Vratio se Rodžer
Ono nedeljno popodne 8. jula nije mirisalo na neizvesnost jer samo onaj ko je verovao u nemoguće mogao je da bude u zabludi da će Endi Marej (neki kažu i Mari) prekinuti 76 godina dugačak post britanskih tenisera na Vimbldonu. Umesto mrsa, Endiju je ostala samo zelena londonska trava. Endi vegetarijanac, the end.
Kralj teniskih terena, Rodžer Federer, otmen i hladnokrvan, nedodirljiv i suveren, iluzionist i čarobnjak, održao je javni čas o povratku na presto. Da li će i koliko na njemu ostati nadalje zavisi samo od njega, on je, naime, zacrtao da se, kao nekada Majkl Džordan, vrati, još jednom pokaže da je najveći i pozdravi se s društvom ostavljajući mu zadatke s nemogućim rešenjima – enigmu o lakoći osvajanja vrha. Naslednik se neće tako brzo roditi.
Neizvesnost nije postojala ni u večernjim satima u kojima se vimbldonsko finale proteglo do totalnog fijaska i obesmišljavanja logike ovdašnjeg predsednika Teniskog saveza, odlazećeg ministra spoljnih poslova i predsedavajućeg Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija koji se preziva kao ja. Vuk je, kao i Endi, degažiran u red vegetarijanaca.
Nekadašnji predsednik Vlade Srbije i član Demokratske stranke, Zoran Živković, u televizijskoj emisiji „Utisak nedelje“ nije imao milosti, raščlanio je bivšeg Tadićevog gimnazijskog đaka na proste gemove koje je, sve odreda, dobijao s nulom. Čak i da nije izgovorio, osećalo se da će reći: „Vraćam se, očajni ste“. A izgovorio je, rekao je da će se posle osam godina zaobilaženja sedišta Demokratske stranke angažovati na njenom ozdravljenju za čije oboljenje krivicu snose, reče Zoran, oni koji su stranku (a i državu) vodili dok je on prolazio trotoarom prekoputa kapije u Krunskoj 69.
U polemici, koja to zapravo i nije mogla da bude uzevši u obzir mentalne snage suprotstavljenih, Živković se osvrnuo na ono što se danima prežvakava svuda gde ne postoji išta suvislije o čemu bi se raspravljalo. Cena koštanja boravka predsedavajućeg Generalnom skupštinom UN – o kojoj se spekuliše da je reda veličine 2,9 pa do sedam miliona dolara – notorna je budalaština u poređenju sa bedom života sedam miliona duša na ovim prostorima. Beznačajna ceremonijalna funkcija za govornicom Ujedinjenih nacija, lupanje čekićem po njoj i davanje reči onima koji imaju nešto da kažu, a ti mali, da ćutiš. Da Srbija zaista može da drma Ujedinjenim nacijama, za šefa govornice kandidaovao bi se tvoj razredni, ne bi tamo slao predsednika odeljenske zajednice. To je, na svoj način, Zoran rekao ministru, mom prezimenjaku. Ovaj ga ama baš ništa nije razumeo, kao ni nekoliko sati ranije Endi Rodžera.
Pisala je strana štampa o pobedi Srbije (čita se: mojoj!) na izborima za mesto predsedavajućeg u Ujedinjenim nacijama, reći će onaj koji nosi moje prezime. Jeste, pisala je štampa... novine inače pišu svašta i štampaju svakakvo đubre. Kao što će i ubuduće prenositi umotvorine poraženog na svim poljima na kojima je „izvojevao pobede“. Prezimenjak bi to nazvao harangom; estradna politika estradnih političara, rekao bi Živković.
Kako je vreme emisije curelo, tako se i ono što je ostalo od ministra koji se preziva kao ja razlivalo u nepovrat izgubljenog, lekcija koju iskusan šmeker, lucidnošću niškog mangupa nije propustio da održi curećoj blaziranoj verziji birokratske misli. Dominator koji se, zašto to ne reći, jedini nije odrekao stranačke politike ubijene 12. marta 2003. godine (urpkos tome što je svojataju svi koji su se očešali o tu ideju i njenog tvorca) bez ustezanja izvlači sve ono smeće koje su ovi češači gurali pod tepih. Velika metla u najavi. Podseća na Rodžerov reket kojim je omlatio Endija.
U očekivanju stranačkog megdana, Živković sa gađenjem posmatra Tadićevo dubrovačko rukovanje sa Hašimom Tačijem koji je pre zagrljaja sa predsednikom Albanije oprao ruke uz opasku: „Kasno je”. Mnogo je kasno, tmina je gusta ali mrak je uvek najgušći pred zoru. Ovih se dana gradom od sabajle glasno šapuće: Vratio se Zoran.