Mandžo, Jela i krapinske sise
Dobro je ovo europsko nogomentno prvenstvo. Taman smo bili zapali u tešku letargiju je ono započelo. Ko naručeno. Da se vidjeti jako dobrih utakmica. Mene je najviše oduševila Danska prvom utakmicom protiv Nizozemske, koju su i dobili. Volim te reprezentacije iz malih zemalja, koje jedva da mogu skrpiti neku (polu)profesionalnu ligu, a kada dođu na veliko takmičenje u pravilu neka od njih iznenadi. Takva je i Hrvatska. Ovdje imamo ligu jedva na granici regularnosti. Igrači su češće na pevaljkama nego na treningu. Igraju samo kada je neka uefa utakmica, tek da se pokažu pred kakvim menadžerom. A, u domaćoj ligi izgledaju kao da se prvi put sastaju s loptom. Ono lopta u paraboli ide Sharbiniju
- Alo Sharbini!
On ne benda.
- Alo ćoviće, daaj!
Ništa. Balun ga pukne u zatiljak.
- A, budale!
Kad malo bolje razmisliš u pravu je Sharbini. To jest oba Sharbinija su u pravu. Kad već imaju noge od nekoliko milijuna eura. Čemu onda riskirati? Kad je takva očita diskrepanca u HR ligi. Uz to je previše siledžija koji samo vrebaju te skupocjene cjevanice.
Odakle onda Hrvatskoj ovakva reprezentacija? Pa nađe se. Kako? Zašto? Nitko ne zna. Nitko taj fenomen nije dokučio. Pa ni Milan tarot. Svako malo iz neke se Gabele pojavi kakav rasni golgeter ili ofenzivni bek da zabezeknut ostaneš pred takvim talentom.
Sjećam se u mojoj osmoljetki je bilo takvih fenomenalnih talenata, da se mirne duše od nas mogla napravit jedna solidna ligaška momčad. Barem za ligu Federacije. Ali, nitko nas nije zarezivao. Pa ni menadžeri. Ako bi i nabasao kakav, uvijek bi ga netko svrnuo do Ćurde na janjetinu, dočim bi naše školsko prvenstvo prohujalo. To je ta zla kob odrastanja u provinciji. Tamo te nema tko otkriti. A, ti grizeš kao ris.
Jedanput je Maradona pričao da bi oni igrali do ponoći i tako su izoštravali čula. I mi smo to radili. A, ponajprije smo izoštravali čulo driblinga. Pa, veli čarobnjak Diego, da su mu ujutro lopta i teren izgledali duplo veći. Kao i nama. Do besvjesti smo nabijali loptu i zamišljali kako ćemo se jednom lansirati na Poljud, Maksimir ili Marakanu (pritom mislim obje). Dočim, nitko nas nije otkrio. Za razliku od Maradone. Ili možda ipak nikad nismo bili na njegovom nivou. Pa ni po mraku. Bit će da je ponajprije to istina.
Hrvatska je ispala. Nažalost. Po meni ispala je jer se Bilić usrao u gaće. Postavio je bunker igru. Katastrofa. Trebalo je jednostavno igrati. Ti igrači su fenomenalni u svakom smislu. Forma i samopouzdanje im se dizalo. On ih je tom kukavičkom taktikom samo uškopio. Pa Jelavić i Mandžo, ti killeri bi zubima rastrgali Španjolce samo da im se pružila prilika. Jer, tko može dati gol, sem njih dvojice? Rakitić ne može. Ohladio se pred Casillasom. Kao da je Iniesta bolji od Modrića. Ma hajte, molim vas!
Da nisam sad general poslije bitke, možete upitat tete u vrtiću kad smo sinoć razglabali kako će bit.
Sretan sam što će Štimac biti idući selektor. On ima muda. U Brazilu će biti rasturačina. E, mislim da ćemo tamo daleko dogurat. Ovo je samo bila uvertira. Kad se Jelavić totalno raspameti.
Zapravo, više volim ta svjetska prvenstva nego ova europska. Europska su mi nekako sterilna, prepredvidljiva, sve se odvija ko po nekoj špranci. Osim onog 1992. kad su umjesto raspale Jugoslavije Danci došli s godišnjeg i osvojili ga. Toliko o taktikama i dugotrajnim pripremama. Ako imaš pravu ekipu i trenera koji ih pusti igrati, sve je moguće.
Dočim, na svjetskim prvenstvima uvijek uleti neka afrička ili azijska ekipa pa iznenadi; Kamerunci, Obala Bjelokosti, Paragvajci, Koreanci, Jamaica itd. Volim taj njihov nekalkulantski, lepršavi nogomet, pun emocije. Svjetlosnim godinama dalek od hladne eurpske izkalkuliranosti. I volim taj kolorit svijeta, skup mnogih kultura na jednom mjestu. Taj trenutak kada je planeta puno ljepša nego je u mračnim zakutcima svakodnevnice.
