Željko Barišić
Zovem se Željko Barišić. Rođen sam sad već davne 1967. u zaboravio sam kojoj državi, znam samo da je to bilo u Mostaru. Djetinjstvo sam proveo u Rakitnu u Hercegovini, jer su me starci ostavili, da bi se zaputili u Švabiju zarađivat lovu. Ali, meni je bilo lijepo s djedom i bakom i danas, kad se sjetim djetinjstva, u mojim grudima raste radost, mojim mislima širi se beskrajno i nepregledno prostranstvo, smijeh što našim odzvanja brdima i sjećanje na moje strip-junake koji su bili moja svakodnevna družina.
Srednju školu sam pohađao u Splitu i Mostaru. I taj period opet, te osamdesete, koje su u mnogočemu bile vrhunac Jugoslavije, ostaju trajno u mojim uspomenama.
Kad je počeo rat, vidio sam da mi nema ništa pametnije nego studirat, te sam upisao Stomatološki fakultet u Zagrebu, kojeg sam i završio.
Danas radim kao zubar u Splitu i to slučajno, jer mi je žena iz Splita, pa sam se po drugi puta doselio ovamo. Ali, boli me kita; stalno sam na moru, tako da ne moram plaćat ljetovanja, a otkad se je otvorilo skijalište na Blidinju pored mojeg Rakitna, tamo idem zimi svaki vikend.
Imam troje djece i super mi je s klincima - pravi su mi prijatelji, tako da na neki način proživljavam novo djetinjstvo..
Kako bi nekad reko u Malim novinama kad sam ono slao priloge; volim pisati, bavim se sportom, skupljam postere i zube s netipičnim korjenovima. Imam moćan motor (kawasaki ninja), kick-boxing klub, književno društvo 'utorkaše' u konobi Hvaranin, dobru probavu i miran san.
Objavio sam roman 'Bilo jednom u Zagrebu' 2006. Za koji dan mi izlazi zbirka pripovjetki 'Pasje poslijepodne u Jurskom parku'.
Dobitnik sam nagrade Martice hrvatske za pripovjetku i nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije.