Vodo(p)otporna zastava
U bašti sljezove boje šovinizma najbolje uspeva sirovost, koja svojom korovskom upornošću žilî u svaku slobodnu stopu zemlje. Nacionalizam i nije podoban za neke sekapersone, jer traži krv, znoj, suze, pitbulovsku uglađenost i hektolitre ljutih tekućina da ga uvek drže napetim i ostrvljenim da dejstvuje preko tuđeg izazivački isturenog grkljana.
Neki put, međutim, ne bude sve kako se čini onima koji „sede na ušima i kupe ogluške“. Malo ko, recimo, zna da poznati nacistički mračni mitinzi pod stotinama baklji i uz tropot borbenih marševa, ne bejahu plod romantične želje za spektaklom, već kukavne potrebe da se dežmekasti i pivskim stomacima opskrbljeni gaulajteri pod okriljem noći sakriju od podsmešljivih pogleda onih koji još sumnjaše u ubedljivost arijevskog mita o natčoveku. Hitlerovci su, kad već cokulama razvališe vrata priče, odnekud mnogo voleli zastave i to ih usmerava ka člančiću što sam ga jutros, listajući novine, uškembario.
Naime, iako ne spadam u ljude koji otiru krmelje uz želju da „komšiji rikne sprava“, teško sam svario vest da je osječka vlast, uz siroliverovsko razgibavanje prstiju u gradskom budžetu, odlučila da domaćinstva koja na vreme plate račune za vodu i smeće nagradi ni manje ni više nego – „državnom zastavom u plastičnoj vrećici“. Naime, uočeno je da se tokom nedavnih histeričnih odliva pri razduženju haških dresova veznog reda Gotovina-Markać premalo bandijera prsilo sa osječkih prozora, lođa, zvonika i krovova, te se ovim udarcem, kako to reče gradonačelnik pomenute varoši, „ubivaju dve muve“.
Ne znam, možda su muve otpornije na posvemašnju glupost, ali mene kao da je nešto klepilo po glavi! Pored utiska da je ova genijalna ideja nikla kao „gljiva iz govana“, razdražuje i podatak da će akcija ozastavljivanja pučanstva zbrisati više kuna nego što je savesno poglavarstvo namenilo funkcionisanju škola, koje i inače propadaju u zadnju rupu državne svirale.
Situacija je, najblaže jebeno, apsurdna: na listi omiljenih napitaka nacionalno ožednelog stanovništva voda zauzima ubedljivo poslednje mesto, a od nje se (budimo krajnje zluradi) po takvim kućama ćešće toči i kiselina iz akumulatora. I, eto, sad se prilježnim platišama beskorisne tekućine ne nudi recimo – umanjenje racuna, štedljiva žarulja, vosak za depilaciju ili paket suhomesnatih radosti, već pre svega – višebojni zastavak!
Dakako, patuljasti poriv je u pitanju: plaćanje računa se u čvor vezuje sa nacionalnom odgovornošću od koje sama država pere papke jer, pustivši da je objašu tajkuni, svojim savesnim podanicima nije u stanju garantovati prihode dovoljne za nesmetano plaćanje računa bez podmićivanja u krpama.
Dalje, šta ćemo mi kojima zastave bilo koje vrste idu na kolac? Da se razumemo, sve nacionalne simbole prilično poštujem (preko toga, prosto, nisam spreman da idem), ali mi je i dalje srcu bliža zastava Jamajke s kanabisom od svih tih petokraka, zvezdica, šahovskih polja, istraumirano isplaženih orlova raznih veličina, boja i kandžavosti. Spucao sam u zadnji trap masnih naslaga već četrdeset godina, naziranje suštine života ne dopušta mi da bilo čime budem iznenađen, ali mi do sada na pučinu ludih ideja nikad nije isplivala potreba da dohvatim zastavu, olako je nabijem na dršku i, istežući dvoglavi ručni mišić, raspalim njome po ružičnjaku vetrova.
Barjak mi je, jednostavno, potreban kao ptici grožđana mast za usne, i ne pada mi na pamet da je vešam na prozor svaki put kad velikonaš teniser riternira, ili čim kakvoj ambasadorskoj amebi dođe da prevrne sto na neki crni palac u Adis Abebi. Prema, dakle, tom komadu tkanine nemam baš nikakav odnos, i nema tog kvazimuda koji bi me naterao da se menjam, što me čini nepodesnim zamorcem u populističkom kavezu, tim pre što svako razvitlavanje zastavama kod nas ište karabinski potpuri. Tako je lako (i tako na-opako) paradirati naci osećanjima, ali malo koja puščana cev se može prepraviti u saksiju za cvet. Kada su francuske trupe ulazile u oslobođeni Pariz, predlog da slavodobitno prođu ispod Trijumfalne kapije odbio je jedan general rekavši: „Znate koliko dugo ćemo paradirati? Dva sata. Znate koliko bi prolazili samo francuski mrtvi? Dvadeset i tri sata!“
Svi darovi koje nam država spušta u poštansko sanduče – danajski su, a takvom poklonu se ne gleda u zube samo ukoliko ima brnjicu. Međutim, oberučke bih prihvatio sistem koji bi čoveku na par dana dopustio da zaboravi da je Srbin, Hrvat, Eskim, seksualni manjak ili drvokradica, a podsetio ga da je zbleban od krvi, mesa, neplaćenih računa, i dovoljno zdravih vijuga da ignoriše pokušaj da ga nateraju u svadbarsko kolo (ili kupus) onda kad mu bukagije ranjavaju članke nogu.
Ne živi se, gle istine, ni od mlataranja šarenim krpama, ni od nasilnog repriziranja „lupi petama“ zanosa, a povećan nivo patriosterola u krvi, neće sprečiti decu da sisaju krajeve iste te zastave ublažavajući glad. A čak i onom ko uspe krčanje creva uglazbiti u ritam nacionalne himne, kompozitorsko zadovljstvo neće obložiti ostrugana creva.
I nebitno je sad da li se priča događa u Osijeku ili u Osječini, kad svakako dve bratske države jezivo podsećaju na jedno(mani)jajčane blizance koji se, već redovno briju, ali i dalje, istovetno zalizanih razdeljaka, odbijaju da izađu iz kratkih pantalona neodgovornosti, uživajući u jarcavostima svoje infantilnosti.
Sav kupleraj neće stati na zastavama, šajkačama ili duplericama satnika ili vojvoda: uz telefonski namiren račun sledi bubica za prisluškivanje, uglancan strujni odrezak donosi kupon za pazarenje električne stolice (potrebne svakom domu), a redovno održavan račun za gas bonusira se figurom Putina od marcipana, u prirodnoj veličini, na zadovljstvo svih generacija obolelih od rusofilije.
A, možda se oko svega toga i ne treba cediti i jediti, neka oni nama fino daju zastave, a za motke ćemo se već sami snaći, kao i za leđa preko kojih ćemo prelomiti dobitak! Naravno, kao što kaže Rundek – „kad bude vrijeme za to!“