Neka se pripreme razroki i levoruki
Dragi komšija,
Sigurno Vam je neobično što Vam piše čovek kojeg jedva poznajete, a koji živi u istom ulazu sa Vama, samo malo niže od Vašeg (celog) sprata. Vidimo se tu i tamo, u prolazu, haustoru, kaogod i liftu, javite se kada Vam to okolnosti dozvoljavaju, znam da imate mnogo obaveza i ne uzimam Vam za zlo kada me malo popreko pogledate - apsolutno razumem i, što 'no kažu, ne pravim pitanje. Pokušavao sam dva puta stupiti u lični kontakt sa Vama, ali mi je vrata otvorila Vaša veleuvažena gospođa i ne baš biranim rečima me obavestila da niste kod kuće i da ne zna kada ćete se vratiti. Čvrsto verujem da nije imala nameru da bude gruba prema meni, već da je njeno, usudio bih se reći negostoljubivo ponašanje, posledica nervoze izazvane svakodnevnim obavezama i mogućim neprijatnostima.
Pozdravite je od srca i još jednom joj prenesite da zaista nemam zbog čega da se ljutim na nju, te da uvek, na svakom mestu, svima pričam kako je ona jedna plemenita, uzorna i dragocena osoba i supruga kakvu bi mnogi voleli da imaju (nemojte ovo shvatiti kao, daleko bilo, lične pretenzije, meni je ona moja sasvim dovoljna, upotrebio sam takvu konstrukciju više kao pokušaj stilske figure).
Da ne bih previše dužio, potrudiću se da odmah pređem na stvar. Vaša beskompromisna, gotovo agresivna skromnost možda mi ne bi dozvolila, ali ja ću to svakako napisati – svi u našoj zgradi ugledaju se na Vas, u svakom pogledu. Uzoran ste suprug, divan otac, istinski vernik, patriota. Rečju – domaćin čovek kakvi bismo svi voleli biti. I deca i odrasli sa nestrpljenjem očekuju letnje mesece, kada ispred zgrade šetate goli do pojasa, neretko tako ušavši i u prodavnicu ili automobil. Zašto, upitaćete se dok podižete levu obrvu (kao da gledam Vaš markantni profil). Zato, dragi komšija, što Vaši krstovi (hoću li biti gord ako kažem „krstače“?), koji se nekada sakralno zagube u rutavosti snažnog poprsja, toliko svetle na suncu, da prelivanje njihovih odblesaka mogu da primete i komšije čiji su stanovi makar četiri bloka odavde. I nije samo krst, da me ne razumete pogrešno – moja žena mi reče da Vas je jednom prilikom videla kako na desnoj ruci nosite čak četiri brojanice - tri u bojama naše(ili ruske, svejedno) zastave, a za četvrtu nije bila sigurna. Pozvala me je da što pre izađem, da Vas makar na trenutak vidim (i ponizno pozdravim), ali ste već bili zamakli za ćošak, i to tako da sam pogledom uhvatio samo levu ruku, koja je brzo nestala iz mog vidokruga.
Obe Vaše krsne slave praznik su za celu zgradu. Neretko se desi da mrvicama preostalim sa Vaše trpeze možemo da se gostimo danima i nedeljama. Jedan od Vaših uvaženih gostiju, omiljen među svim stanarima zgrade, pretprošle godine učinio mi je čast od koje se još nisam sasvim oporavio. Od svih vrata u celoj zgradi (mislim njih osamnaest), on je, nadam se vođen nekim višim, unutrašnjim osećajem, izabrao baš moja, da po njima urinira. Bio je mrak, njega je sigurno mrzelo da traži svetla po hodnicima i obavio je nasušnu fiziološku potrebu ne čekajući da mu strada mehur ili da ga snađe neka gora posledica zadržavanja telesnih tekućina. Trebalo je da vidite ozareno lice moje žene, dok je sledećeg dana, sa lavorom i krpom u rukama, čistila mesto koje je Vaš cenjeni prijatelj za sva vremena učinio posebnim.
