Kad bubašvabe utihnu
Postoji u Alan Fordu scena kad Bjesni Orlando kreće u boj, a s obale mu dovikuju: "I odseci im više glava nego oni tebi." Na tu krilaticu novog doba, poklič civilizacije "okrvavljene gavranu do krila", nadovezuje se i jedna priča Dina Bucatija. Čovek, vraćajući se kući u kasne sate, nagazi na bubašvabu u hodniku. Već je pod perinama, ali san mu neće na oči, žena se prevrće,bunca i rita nogama, pas je uznemiren i iskolačen. Čovek ustaje i u hodniku zatiče bubašvabu koja se, na oklopu leđa, još koprca. Nagazi je i pod stopalom, kojim je dokrajčio, čuje krckanje, razlivanje sluzi. Nakon toga, u kući nastaje tišina. Žena i on konačno zaspu, pas se ućuti, sve se umiri... Spokojstvo sveta zatvorenog u svojoj mesožderskoj i ubilačkoj dovršenosti. Ali, i o takvom svetu moraju se pričati priče...
Godišnje u Americi čađavo ždrelo štamparske prese istisne oko 50 000 novih književnih naslova. Sudbine tih knjiga nalik su ljudskim stropoštavanjima i usponima. Zaborav na prašnim policama, pod sekutićima grinja i moljaca, milovanje skribomanskih sujeta, emotivna ili duhovna poputbina osobenjaka i naučnika,..ili ukoričena sreća pred zmijolikim redovima fanova, razbijeni izlozi knjižara, jagma kritika, buka i bes nezasite javnosti,... Prestižni Njujork Tajms tokom godine, recimo, objavi prikaze tek oko 400 naslova. Prećutane knjige su tek kuglice u bubnju koji se više neće zavrteti! U takvoj najezdi štampane reči, naravno, niko živ se ne ume presabrati i snaći. Pisci objavljuju priče u stotinama malih, gotovo samizdatskih, književnih časopisa. Tu prvu, najtežu prepreku mogu premostiti samo ako se nađu na pravom stolu, u pravo vreme i pred odmornim, a važnim očima ambicioznih književnih agenata. Ko uspe pričom dobaciti do nekog referentnijeg časopisa, osim što će se omastiti honorarom (plaća se i dolar po reči), pada pod nalet kritičarskih grabljivica, koje čekaju da im neko ukaže na plen koji zatim mogu raskomadati kandžama ili ga pažljivo odneti ka nebu, u svoje gnezdo.
Zbog svega ovoga teško je bilo odrediti bilo kakav trezveniji kriterijum odabira savremenog američkog romana za ovaj prikaz od onog prastarog, a možda i najvaljanijeg – imitirajući tu grabljivicu, ščepao sam 5, 6 romana s police, kombinujući metode slučajnog izbora i spojenih pre(dra)suda.
U svom najnovijem delu "Tajna Hanibala Lektera" (Narodna knjiga, Alfa, 2007) Tomas Haris se vraća pod svoju zlatnu koku da opipa da li je ljuska novog jajeta dovoljno očvrsla. Ganut, piše svojevrsni portret monstruma u mladosti, ne bi li nam približio svog omlijenog masovnog ubicu (kao da mi naše već ne nosimo na rukama i zastavama, tetoviramo pod kožu, duvamo u njihove pećinske vatrice...)
Budući ljudožder je osećajan dečak, promućurni knjigoljubac odan porodici i sestrici Miši. Ali, njegov svet se mrvi u prvobitni haos kad u zamak nahrle litvanski psi rata. Sestra brutalno strada, a Hanibalovu amneziju godinama drmusaju košmari koji lagano, u vrelom vosku svesti, oblikuju njegove zverske nagone. Pisac tome pridodaje elegičan ton davne uspavanke, lupu srneće glave u kotlu dečije kadice, orijentalne mirisne štapiće ljubavne priče i nekontrolisanu strast osvete. Haris je dekoncentrisan, često nemotivisan, dosta toga, budući ubeđen u čitanost knjige i njeno prelivanje na filmsku traku, otaljava. Slučajnosti u fabuli i mrene opštih mesta, potcrtavaju tu banalnost. Na kraju priče, potvrđuje se ono što smo, skakutajući kroz vreme u prošlim knjigama, već znali: u Hanibalovom srcu stvoreni su pećinski ukrasi, oštri ledeni stalaktiti. A i njima se komotno može ubijati.
