Kruh

Vrednovanje: ONONONONON / 11
Loše Najbolje 
Autor Željko Barišić
27. 04. 2012.

beli hlebJedete ga svaki dan, a nemate pojma što jedete. A, moja baba bi govorila; kruh naš svagdašnji! U njezino doba zvali su ga 'štruca'. Nije bilo isto jesti 'kruv' ili jesti 'štrucu'. Štrucu su jeli po varošima i gradovima, na selu štruce uopće nije bilo. Možda kao kakav zaostatak iz rata poput neke neeksplodirane granate, pa su ga neki seoski kroničari kao neki numizmatičari kad im se oči zacakle od neke prastare kovanice onako pljesnivog čuvali za pokazati 'budućim generacijama'. S onim izrazom; eh, kako smo se tek mi napatili!

Ali, u svakodnevnoj upotrebi mogao si računati samo na domaći tvrdi i bezukusni kruh ispod sača. Taj je još bio i dobar, za kakve svečane prigode kao što je bio odlazak u vojsku, dolazak prinove ili pak svadba. Ni traga ovoj šarolikosti pekarnica i njihove ponude.

Eto, šta nam je kapitalizam donio; na svakom koraku možeš se ošišat, popravit zub, skinuti mrenu, podignuti grudi, potužiti nekoga ili kupiti kruh. Kruha najraznolikijih oblika, okusa, načina priprave da ti se pamet zavrti i nepce rascvijeta. Pa još kažu da nam je loše?!

Nekad si mogao kupiti štrucu bijeloga ili crnoga i to je bilo sve. Kada bi netko otišao u grad, naručili bi od njega da nam ponese štrucu. Štruca se jela sa 'kruvom' kao što, ne znam, jedeš pršut sa sirom i maslinama. I čašom crnog vina poslije. Štruca je tad imala poseban okus, bilo je u njemu neke svježine, nečeg nepoznatog, nečeg 'gradskog', što je nama seljacima palilo maštu i otvaralo čula.

Bilo je tu obilja tog nedokučivog okusa koji nije bio prispodobiv s našim čulima, neke industrijske posebne arome, avangarde koja je naše poimanje estetike naglavce izvrćala i koja je titrala naša nepca kao što titraš jajca nekome kome zavidiš.

A, tek ta naša nepca bila su posebna priča. Ona su, rekoh, bila naviknuta na sasvim profane okuse i mirise, na gnoj, stajsko đubrivo, kaldrmane ceste, musavu dječurliju, zakrpe, gumene opanke, šuplje zube, nestašice, vožnju par-nepar i što još sve ne, a što je činilo svijet soc-realizma nam tadašnjeg. Još nam je samo falio Majakovski pa da nam izdeklamira kako je svijetla budućnost netom iza ugla.

Eh, kad se sjetim tog vremena iščekivanja protkanog najjednostavnijim, bazičnim, ničeg bliskog današnjim širokim lepezama ponude, dekadencije ukusa, mirisa i razmaženosti. Pa tako što se tiče kruha imamo; bijeli, crni, raženi, integralni, kukuruzni, a da ne govorimo o regionalnim nazivima; Dalmatinac, Zagorac, Hercegovac, Slavonac, Vojvođanski itd.

A, nekad smo imali samo 'kruv' i 'štrucu'. Piih!

Kruh se još davno izborio za svoje mjesto pod suncem i on je suveren vladar naših trpeza, suvereni gazda našega nepca s kojim sve počinje i s kojim sve završava: jer gdje si vidio Balkanca da uz ručak ne pojede 'štrucu' kruha. Kakav je to naš čovjek koji i za najfinijeg jela ne naruči barem komad kruha i smaže to sa špagetima, lazanjama, rižom, a da ne govorimo o mesu kao takvom, njemu najdražem. I to je u mnogome neprispodobiva balkanska disciplina u kojom nam nema ravnih.

Sjećam se, recimo, JNA ili studentskih kantina kada su se jele hrpetine kruha, kao da je postojalo neko nepisano takmičenje tko će više kruha pojesti. I nikom to nije smetalo, niti je to držao za neku veliku manu ili nedostatak manira. Kruh smo cijenili, on je bio nosač remorker naše ishrane i s njim smo se osjećali sigurno, sito i zadovoljno. Pa nek neprijatelj navali ako smije!

Pa tako si imao prave rekordere koji bi za jedan obrok smazali i po dvije štruce! Oni su se poslije u krugu kasarne posebno kočoperili i onako važno našetavali, jer, znalo se, ako navale sa tulog zapada tko je predodređen za mitraljesko gnjezdo.

