 1920. kamion toblerone-a se trucka do dalekog Novog Zelanda, a danas njegovi četvorotočkaški potomci prevoze ovaj slatkiš u čak 110 zemalja, čime toblerone namiruje 40% ukupnog švajcarskog izvoza čokolade. Pri tom je ama baš svaka trouglasta tabla proizvedena u tvornici nastaloj iz prvobitne porodične zadruge visprenih Toblera.
Za toblerone je vezana i napeta špijunska afera u kojoj je njihov glavni tehnolog, nešto naduren, pokušao da tajni recept proda zainteresovanim mešetarima iz Rusije, Kine i Saudijske Arabije. Srećom, ta verolomna namera je sprečena i mi danas na miru možemo nastaviti da uživamo osvajajući slatke vrhove čokoladnog zadovoljstva.