Nož u leđima
Pretpostavljam da bi me mnogi nazvali profiterom i bezočnim trgovcem. Bogat sam, reći će oni, zahvaljujući tuđoj nesreći. Tako to ide – ljudi su skloni donošenju sudova o osobama u čijim cipelama nisu načinili nijedan korak. Nemam nameru braniti se, jer je to nepotrebno i neće postići nikakav efekat. Kada vam jednom nakaleme imidž beskrupulozne osobe najgluplja stvar koju možete učiniti jeste pokušaj pravdanja. Znam samo jedno – svoj posao, kakav god on bio, čovek bi trebalo da radi savesno. Da bi arbajt bio uspešan, neophodno je detaljno proučiti određeno tržište, upoznati psihologiju stanovništva i, najzad, uočiti prazninu koja se mora popuniti
Moj čukundeda Todor je, bog mu dao rajsko naselje, pre mnogo godina, dok ga je pored štale brijala žena (zlobnici kažu da je bilo obrnuto) došao na zaista izvrsnu ideju. Cele noći pre toga prevrtao se u krevetu, razmišljajući o nekoj karakteristici sopstvenog, sorabskoga roda, koja nije upotrebljena u trgovačke svrhe. Misaoni tok bejaše mu zakrčen, neprohodan i težak, baš kao i kratka i vrela julska noć, jer je sve što bi mu palo na pamet već bilo zauzeto – i pohlepa, i zavist, i junaštvo, nacionalni ponos, inat, blagoutrobije – na svemu se već lepo zarađivalo. I onda, u cik zore, baš tamo pored štale u kojoj su držali najlepšeg dorata, čukundeda se, gledajući u blešteću britvu, dosetio! Zašto bi to bio artikal namenjen samo kupcima Sorabima? Zašto ne bi ponudio nešto narodima koji okružuju naše vazljubljeno otačastvo? Nešto čega se često maše, s namerom da iz čiste zavisti uspore naš trnoviti put ka nahijskim prvacima (to je stara reč za regionalne lidere).
Prema porodičnom predanju, čukundeda se lupio po čelu i na trenutak načinio grimasu kao da se bori protiv hirova čreva svojego, zatim (hop-cup) poskočio, podvrisnuo kao mlad delija pred kosidbu i, čim ga je čukunbaba spakovala, zaputio se prema jednom dalekom nemeckom gradu. Odatle se vratio sa nekoliko tovara veoma kvalitetnog metala i počeo biznis koji je već sledećoj generaciji doneo lagodan život. Za tadašnje pojmove, već moj pradeda je bio izuzetno bogat čovek, a opet, u poređenju sa svojim sinom, unukom i praunukom, tj. mnome – uboga sirotinja. I moji će potomci, sasvim sam siguran u to, biti toliko bogati da će ime jednog od njih u narednih milenijum ili dva u stilskim figurama zameniti Krezovo.
Ono što bi se svakako moralo pomenuti jeste da niko od nas nikada nije dolazio u sukob sa zakonom, iako su se vlasti svojski trudile da nas ocrne – jedan sreski načelnik, pre stotinak godina, zakleo se pred ikonom Svetog Georgija da će moga pradedu Đurađa staviti u bukagije, ne zvao se, tamo on, Jerotije. Pet dana su džandari i policajoti češljali sve pradedine poslove, da bi šestog, po mrkloj noći, da niko ne vidi njihovu sramotu, pognutih glava napustili Đurađevo imanje, ne pronašavši baš ništa. Svi poslovi su bili uredno ubeleženi i za svaki prodati proizvod država je razrezala pristojnu porezu. Priča se i da je Đurađ tada predložio Jerotiju da promeni ime, jer od njegove bese pred ikonom nikada neće biti ništa. Biće da je to samo priča, jer knjige starostavne ne beleže slučaj bilo kog Jerotija koji je promenio svoje voljeno ime. Ima jedan Jovan, doduše, što je odlučio da bude Johan, al' taj je terao inat svima u kraju pa nikoga nije iznenadilo što se u predvečerje Drugog svetskog rata u njemu probudila svest o germanskom poreklu (što je teško povezati sa majkom Tankosavom i ocem Živojinom, ali dobro, Jovanova, tj. Johanova stvar).
Naš porodični posao je pred zakonima – kraljevine ili neke od republika – oduvek , dakle, bio čist. Postojala je (i postoji) samo etička i moralna dilema. Da li je ispravno praviti vrhunske noževe od odabranih komada metala i prodavati ih svim narodima koji okružuju tvoju napaćenu domaju? Moja porodica i ja smatramo da u tome nema ničeg lošeg, ali ima dosta onih koji misle drugačije. No, oni nisu moja briga, jer od drveta ne mogu da vide šumu. Zabrinuti, navodno, za opstanak nacije, oni ne mogu dosegnuti do dubina vizije moga čukundede Todora. Kako je to ingeniozno zapazio moj plemeniti predak, naš narod kao da ima konstantne probleme sa onima koji mu tobož rade iza leđa, o glavi, uz dlaku i daleko od očiju. Zato se čukundeda ubacio na najplodonosniji poslovni teren koji postoji – osmislio je podvrstu hladnog oružja i još tada je njeno ime zaštitio u dalekoj Americi – specijalizovani bodež poznat kao "nož u leđa". Ispostavilo se da su sorabska leđa neočekivano široka, natprirodno jaka i, bogu hvala, sa sposobnošću kompletne revitalizacije. To je, opet, pokrenulo svojevrsni perpetuum mobile, savršenu trgovačku mašinu koju je nemoguće zaustaviti. Okolnosti neprestano stvaraju klijentelu zainteresovanu za nabavku noža u leđa, mi njihovoj želji izađemo u susret i to pristojno naplatimo. Oni naš proizvod upotrebe, ali se leđa žrtve volšebno oporave, pa sve kreće ispočetka. Nije li Todor bio istinski genija za nožnju?