Džej Ti Liroj ("Sara", Rende, Beograd, 2003), nije se snašao s životom. Traume o kojima piše prvo je proživeo, a zatim ih, u inat uništavajućim okolnostima, prilično smisleno (katkad naivno i neizbrušeno) bacio na papir. Autor je dete maloletne prostitutke Sare, kojoj je još u ranom detinjstvu pomagao da valjano i na sve načine opsluži kamiondžije širom američkog juga. To su godine zbunjenog lutanja i razbijajanja o oštre ivice identiteta oba pola... Nije čudo da je dete već u 14. godini, kao žrtva, kako to Kiš veli – pustopašnorazuzdanog doba, bilo potpuno psihički očerupano. No, nekako se domogne psihoterapeuta u San Francisku koji preporučuje pisanje kao vid izlečenja i tako nastaje ovaj autobiografski roman. Doživljava ogroman komercijalni uspeh (totemi javnog mnjenja povremeno su i stubovi srama), a pisac postaje literarna đinđuva oko koje se mnogi, manje ili više iskreno, muvaju : grupa Garbage snima pesmu Cherry Lips inspirisanu knjigom, reditelj Gas Van Sant grabi autorska prava za film, hvali ga Suzan Vega, a s posebnom pažnjom prati Denis Kuper, "mračni lord" američke književnosti, verovatno razočaran što se ovaj "posnuli, uništeni anđeo" pojavio pre nego što ga je sam izmislio... Priča je pre svega jeziva, ali ima dosta sentimentalnih vrludanja i humora. No, ni u kom slučaju nije, kao što uglas tvrde američki izopačeni kritičari, oslanjajući se na svoje enciklopedijsko neznanje, zabavna.
To je svet izoštrtenih kontrasta. Igre barbikama smenjuju sisanja najrazornijih droga i scene seksualnog iživljavanja. Kamiondžije pene dodirujući maloletnice i ispod utegnutih farmerki nose čipkasti donji veš. Šape makroa grabe izgubljene duše, organizuju hodočašća i poklonjenja nevinosti, a po potrebi raspiruju i lomače da sprže pale ikone. Prostitutke sanjaju večiti kamenjarski san o ambiciji, prestižu i što golemijoj statusnoj amajliji – ogrlici od rakunovog penisa. Kao što reče mama Sara: "izgledam tako dobro da će, kad uđem u ovaj bar, sve kučke postati nervoznije od dugorepih mačaka na konferenciji stolica za ljuljanje".
Li Roj trenutno živi u San Francisku i između S/M seksa kome se prepušta, pomalo i piše. Prezire i povređuje svoje telo, a omiljena pepeljara su mu rođeni dlanovi i tabani. Pokušava se izvući kutijicom olovnih slova, kao i mnogi pre njega. Teško je kad ti priznanje o lepoti sveta traže oni koji su ti ga i ogadili. Izdavačka kuća Rende priprema uskoro i njegovu zbirku autobiografskih priča: "The Heart is Deceitfil Above All Things".