Tek kasnije sam prokljuvio kako je moguće recimo u pizzeriji pojesti 3 pizze odjednom. O čem se radilo; kruh je zapravo u tim 'gladnim godinama' odigrao temeljitu trijažu i pripremio želuce za nesmiljeno rastezanje. Tako da kada danas vidiš čovjeka kako sumanuto ubacuje tjesteninu u sebe budi siguran da je to neki bivši JNA pitomac, vječni student, đače iz popravnog doma, ili nešto sličnoga, koji je svoja čula, svoj jednjak istrenirao nemjerljivim tonama kruha i do neslućenih razmjera.

Nedavno je jedan za svojeg performansa uspio progutati 3 ili 4 štruce, nisam točno izbrojao kako je on to sumanuto gutao! I nikom to nije bilo čudno, kao što je kruh na Balkanu nekad bio čudo.

Sjećam se jednom za studiranja otišao sam  s rođacima na pizzu i kao osoba s uobičajenim hranidbenim navikama naručio sam jednu lijepu Quattro Stagione. Netom sam bi nešto važno položio, a ona je bila moj favorit u toj najstarijoj zagrebačkoj pizzeriji Purger. Tu pizzu kao da je sam Verdi svojim rukama zamješao i unio zvukove istoimene opere, eto kako se po našim čulima glasala u tim zlatnim vremenima pizzerija, a koje danas svaki put kad ih onako poluprazne ili prazne pogledam mi budu tužan podsjetnik na te romantične dane i rituale odlaska u pizzeriju. Tada je odvesti djevojku u pizzeriju značilo da si dečko na kojeg se moglo računati. Nije, dakle, pizzerija samo značila puko prežderavanje, nego je to bilo mjesto važnih životnih nagnuća. No, da ne duljim o pizzerijama, jer njihova važnost je tolika da zahtjevaju poseban osvrt, na kojeg, tipkovnice mi ove!, nećete dugo čekati.

Elem, dok sam uživao u tom skladu okusa, mirisa, pa i zvuka, a i razglabao sa svojim rođacima, naročito o katastarskim česticama, koje su ponešto zlom krvlju zamućivale dotad naš skladan odnos, dočim, primjetio sam da je moj rođo naručio već drugu, a potom i treću pizzu! Nisam siguran  jesu li mu moji prijedlozi podjele na tri jednaka dijela bili toliko inspirativni ili on kao 'vječni student'  prije toga danima nije jeo, a možda je i svoje parče zemlje nakanio pod hitno prodat, pa je od uzbuđenja sumanuto jeo. Bogme, i ja naručih drugu pizzu!

Znate ono kad netko do vas tako slatko jede, jednostavno vas ponuka tim velebnim apetitom i tako sam se i ja hrabro odvažio i za taj drugi lauf. No, nije mi baš išlo kao Ivici Kosteliću, posustah na pola te druge staze, a moj rođo je već bio pred ciljem i naručio četvrtu pizzu!

Pjaas! Što drugo nego se pljusnuh po čelu.

Ej, ljudi moji, pojesti četiri pizze i zaliti to s, ne znam koliko je bilo, pa mislim dvije litre mlijeka, to se zove rastezljiv želudac istreniran prije toga u đačkim domovima, a poslije i u express restoranu studentskog centra. To se zove istreniran želudac bivšeg JNA pitomca i vječnog studenta, mojeg dragog rođe.

pizza

***

Ta  pomama za tijestom u nas, zapravo, nije nikakav specifikum ili nedaj bože znak neke nezdrave ili nerazumne navike. Još je Platon zamišljao idealnu državu u kojoj bi svi ljudi živjeli do zdrave starosti hraneći se kruhom od cjelovitog zrna dobivenim preradom domaće pšenice. Ali, kako svako mišljenje ima i protumišljenje, tako se njegov vječni oponent Sokrat nije s tim složio i smatrao je da bi takav prijedlog značio da bi se onda stanovništvo hranilo svinjskom hranom!

Dakle, razvidno je da ta pomama za (bijelim) kruhom nije novijeg datuma.

'Živjeti se ne mora, ali ploviti se mora', čuvena je uzrečica rimskog trgovca Krasa oko 80.-te prije Krista, kada je zbog posljedice velikog nedostatka žita dobio ekskluzivno zastupstvo od Senata opskrbe žitom iz Egipta. A, kako je žito temelj naše prehrane, a trebalo je nahraniti taj prvi historijski milijunski grad, kao i ostatke carstva, te je Kras zgrnuo ogroman kapital, i poslije postao jedna od najjačih figura u politici. Iz toga je razvidno da je kruh temelj naše ishrane i ona osnovna stvar oko koje se vrti cijela ekonomija.