Možda Vi to nećete priznati, ali o Vama po zgradi kruže prave urbane legende. Neki kažu da ste se već do četrdesete toliko puta preksrstili prolazeći pored crkava da nema šanse da vas živ čovek stigne, pa sve da živi sto dvadeset godina, počne čim zakmeči, a završi sa tom rabotom na samrtnoj postelji. Pričaju i da ste u ona srećnija vremena, dok još nije banula politička korektnost, tzv. civilizacijske norme i nepodnošljiva ljudska prava, svoju prvu ženu umeli tako lepo bubecnuti da se na njoj ništa ne bi primećivalo, a lekciju bi pamtila celoga života. Neki zlonamerni ljudi, čak i u našoj zgradi, skloni su klevetama poput one da i sadašnju gospođu tu i tamo počastite čvegerčićem, šamarčićem ili bubotkicom, te da je ona zbog toga često nervozna i neraspoložena. Ako želite, mogu Vam dostaviti spisak tih nimalo dobronamernih persona. Tek da vam zagolicam maštu, među njima prednjači onaj mršavi lupež sa bradicom, sa trećeg sprata, koji se predstavlja kao neki umetnik. Jak umetnik, po ceo dan bulji u ono platno i razmazuje po njemu neke musave boje, možeš misliti.
No, vratimo se temi. Dugo sam razmišljao da li da Vas uopšte uznemiravam, ali sam, iznerviran ovom odvratnom galamom oko nakazne prkno povorke (koja je, na sreću, zabranjena!) danas prelomio, siguran da ste baš Vi čovek koji će me razumeti. Znam da imate dosta veza, pogotovo tamo gde je to najneophodnije, i sasvim slučajno sam saznao da ste prethodnih nedelja tražili neki pogodan stan ispod Vašeg. Malo sam razmislio i shvatio o čemu se radi – moj stan je baš ono što Vam treba! Dobro, ove godine niste ni morali da ga iznajmite, ali ako zatreba u nekoj narednoj prilici, stojim Vam na raspolaganju. Sa dva prozora mogu se baciti kamenice, volj' Vam na policiju, volj' na one bolesnike što hoće da šetaju. Štaviše, setih se još nečeg, što bi moglo biti od koristi. Jedan moj nećak iz unutrašnjosti radi u kamenolomu, pa ako zatreba malo više granitne argumentacije, javite desetak dana ranije, da to na vreme dopremimo gde treba.
Vi ste to već sigurno zaboravili, jer je bilo davno, ali ja ću Vaše dobročinstvo pamtiti celog života. Onaj moj mlađi sin, što je već odavno otišao u Kanadu (odakle nam sve vreme šalje novac, zlato naše), bio je u to vreme upao u klasičnu tinejdžersku krizu oličenu u suprotstavljaju autoritetima. Jednog dana došao je kući sav uplakan. Pitali smo ga šta se desilo, a on nam je rekao da ste ga Vi povukli za uho i malo mu počupali zulufe, ispred ulaska u zgradu. Moram priznati da sam u tom trenutku bio malo besan na Vas, ali kad mi je on rekao zbog čega se sve desilo, oštrica moga gneva okrenula se na drugu stranu. Naime, neka deca su ljubila ruku popu Raši, onom našem mučeniku što je baš tih dana jedva nakrckao za novi džip, a ovaj moj je to odbio, rekavši da ga plaše ljudi sa velikim bradama, obučeni u crne toge (odakle li mu samo ta reč, da mi je znati?). Ju, naopako! Kad mi je to rekao, nastavio sam tamo gde ste Vi sa pedagoškim merama stali. Nije mu bilo svejedno (a ni meni), ali sam morao da ga naučim poštovanju autoriteta. On mi je, bilmez mali, tada kroz plač rekao da bi mi bilo bolje da na ono počasno mesto u stanu, gde držim fotografije, postavim neki panel sa lako izmenjivim sadržajem, jer je nemoguće propratiti sve transformacije. Kao, prvo sam tamo držao Tita i nisam umeo ni da se prekrstim, posle sam stavio „Smrt fažismu Slobodan narodu“, pa još ponekog, dok se nije ustalila ikona. Kao što rekoh, možda ste to zaboravili, ali bio je to Vaš direktan doprinos u smirivanju jedne potencijalne buntovničke prirode.
Zato sam sada možda i previše slobodan, ali računajući na Vašu dobru nameru, i krotku prirodu čoveka uvek spremnog da pomogne, obraćam Vam se u nadi da ćete uslišiti jednu privatnu molbu. Naime, gotovo celoj zgradi (sem možda onom umetniku i još nekolicini sumnjivih) pao je ogroman kamen sa srca u momentu saznanja da one sramotne povorke kroz naš grad, trajno utemeljen na tradicionalnim vrednostima, neće biti. No, ne treba se opuštati. Ako situacija nalaže, dostaviću Vam i spisak svih ljudi sumnjive seksualne orijentacije koje poznajem. Nepokolebljivo verujem da je borba za poredak utemeljen na sistemu vrednosti koji obojica zastupamo na nepovratnom putu pobede. Oni bolesnici će se možda još koju godinu koprcati,a onda, ako sve bude onako kako bismo voleli, eto nama zabrane na jedno dvesta-trista godina. Tek tada može uslediti opuštanje, ali tek tada i nastaje moj eventualni problem i tu mi samo Vi možete pomoći.