Ako ste se ikad zapitali šta se dešava kad se sudski psihijatar dokopa pera i crnog murećepa, obavezno potražite knjigu "Poricanje" Kita Abloua (Laguna, 2005). Uživaćete klizeći niz samu oštricu psihološkog trilera u svet razvrata, seksualnih izopačenosti, iskasapljenih tela i misli, gde svako svakog drži u šaci. Ali, čuvajte se, i vaše predrasude o svetu mogu biti iseckane na krvave trake. Pisac kao da je zario ruke u mulj i na površinu izneo sav nagomilani talog. Koji narativni srebrnjak prilaže i na oltar profesionalne deformacije – zlostavljanje, incest, ubistva, podvođenja – omiljena su kućna razonoda njegovih junaka, što često zateže smisao priče do logičkog pucanja. Ali, pisac se postaje slučajno, kao što se postaje, recimo, davitelj i nema mesta čangrizavostima. Frenk Klevendžer je psihijatar pri policiji kome sudbina nekako nije lepo skrojena. Iz prošlosti mu probija nekoliko bolnih profesionalnih (tvrdokornih) mrlja. I jedna njegova neoprezna rečenica znala je dovesti do samoubistva. Sada se još pojavljuje napaljeni kasapin koji svojim žrtvama sečivom cepa dojke (ili očne kapke, ako mu se ćefne), a doktor opet sumnja da je iza roštilja rešetaka pravi krvnik.
Uz to, Frenk panično beži od suočavanja sa istinama, ušmrkava kokain, s majkom zaliva biljčicu ledenog prezira, curu Kati prepušta u manijačko naručje plastičnog hirurga (koji će se kasnije raskasapiti i postati junakom Ablouovog drugog romana – Projekcija). Giljotina hipoteke, dalje, cakli se nad doktorovim vratom, a on mora biti brz i više nema prava na grešku. Poput deteta zatvara oči, misleći da će tako problemi nestati. Tek striptizeta Rejčel uči ga da oči treba otvoriti i to širom. Uz njenu pomoć prigrli bol i mržnju u svom srcu i tako reciklira patnju. Ali, nije je dugo slušao, jer kako kaže Lec: "Samo kosci čuju kako trava raste."
Ova knjiga je brevijar bizarnosti: grizu se jezici, naguravaju čarape u usta do smrti, seku se vene da se otkupi bol, kidaju se, u strasti, minđuše sa škakljivih mesta... Ablou ima sjajjan smisao za ubedljiv i duhovit dijalog.
Znam, već su svima dosadili heroji koji nogama šamaraju progonitelje, zubima se drže za sajlu nabačenu iz helikoptera, rukama drapaju razbibanu plavušu, pa uz sve to stignu i da prosipaju provale, dognjave duhovitost do kraja. Ali, ovde to nije slučaj i Kitu zaista treba skinuti kapu (a ne skalp) za veštinu koju i Bog begeniše. Kad se uz to još uklope karakterni melemi epizodnih likova – dobija se knjižurak koji bih vam najradije ćušnuo pod jastuk od odabranih pet. I, naravno, za košmare ne odgovaram...
Roman "Mir poput reke" (Laguna, 2003) Lifa Engera atmosferom i porukama zaista odudara od ovde pomenutih dela. Više nismo u đavolskoj ujdurmi ekumenopolisa, već u romantičnom i divljem predelu u kom možeš "vuka ubiti s pendžera". Kako i samo ime romana predočava – narativni ritam ima nečeg od onog balaševićevskog "oranjaa s volovima". Lif Enger prvim vazduhom zagrcnuo se 1961. godine u Minesoti. Odrastao je molovan patrijarhalnim uticajima tako vidljivim u knjizi koju je napisao. Majka mu je presadila pelcer ljubavi ka Robertu Luisu Stivensonu, omiljenom pripovedaču loze Engera. Šarmantni lik epikom opčinjene male spisateljice Svid u neku ruku je znači i piščev autobiografski pasaž. Posle ogromnog uspeha romana "Mir poput reke", Enger je uspeo prodati autorska prava filmadžijama opsesivno