U čemu je bio štos? Štos je bio u tome da je Kras jedini imao brodovlje i jedini je bio sposoban izvesti tu složenu operaciju opskrbe žitom gladnog carstva. A, što to poslije rađa politički utjecaj, sinekure i sl., bože moj, sve ima svoje lice i naličje. Pa jeli i sam Cezar zavisio od tog njegova novca, te ne bi ni mogao pokrenuti pohode prema Galiji da nije bilo pozamašne pozajmice od Krasa. A, kao i svaki mudri trgovac Kras je znao u šta se upušta i što slijedi; nesmiljena pljačka svega vrijednog što se pronašlo u Galiji i kasnije u Hispaniji, te su Krasove dionice ubrzo dostigle vrtoglave cifre. I to se, dragi moji, modernim rječnikom zove ulaganje u sigurne poslove.

Pa se isto tako danas snebivaju nad splitskim trgovcem Kerumom kako je postao tako utjecajan u politici. Pa čovjek je davno zaključio što znači brašno za kruh, a što lova za pohlepnog političara, pogotovu kada je nestašica, a nestašica raznih bilo je i bit će kod nas, a bilo je itekako nestašice na početku rata ovog nam najnovijeg. Zato kada Vam neki nezajažljivi broker predlaže ovakve ili onakve investicije, sjetite se Krasa ili Keruma i sigurno dobivate.

No, vratimo se mi malo u našu vječno surovu stvarnost i kruhu kao nezamjenjivom pogonskom krutom gorivu u našim balkanskim gudurama.

Sjećam se da smo i mi u đačkom domu u Mostaru tamanili nezamislive količine kruha. Srećom, tada je svaka regija tadašnje domaje imala stabilnog prizvođača kome je partija namjenila ulogu ekskluzivnog opskbljivača ogromne vojske praznih samoupravljačkih želudaca. Pa čak smo u školi imali i jednu specifičnu disciplinu u jedenju kruha na velikom odmoru; kupili bismo štrucu kruha, napunili je s parizerom, pripremili litru mineralne i onda stanemo u krug tko će prije to pojesti, a iza toga tko će najsnažnije podrigivati!

Nekima u toj disciplini naprosto nije bilo premca.

Tako je jedan doslovce urlikao kao zvijer; mi bi smo skupili lovu, kupili mu potrebite rekvizite i onda čekali da on u sebe ubaci sav taj reš pečeni kruh i parizer, te onda to zalije mineralnom, točnije Kiseljakom, jer se od njega, poznato je, najjače podriguje. E, onda bi rika započela; zvuci iz savane su za njega bili mačiji kašalj. Ljudi bi u okolonim zgradama pohitali na prozore vidjeti što se to dešava; je li to kakav lav dovezen u taj nikad otvoreni mostarski zološki vrt ili pak je neka svinja sa sela zalutala u grad.

još malo kruha

U obližnjoj Franjevačkoj crkvi  bogoslužje bi trenutno stalo, i svećenik je valjda pomišljao da su rimske legije s lavovima u blizini i spremaju mu se zabraniti obred. A, malo dalje hodža bi s munara također zastao usred klanjanja i pjevanja i tek kada bi se rika smirila, molitva bi se mogla nastaviti. Čak bi i promet načas zastao, jer vidjeti te grimase i oslušnuti to urlikanje bilo je zbilja nesvakidašnje.  

Eh, kada se sjetim tih sjajnih dana, nikako sebi ne mogu oprostiti zašto to nisam snimio, pa da to sad okačim s ovim tekstom. Ne sumnjam da bi oborilo rekorde gledanosti, pa možda bi moglo čak biti uvedeno kao diciplina na nekim bizarnim olimpijskim igrama kao posebna izmišljotina nas mostarskih srednjoškolaca.

***

Evo i kratke povijest kruha; stari egipćani su otkrili kruh od dizanog tijesta tako što je netko ostavio komad tijesta koje se bilo 'pokvarilo', a u stvari su se razvile spore kvasca, a netko drugi odlučio ga je takvog ispeći. Dobili su nešto prozračniji kruh koji im se jako svidio, toliko da su ga takvog nastavili peći i legenda o kruhu se pritom rodila. I dan danas istog takvog jedemo. Koliko je to otkriće bilo senzacionalno, je podatak da su u nekim prilikama radnicima nadnice bile isplaćivane u kruhu. Pa čak su se neki sa štrucom zakopavali i u grobnce. Navodno, u jednom britanskom muzeju postoji kruh star 4000 godina!