Budući da će dan trijumfa nad homoseksulanom Sodomom i Gomorom doći brzo, mislim da je neophodno i malo zaviriti u budućnost. Čim se razračunamo sa tom anomalijom, na red će doći neke druge, koje nas na ovaj ili onaj način truju. E, tu biste Vi, kao osoba večito na braniku proverenih moralnih i tradicionalnih vrednosti, kao čovek koji (sa pravom!) određuje šta se sme, a šta ne sme činiti, mogli pomoći meni, niščem i malom. Možda će Vas ovo što ću Vam sada napisati šokirati, i možda me više nikada nećete gledati na isti način, ali ja Vam moram otvoriti dušu na vreme.
Nisam oduvek bio ovakav, dragi komšija. Ne. Rođen sam kao osoba koja se u svim prilikama služi levom rukom. Apsolutno levoruk, dakle. Na sreću, imam dovoljno godina, pa je u vreme kada sam ja bio dete to tretirano kao velika sramota. Jedan moj rođak (podsećate me na njega) upotrebio je sav svoj autoritet, erudiciju, raskošno znanje i pedagoški talenat samo da bi me vratio među normalne. Govorio mi je da je to ogromna sramota, da će me se moji roditelji stideti i da će, budem li nastavio da pišem levom rukom, po mene doći milicija (tad nije bilo policije) ili Babaroga. Ja sam se malo otimao, bio tužan i zamišljen, misleći da sve vreme radim nešto pogrešno, ali je to brzo prošlo i, kao što vidite, mislim da sam izrastao u normalnu i zdravu osobu. Kasnije, kad sam počeo da se, onako zdravo heteroseksualno, zanimam sportom u kome se jedanaest golih muškaraca zajedno tušira posle utakmice, primetio sam da sam, avaj, i levonog! Moj plemeniti rođak (rekoh li Vam da me podsećate na njega?) tad više nije bio među živima, pa sam sa novim šokom morao da se nosim sam. Nisam uspeo. Makar ne do kraja. Naučio sam da jedem i pišem desnom rukom, ali je za fudbal i sve osetljivije stvari ostala leva. Jednom, u nastupu nekog očaja, pokušao sam da se obrijem desnom rukom, da dokažem sebi da mogu biti normalan. Uzalud. Umalo ne osvanuh presečenih krvnih sudova na vratu, mislim da sam čak video i Manitua na momenat (nemam pojma otkud indijansko božanstvo, ali kad Vam već otvaram dušu, ništa ne smem prećutati). Danas se, u najboljem slučaju, mogu nazvati ambideskterom. Nikako pravim dešnjakom. Još mi sve krenulo po zlu, pa pre mesec dana polomim neku koščicu na desnoj ruci, pa sad opet moram da pišem levom.
Nije tu mojim mukama kraj. Kako reče jedan komšija iz drugog ulaza (muka nas je zbližila) „mi, levoruci“ verovatno se nećemo naći na spiskovima koje treba sačiniti posle eliminisanja opasnosti od pedera. Ali, šta ako dođe red na razroke? Mojoj ženi levo oko malo beži u stranu (kaže da je to verovatno glavni razlog njene udadbe, tj. moje ženidbe), pa bih Vas zamolio u njeno ime da je izostavite i sa tog potencijalnog spiska. I još samo jedna sitnica – moj pomenuti nećak, iz kamenoloma u unutrašnjosti, dobro je dete, al' nekako previše kotrlja „r“ dok priča, pa samo i njega da imate u vidu ako bude nekih popisa i na tu temu.
Izvinite što sam oduzeo malo Vašeg dragocenog vremena i unapred Vam hvala na pokušaju da zalegnete za moju stvar, tj. izuzeće.
P.S. Pismo je, na kompjuteru, otkucala moja žena, a ako je moj poppis malo nečitak – praštajte! Potpisao sam se, u znak velikog poštovanja, desnom rukom, ovom koja je u gipsu.
P.P.S. Ono „ju, naopako“ je ubacila moja žena, da ne pomislite svašta o meni.