Kada će nam biti bolje?
Život na nepredvidivom parčetu Balkanskog poluostrva znanom kao Srbija neodoljivo podseća na završne scene filma koji je režirao onaj slavni holivudski Australijanac što povremeno voli da popije i tako nabaren napada policajce, priređuje antisemitske ispade, te tu i tamo pripreti bivšoj ženi (onoj mlađoj) , nazivajući je nizom koloritnih i uvredljivih imena. U narečenoj kinematografskoj poslastici južnoamerički starosedeoci međusobno se porobljavaju, ubijaju, žrtvuju i jure, da bi ih bavljenje o sopstvenome, indijanskom jadu na kraju dovelo na obale Atlantskog okeana, taman na vreme da pred njihova preneražena lica iskrsnu tek pristigli španski konkvistadori, spremni da nesrećnim domoricima otkriju neslućene razmere patnje. U konceptualnom smislu, slično je i kod nas - kada pomislimo da se naše bauljanje primiče kakvom-takvom okončanju, ispostavi se da je sve bilo uvertira za katastrofu još većih razmera. Kontinuiteta u toj zaludnoj disciplini nikada nam nije nedostajalo, pa je razumljivo zašto ko zna koju godinu uzastopno završavamo istim, na prvi pogled benignim i trivijalnim pitanjem – kada će nam biti bolje? Odgovora ima mnogo, ali ono što zabrinjava nije njihov broj, već činjenica da ne prestaju da se gomilaju. Biće nam bolje, dakle, kada:
- prvi veći sneg ne bude jasan signal đacima da narednih nekoliko dana neće biti škole zbog sveopšte paralisanosti
- našim očajnim putevima prestanu da se kreću automobili samoubice, za čijim volanom sede usijane glave ubeđene da mogu preteći sve i svakoga, bez obzira da li to rade u krivini, preko četiri kilometra duge pune linije ili po magli gušćoj od one u Karpenterovom klasiku
- linije povučene ispred šaltera budu služile da se iza njih formira red, a ne da bi bile predmet podsmeha, podvriskivanja i najrazličitijih vrsta prenebregavanja
- iz već pomenutih redova nestanu navalentne individue sklone zalepljivanju za onog ispred sebe, uz obavezan lakat u rebrima, a sve u strahu da se na njihovo mesto neće udenuti neki naizgled nezainteresovani kibicer sa strane
- broj fraktura, naprslina i uganuća zadobijenih prilikom deljenja bilo čega što je besplatno padne na podnošljivih dva odsto galopirajućih
- sa internet stranica nestanu zluradi komentari još zluradijih anonimnih spodoba, specijalizovanih za igranje na tuđem grobu, glorifikovanje tragedija (naročito ako se dese u "državama koje su nas bombardovale") , seirenje po službenoj dužnosti i raspirivanje pravednog osvetničkog gneva
- ono malo stadiona koje imamo počnu služiti za igranje i nesmetano gledanje fudbala, a ne kao probni poligoni za najsavremenija pirotehnička rešenja, otvorena pozornica za skandiranje skaradnosti i poprište otužnih performansa koje ni najbolji komentator na svetu ne može pretvoriti u smislen sadržaj
- priučeno televizijsko osoblje shvati da nategnute konstrukcije poput "negde mi se dopada vaš autfit", "naprosto smo se ekstra proveli" i slično nisu svedodžba o urbanosti ili upućenosti u jezičke aktuelnosti onog ko ih izgovara, već naprotiv, jak i opipljiv dokaz o nedostatku elementarne potrebe za bilo kakvim ozbiljnijim čitalačkim poduhvatom
- magična granica prosečne brzine od 80 km/h najzad bude dostignuta (možda i prestignuta, malo optimizma nikada nije na izmet) , što bi vozove, posle stoleća i po, najzad učinilo bržima nego što su bili u vreme kada su prvi pragovi i šine polagani diljem naše ponosne rodne grude
- broj veselnika koji za ulazak na autobusku stanicu biraju konvencionalni način bude makar dvostruko veći od populacije tzv. alternativaca . Za neupućene, konvencionalni stil je kupovina karte na šalteru i ulazak na peron posle prolaska kontrolnog punkta, dok alternativni podrazumeva odabir trenutka u kome rampa samo što se nije spustila, pa pažnja svih nadležnih na stanici popusti – tada se mnogi putnik veštim manevrom, u poslednji čas, provuče tako što jednim udarcem ubije dve muve – em ga rampa nije poklopila i nagnječila mu neku kosku, em će u autobus ući ne plativši staničnu uslugu
- motivisan jedino osećajem odgovornosti, svestan štetnih posledica sopstvenog ponašanja, imajući u vidu da je direktno motisivao i podsticao izbegavanje zakona i bio loš primer naraštajima koji tek dolaze, neki visoki politički funcioner podnese ostavku. Da to ne bi bio izuzetak koji potvrđuje pravilo, potrebno je da se ovo čudo dogodi makar dva puta u jednoj deceniji
- motivisan jedino osećajem odgovornosti, realno sagledavajući svoje sposobnosti i polazeći od činjenice da ima stručnih ljudi neupitnog moralnog integriteta koji su za taj posao bolji od njega, bilo koji visoki partijski funkcioner odbije svilu i kadifu raskošne sinekure koja je njegovoj stranci pripala podelom plena. Da to ne bi bio izuzetak koji potvrđuje pravilo, potrebno je da nesuđeni kandidat javno podrži onog drugog, stručnijeg i stranački neutralnijeg, te da se i ovaj mirakul ponovi više od dva ili tri puta tokom deset godina
- naša
prva reakcija na sveže asfaltirani put na mestu gde su ranije izvirivali
krateri pakla i lomili se točkovi moćnih terenskih vozila ne bude "a koji
to glavonja živi pored ove džade?"