Grčki pomorci su ga trenutno prihvatili, ali i nadodali mu nešto svojih sastojaka tako da imamo kruh s uljem i medom, štruce kruha u obliku gljive s makovim zrnjem, te vojniči specijalitet – kruh pečen na ražnju, tj. taj naš kruh ispod sača.

Normalno, kad ga je prigrabio Rim, počela se vrtjeti lova tako da su pekari osnovali svoj prvi ceh koji se zvao Collegium Pistorum. Taj ceh je bio toliko strog da je pekarima i njihovoj djeci zabranjivao da se povuku iz zanata. Uz to su uživali posebne povlastice – oni su bili jedini obrtnici koji su bili slobodni, a svi ostali zanati tada su još pripadali robovima. Čak je članovima tog prvog ceha bilo zabranjeno odlaziti u amfiteatar da se ne bi 'zarazili porocima običnih ljudi'.

Kako se kruh širio meridijanima i paralelama tako mu je i svaka kultura davala svoj pečat, tako da danas imamo njegovih nezamislivih vrsta i kreacija. Ali, bogme, i vrlo unosan biznis koji, ako se okrenemo oko sebe, tom pekarskom cehu i dan danas donosi ogroman prihod.

Pa ajde ti ne otvori pekarnicu!

***

Evo nekih izraza koje nam je iskustvo kruha donijelo; dobar kao kruh, kruha i igara, kompanjon(lat. cum - sa + pan - kruh), kruh naš svagdašnji, kruh sa sedam kora, lebac ti tvoj jebem itd.

'Zvoni podne vadi kruv iz torbe' – bila je maxima nas rakitskih pučkoškolaca tamo s kraja sedamdesetih, kada bi se ono vraćali iz škole, netom što bi na livadi bacili 'na male golove', pa kada bi to famozno podne odzvonilo, a koje nam označuje prijelom u jednome danu, ali i stanoviti prijelom u našim životima, mi bi ko na znak hitro vadili kruh iz torbe i halapljivo jeli.

A, ponekad bi se prije nego nas ta mjena jednog dana upozori da je vrijeme od kruha, i prije nego ga se latimo iz torbica, onako dječački žestoko pomlatili kamenicama, jer ako je netko varao na nogometu ili na klizalištu obližnjeg potoka nije mu bilo oprosta. Tada bi taj zvuk zvona spasonosno došao za onoga tko je bio krvave glave i bio nešto kao sudac koji je prekidao tuču, te poput svevišnjeg podjelio ponešto žutih, a ponešto crvenih kartona i onda bi u nekom smiraju izvadili te naše reš pečene kruhove u koje su nam majke ili bake baš svojski natrpale sira ili salama i jeli. I okus tog kruha je nešto što ti ostaje za cijeli život, ma gdje god bio možeš ga dozvati i osjetiti i dan danas.

I mi zadihani i musavi seoski dječaci smo bez daha gutali te sendviče od domaćeg kruha gledajući u vis, u nebo ispresjecano telefonskim žicama i slali poruke našim dalekima po svijetu. Tada nam je to bio jedini način komunikacije, ni traga ovoga danas. A, one su se baš njihale na toj buri i kristalnome nebu i zaista su se mogli čuti glasovi iz tih mjesta dalekih. I mi bi ih pokušavali dešifrirati, te smo za to izmislili posebne znakove koji su označavali neki zvuk. Nema potrebe da navodim koji je znak bio recimo za neki ljubavni razgovor. Ili pak znak kad je netko nekome slao lovu, kad je netko bolestan i sl. Uglavnom, prvi smo znali što se događa u mjestu, ali smo čvrsto držali jezik za zubima i samo smo se potajice smješkali kad bi netko lagao ono što smo mi već odavno znali.

Onda bi se kao na zvižduk latili torbi u suludom trku prema kući, jer na televiziji je upravo počinjao 'Vuk samotnjak' i sa smjehom se kleli jedan drugom da ćemo zajedno biti sve dok nas smrt ne rastavi...

< Prethodna Sledeća >

Prijava





Nemate nalog? Napravite nalog

Sindikacija

Sindikacija
RSS 0.91
RSS 1.0
RSS 2.0
Posetioci: 3469359
ETNA