Mnogi su prigovarali zadnjem svjetskom u Južnoj Africi. Meni je ono bilo fenomenalno; to šarenilo, ti zukovi, ta strast, cijela jedna država na nogama, svakom svojom porom u prvenstvu... Kud ćeš ljepše od toga?! A, sada je Brazil na redu. Pa ima li ljepšeg mjesta za svjetsko nogometno nego Brazilu! Ili pak u Argentini. E, to je gušt gledati, tu nepatvorenu strast za nogometom.
I to su oni odsjaji djetinjstva, onih prvenstava tamo, od kojih ti slike vječno ostaju. S kojima umireš. Argentina 1978. i Mario Kempes. Španjolska 1982. i Paolo Rossi. Mexico 1986. i neponovljivi Armando Maradona. Volim i ona prvenstva poslije, naročito iz 1994. iz USA i onaj fantastični tandem Romario-Bebeto. Kad ono zaljuljaju i stadion i obranu. E, to sam čekao sinoć da se dogodi. Da Mandžo i Jela zaljuljaju furiju, da Casillas ostane u čudu gledati dok fijuče oko njega...
Mogao bih sad u nedogled. No ,vratimo se mi u Poznan i sad već legendarnim krapinskim sisama. To je ono što će ostati u sjećanju; utakmica s Irskom i ludo slavlje potom kada su dvije krapinske djevojke pokazale svoje grudi. Na oduševljenje navijača, a na zaprepaštenje mnogih dežurnih moralista, naročito lijeve provenijencije, jer pazi sad ovo!, cure su hadezeovke! Samim tim i te sise nisu za pokazivat!
Nastranu što su to jedne rasne, bujne, domaće petice, ni traga silikonima, ali, jok! Bezsise anifašistkinje stale su po forumima, blogovima, kolumnama proganjati Krapinjke kao da su, ne znam, kao da su im slale ustaške pozdrave iz Poznanja.
A, to što su dečkima tamo valjale pa bi se svako malo netko od njih zaletio i liznuo ih, to tim gore. Jerbo, ti naši dečki nemaju ukusa, jer više vole petice, nego jedinice. Bolje su male sise, nego velike, vele ove zajapurene novopartizanke. Šteta samo što taj njihov glas nije dopro do Iraca koji bi se isto tako svako malo zalijetali na krapinske sise. Kao da su slutili odakle vuku porijeklo. Čak je neka mama sinu poručila;
- Tako sine, liži!
- Sinn Fein! – otpozdravljao je sin.
A, posebna su priča navijači. Ti fenomenalni nogometni fanatici koji su unatoč krizi i besparici, zadnju svoju kunu prevrtali po džepu ne bi li se dočepali utakmica. Zadnje vijesti kazuju da su kažnjeni s 80. tisuća eura tj. HNS je kažnjen. Zbog pretjerane galame, zazivanja nekih čudnih imena tipa Jure i Boban, nadasve pjevanja fašističkih pjesama tipa 'Lijepa li si', dodavanja banana Balotelliju, paljenja bengalki na tribinama itd.
Kako je HNS dobro zaradio neće biti problem to platiti. No problem ostaje što će cijela bulumenta domaćih antifašista ostati nezadovoljna, jer nije tu fašističko-ustašku bagru odmah u startu izbacilo iz Poljske. Na čelu s Markovićem. Čak mu je jedan zamjerio što ne vodi igrače u Auschwitz. Pa da se tako iskupi. Jer, poznato je da su njegovi nekad davno bili 'domaći izdajnici'. Ali, od te buke taj ingeniozan prijedlog nije došao do Markovićevih ušiju. Možda zbog toga nismo prošli Španjolsku.
U Mostaru je bilo nereda nakon utakmice. Momci su nakon gola u 88. minuti otišli do Bulevara izbaciti frustracije. Ali ih je policija tamo dočekala. Pored ostalog i da ne bi započeo novi hrvatsko-bošnjački rat. Na svu sreću s druge strane Bulevara nije bilo turskih navijača. Pa da malo i rata pogledamo. Nismo odavno. No za ljubav, kao ni za rat nikad nije kasno.
Tužno je bilo gledati Roland Garros, jer ga nitko nije gledao. Nogomet je nogomet. Neokrunjeni kralj čije kraljestvo ovih dana najsjajnije blješti.
A, moja duša ne bi bila južnjačka kada ne bih dalje tipovao na Portugal.