- ništarijama koje svoj automobil parkiraju na mesto predviđeno za vozila invalida bude zakonom propisana kazna od tri odlaska u sopstveno kupatilo tokom jedne nedelje, bez mogućnosti da u toj avanturi koriste donje ekstremitete ili bilo kakva dodatna tehnička pomagala
- "javni servis evropske Srbije" bude sa ponosom predstavljao dokumentarne i naučno-obrazovne serije rekordne gledanosti, namesto plitkih limunadica u kojima su žene čedne, muškarci arhetipske švalerčine sklone herojstvu a vojska autoritet koji se ne dovodi u pitanje
- iz javne upotrebe povučemo konstrukciju "treba da se okrenemo sebi" , kao i pomisao na to da je ostvarimo, jer smo za svako dobrovoljno učauravanje i samoizolovanje uvek dobijali ceh veći od onog koji je ispostavljen Svetom Petru za famoznu kajganu
- individue sa preplaćenim i preglomaznim silikonima, skromnog obrazovanja i nezajažljive ambicioznosti, ubeđene da se ono što rade naziva pevanjem, skrajnu tamo gde im je oduvek i bilo mesto – na bezopasne (kič božji) margine , a ne da ih se, u televizijskim emisijama, pita za sve – od stanja srpske privrede, preko porasta porodičnog nasilja pa sve do akutnog gastritisa sluzokože želuca
- bilo koja vlada, u bilo kom trenutku (čak i na izvesnom kraju mandata) donese užasno tešku i dramatičnu odluku - ne o smanjenju, nego o prestanku daljeg rasta akciza na benzin i TNG
- amorfna, uplašena i povodljiva masa, znana i kao potrošači robe široke potrošnje, zbog permanentnog i sistem(at)skog dranja sopstvene kože, organizuje uspešan bojkot kupovine u najvećim trgovinskim lancima u zemlji. Uspeh je, naravno, relativna stvar, a u našem slučaju značio bi pad prometa do strmoglavih dva odsto
- na broj zubā i zdravstveno stanje usnih duplji (da ne kažemo dupalja) našega plemena stomatolozi budu imali veći uticaj nego novogodišnje petarde
- tokom pakleno vrelih letnjih dana, vozeći se u prepunim (neklimatizovanim) autobusima gradskog prevoza, prestanemo osećati prisutvo impresivnih živuljki što su u večitom ratu sa tekućom vodom i sapunom
- bilo koji zakon čija primena izazove žestoke i podeljene reakcije javnosti počne važiti onog dana za kada je prvobitno i najavljen, bez jednog, dva, tri ili četiri odlaganja
- svi narodni poslanici, ministri, direktori i ini pripadnici privilegovane kaste počnu izlaziti napolje da bi uživali u svojoj cigareti, baš onako kako to čine devojke zaposlene u buticima, sitni činovnici i ostali kojima osećaj moći ne može izazvati izlive bahatosti
- patriotizam postane isključivo volonterska disciplina
- egzistencijalizam ponovo počnemo doživljavati kao umetnički pravac, a ne usud sopstvenog životarenja, te kada sređivanju i čuvanju ulica i trotoara počnemo prilaziti sa entuzijazmom koji iskazujemo kod uređenja grobalja
- tihi (don) kikot iza leđa i upiranje prstom ne budu prirodne reakcije na pojavu nekog mladog čoveka, sa tek završenim fakultetom, koji je došao da se prijavi na konkurs objavljen u novinama
- rezultat samoocenjivanja sopstvenih ljubavnih veština jednom bude takav da kolektivno završimo na mestu koje nije među prvih pet. U Evropi, ne u celom svetu
Moglo bi se ovako nabrajati do junski dan u podne, a da se opet ne odmakne od početka beskrajnog spiska. Što bi, jamačno, dotuklo i ono malo optimizma i nateralo nas da, u naletu malodušnosti, pomislimo da za svog života bolje dane videti nećemo . To nikako ne bi bilo u skladu sa našom veselom prirodom, prazničnom atmosferom i novogodišnjom euforijom, pa ne bi bilo loše , u preventivne svrhe, udariti brigu na veselje.
Gde su te petarde?