Kao što znamo, prosečan je Sorab u dobroj meri ubeđen da su svi njegovi susedi, ne računajući, eventualno, Rumune, makar jednom (a neki su i višestruku povratnici), prišunjavši se od nazad, uglavili oštro sočivo svoga oruđa međ' rebra naivne i zatečene žrtve. Situacija izgleda ovako: zauzeti tučom sa brojnijim i nadmoćnijim neprijateljima, pred vratima još jedne slavne pobede, mi ni ne primetimo kad nam se prikradu neki koji u uobičajenim okolnostima to, naravno, ne bi smeli uraditi. Nismo se ni okrenuli, a nožekanja je duboko u leđima, baš u odsudnom trenutku, i zbog toga nam se umalo desilo da izgubimo neke važne bitke (nikada zbog sopstvene greške, gluposti, nepromišljenosti ili nepotrebne agresivnosti). Neki su to doživeli kao napornu istoriju otrežnjujućih razočaranja, moj čukundeda Todor, pak, kao blistavu poslovnu priliku. Kao i kod svih velikih ideja, koje svojom jednostavnošću oduzimaju dah, i kod Todorove nas je oduvek čudila logična nedoumica – kako to da je se, pobogu, niko nije setio ranije?
Zamislimo te kontigente porudžbina za silne izdaje koje je naš plemeniti rod istrpeo takorekuć na pravdi boga jedinoga, dobijajući noževe u leđa još tamo od ravnog Kosova, pa kroz nekoliko stoleća pokušaja da se oslobodimo čvrstog turskog stiska, sve do nemirnog, ali slavnog devetnaestog stoleća, u kome se pojavio patent čukundede Todora. No, šta je - tu je, naricanje nad prosutim mlekom rđava je rabota i, što bi rekle komšije Madžari, od kera ne biva slanina. Važno je da se ovako dragocen rekvizit uopšte pojavio, u bilo kom trenutku. Neupućen kibicer bi, ponajviše se oslonivši na kafanske razgovore, verovatno pomislio da su Hrvati i Bugari najbolji klijenti naše porodične manufakture, jer i najmanje dete zna da su to narodi koji samo čekaju priliku i od čijih se ubodnih rana dugo oporavljamo. Odmah iza njih stavio bi Albance (koji se, sa nožem u ruci, transformišu u Šiptare) i... načinio bi grešku. Prema preciznim podacima naše firme, koji su, podrazumeva se, stroga poslovna tajna, nema te nacije koja se makar jednom nije oprobala u ovoj po nas pogubnoj disciplini. Čak i famozni Rumuni – nisu li baš oni (jeb'o ih Čaušeski!), kad malo bolje razmislimo, ćutke prešli preko toga da preko njihovog vazdušnog prostora preleću avioni onih bestijalnih hordi, krvožednih agresora, fašističke falange, zlikovačke armade, silnika liliputanskog mozga? Dobri klijenti su i Rusi – izdajući se za velikog slavjanskog pokrovitelja, carski je medved (kasnije i komunistički, pa divlje kapitalistički) nekoliko puta umeo duboko zabosti oštricu noža u leđa svojih neuporedivo malobrojnijih pravoslavnihrođaka. Ako pogledamo još malo podrobnije, videćemo da nema naroda kojem se nije omaklo – poslednje velike narudžbine stigle su iz nekada bratske i prijateljske Crne Gore, koja se prvo mučki odvojila, a zatim, zajedno sa gotovo stotinak država, priznala nezavisnost Kosova.
U dugoj i uspešnoj istoriji porodičnog biznisa nailazili su i krizni periodi, ali bi se sreća okrenula naglavačke čim bi izbio neki novi rat. S obzirom na to da su puškaranja ovde jedina neizbežna ciklična kategorija (leto i kiša mogu izostati, Sunce može ne izaći, ali mi ćemo se svejedno revnosno klati), ne treba biti suviše inteligentan da bi se zaključilo da je budućnost posla sigurna i stabilna. To me nikada nije ni brinulo, ali u poslednje vreme često padam u iskušenje koje sebi ne bih smeo dozvoliti. Naime, kao neko ko živi od prodaje noža u leđa, suviše često sebi postavljam jedno obično, tako očigledno pitanje – da li je moguće da svaki živi stvor, svaka nacija ponaosob, samo čeka trenutak da mu/joj okrenemo leđa, pa da upotrebi proizvod kupljen kod mene? Ili je, možda, stvar mnogo više u našoj prenaglašenoj percepciji i sistemskom pothranjivanju paranoje?
Uostalom, baš me briga. Kako bih to mogao znati? Na koncu, ja sam samo jedan obični trgovac cenjenom robom, koja će , blago čiči, uvek biti dobar izvor zarade.