Kolos sreće
Ličilo je na scenu iz Finčerovog filma „Sedam”. Onu sjajnu, kada detektiv Mils (Bred Pit) pokušava da se izbori sa „Božanstvenom komedijom“, sedeći u automobilu, dok napolju pada dosadna i deprimirajuća kišurina. Ne može se reći da Mils nije dao sve od sebe. Nije vredelo. Očajan, neraspoložen i pomalo besan, on u jednom trenutku baca knjigu, prosiktavši kroz stisnute zube samo „fuckin' Dante...“
Naš junak u rukama je držao knjižurinu debelih korica, upinjući se, kao detektiv Mils, da pročita sadržaj koji nije najbolje razumeo. Jedna od najgorih stvari koju mu je doneo nenadani (mnogi zlobnik će reći i „neželjeni“) izbor za predsednika, bila je i ta iritantna obaveza čitanja.
Dok je bio u dobrim odnosima sa kumom, bilo je lako. Uspomene u vezi sa tim su donekle bolne, ali se sa osmehom na licu seti jedne svoje izjave od pre osam godina - „Šešelj je najveći intelektualac koga sam sreo u životu. On mi je rekao koje knjige – iz oblasti filozofije, sociologije, istorije, politike i prava prvo moram da pročitam ako mislim da budem uspešan političar“. Dobro, tako se kalio kao političar. Za brušenje dobrog predsedničkog materijala neophodno je i čitanje klasika. Srpskih klasika, kako mu rekoše. Ovaj jeste da je Srbin, kao i svi Dubrovčani, mislio je, ali mu je jezik, brate mili, do zla boga čudan i zastareo. Pokušao je nešto od tih nerazumljivih i vrludavih misli izgovoriti naglas:
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Što je više govorio, više se upetljavao. Na kraju je izgubio strpljenje, bacivši knjigu daleko ispred sebe. Ona je pala tako da su se dobro videle korice. Na njima je pisalo „Ivan kan. Stojanović: Dubrovačka književnost, dala na vidjelo Srpska dubrovačka akademska omladina, Dubrovnik 1900“. Pogledao je još jednom prema knjizi, nemoćno progovorivši:
- Ma ne interesuje me (sa akcentom na drugom „e“). Neću više da čitam! E, Dživo, Dživo, da ne kažem 'Mačice', i nisi neki Srbin kad ovako pišeš! Da nisam toliko superioran u poznavanju srpskih imena, kulture, gradova i teritorija, pomislio bih da si Hrvat, daleko bilo. Poenta je jasna, ali nisi morao ovoliko da je zapetljaš. Sad ću ja da pustim nešto na istu temu, ali mnogo razumljivije. Srpsko, takođe. Dobro, možda 'Kemal' i nije neko srpsko ime, ali valjda svi znaju da je Bosna prepuna etničkih Srba koji su u jednom trenutku prešli na islam. Da ne razrađujem sad tu tezu, svi poštovaoci mog minulog rada setiće se sjajnih teorija stranke čiji sam najverniji vojnik bio tolike godine...
Nekoliko trenutaka kasnije prišao je CD plejeru i Andrićev venac se zatresao u veselom ritmu orijenta. Čovek je pevao (posle rata), obraćajući se portretu svoga prethodnika, koji je visio na zidu:
Pobednica ti si sada,
sve je bilo kako želiš
al' zapamti da me gubiš
i od mog se srca deliiiiiš
Okreće se kolo sreće
pođe napred pa se vrati
kad ja budem srećan čovek
ti ćeš onda tugovati....
Kad su egzotični zvuci utihnuli, stao je ispred ogledala, popravio kravatu i nekoliko trenutaka uživao u predsedničkom odrazu. Zatim se blago nakašljao, spremajući se da uvežba tekst za današnji nastup. Odabrao je nešto što je interno zvao „old school“ (mora ujedno da popravlja i svoj engleski), jedan od klasika iz zlatnog doba kada je bio opozicionar i nije morao previše da razmišlja o onome što priča:
„I ovakvo govno ste vi izabrali za...“
Naglo je zastao, ugrizavši se za jezik i lupivši se po čelu: „Pa ne može sad ovo, sad sam ja predsednik!“
E, to mu je smetalo. Taj neprekidni oprez. Šta god da kaže, mediji to nakaradno prenesu. Ranije mu je pucao prsluk, ali sad je skroz drugačije. Kaže, recimo, nešto što je oduvek mislio (poput aksioma da je Vukovar, kaogod i Dubrovnik, srpski grad) i sledećeg dana mora da demantuje na pasja kola i izvlači se kako zna i ume. Pre bi odmahnuo rukom, tu i tamo psovucnuo (rekao sam, pa šta?!), ili samo izdeklamovao svoje čuveno „ne interesuje me“ (akcenat, naravno, na drugom 'e') i ubrzo prešao na proizvodnju novih klipova za tuđe točkove. Danas mu odmeravaju svaku reč, prolazi specijalističke preglede interpunkcije i pazi da intonacija ne ode u pogrešnom smeru (šta ako, govoreći o svojoj velikoj ljubavi sproću četništva, glas krene onom uzlaznom, veselom putanjom koja ne može sakriti oduševljenje?).
Nije ovaj posao onakav kakav je očekivao da bi mogao biti. Težak je i na trenutke podmukao. Prepun zaseda. Okružen neprijateljski raspoloženim lovcima na senzacionalističke izjave. Ne žali se on, ne. Samo tuguje za bezbrižnim vremenima kad je mogao jasno i glasno da kaže da mu nije žao što je ubijen novinar. Srce mu se cepa na sitne komadiće čim se seti da više ne sme da ponavlja izjave na koje je tako silno ponosan, poput one od pre trinaest godina, date jagodinskoj Palmi plus:
„Ukoliko bi se Crna Gora otcepila, došlo bi do preseljavanja stanovništva. Srbi iz Crne Gore bi se preselili u Srbiju, a Muslimani iz Raške oblasti preći će u Crnu Goru. Za godinu ili dve Crna Gora će biti islamska država, a tada ni Mila Đukanovića neće biti u toj državi.“.
Neočekivana pomoć, mora biti pošten i to priznati, stiže mu kad joj se najmanje nada. Radi se o nečemu na šta je i ranije mogao da računa, ali se plašio da bi se to jednom moglo promeniti. Nije se promenilo. Ljudi i dalje imaju kratko pamćenje i nemaju pojma šta je neko rekao juče, dok su izjave od pre sedam ili osam godina ovde politička praistorija. Mislio je, naivno i bez opravdanog razloga, da će pre inauguracione svečanosti neko odnekud izvući ono što je rekao jula 2004: „Ceremonija inauguracije predsednika Republike neuspeli je plagijat američkih sapunica. Eto, Srbija je, kao srećna zemlja, postavljen je špalir, ljudi se okupili, Tadić ljubi zastavu, ne krsti se“.
Tešilo ga je i to što mu je prethodnik svojim izjavama ostavio dosta prostora za nesmetano manevrisanje, pa bi se, da je malo bezobrazniji (kao što nije), mogao pozvati na kontinuitet ni u čemu. Ma ne, on stvarno nije takav. I otkad ga je izabralo, stalno mu na pamet padaju neke epohalne i državotvorne ideje. Veliki pokojnici se otimaju oko toga koga će od njih citirati (vodi JFK!), a ni savetnicima ne manjka entuzijazma. Eto, baš pre neki dan je čuo, u prolazu, nešto što bi možda mogao iskoristiti u nekom neformalnom razgovoru. Znamo da su finansije naša rak rana, ogroman problem na kome će vlade tek padati (njemu ni iz džepa ni u džep, jer nije član nijedne stranke). Zato bi trebalo obratiti pažnju na efikasnije plaćanje, naročito na paušal (može i na onaj poslanički, mada ga i to, posle toliko godina, više ne zanima). Da bi se tu zaveo red, potreban je neki provereni čvrstorukaš, osoba na koju je nemoguće uticati. Potreban je srpski Ivić Paušalić!
Izbori često liče na scenu iz Finčerovog filma „Sedam”. Onu sjajnu, kada detektiv Mils (Bred Pit) i njegova supruga Trejsi (Gvinet Paltrou) iznajmljuju stan od veštog trgovca nekretninama. Stan je, na prvi pogled – fenomenalan. Nije ni skup. Štaviše - idealan je. Oduševljenje stanara je, na njihovu žalost, kratkog veka. Traje do momenta kada pored stana prođe voz i zatrese svaki kutak u svim prostorijama. I tako nekoliko puta dnevno. Građani Srbije su, recimo, bračni par Mils, a trgovac nekretninama je njihov budući predsednik ili stranka kojoj će pokloniti poverenje. Mils i žena mu lako mogu da promene posrednika i nađu bolji stan. Problem građana Srbije je malo kompleksniji – kojeg god mešetara da odaberu, izgleda da će se njihov stan tresti iz temelja. Nekoliko puta dnevno.