žednim priča. Roman je epska saga o snazi vere i veri u snagu.. Romantičnu skasku o vremenu kad je svet još bio mlad (usamljena farma, potiranje majčinog odlaska, lepota zajedničkog pucanja na guske kao jedino uzbuđenje, tihe porodične priče,...) pripoveda u prvom licu dečak Ruben. Ključni lik romana je otac, koji hoda po vazduhu, dodirom leči bolesne, umiruje hirove tornada, spravlja čorbu koja se ne može nikad pokusati, lista grozničavo Bibliju i donosi nekoliko odluka koje Rubena žaloste sve dok ih u potpunosti ne shvati... Ali, idiličnu, bukoliku priču na farmi s nekoliko hitaca preseca stariji sin Dejv, koji počini ubistvo braneći svoju i porodičnu čast. Kada uskoro dečak pobegne iz zatvora (znakovita scena Rubenovog svedočenja; on će kasnije još jednom počiniti izdaju, ali će uspeti da se iskupi za to), otac će spas za sve pronaći u potrazi za sinom, želji da ga zaštiti i spreči da krene putem suprotnim od onog na koji ga je svojim molitvama upravljao. Evo, prilično panegiričnog komentara knjige novinara San Francisco Chronicla:
"Ovo je knjiga koja nas podseća zašto uopšte čitamo romane: da se sjedinimo sa majstorski oslikanim svetom, da se izgubimo u priči i lepoti jezika, da uzivamo u onome što ne želimo da se završi, a znamo da mora."
Zar se tako ne osećate i čitajući ovaj tekst?!
Pitanje je da li bi se zanimali za ljude, zverali oko sebe, čitali romane, gledali filmove, da se ne nadamo da ćemo naići na nekoga ko je u većem škripcu od nas. Arhitekta Art Latimer , glavni junak romana "Kiša kao metak" Dejvida Šoua (Laguna, 2004), u tom kontekstu pun je pogodak. On je izgnanik u svom strahu, usamljen u kuli od slonovače koju je sam projektovao i u kojoj očekuje udar razornog pacifičkog uragana. Ako kuća izdrži pošast, njegov život će opet uzbrati smisao nedosegnut nakon smrti supruge. Ali, samoća je odavno prenaseljena i treba zazirati od onih koji okreću leđa društvu, jer su skloni osveti. A, "istorija ideja je istorija osvetoljublja samotnika". Dobro kaže Paskal:
"Sva nesreca ljudi dolazi samo otuda sto ne umeju da sede sa mirom u sobi."
Jedna tajanstvena poruka u boci, ljudska kost koju pas iščeprka i poziv na misterioznu žurku probudiće u Artu sumnju koja će ga stajati identiteta, smisla svega i, možda, života. Ovo je furiozan roman, prepun nasilja, obrta, laži koja buja kao kiselo testo, zaumnih stranputica i raspleta. Pisac bira "filmičan" stil, likovi su britiki i upečatljivi, premda katkad i neubedljivi. Izdvaja se lik velikog meštra hulja, domaćina žurke, Prajsa, koji poziva najčudnije ljude u svoj zabran, kljuka ih drogama i, uzevši na sebe ulogu Tvorca, huška ih jedne na druge ili miri, uživajući u haosu, "tom redu uništenom pri stvaranju sveta". Čujmo šta ovaj pakleni propovednik kaže o svojoj pastvi :
"Većina su adolescenti zaostali u razvoju koji se u dvadeset petoj još grebu za besplatnu vožnju. Lepi ljudi koji su lepi samo kad su na nečemu. I zato buše rupe na sebi i iscrtavaju se ko klozetski zid (...) njihov največi strah je da će nekako dogurati do tridesete, ili četrdesete i shvatiti da na potiljku još uvek imaju istetoviranu vevericu u prirodnoj veličini. Bolje da nestanu u oluji, voljom Boga, nego sramotno kako će ionako većina sagoreti.(...) Ako ne cuclaju jednu vrstu droge, onda neku drugu. Krek, crni katran, jejo, spid, pilule za mršavljenje, bombonice, novac – u čemu je razlika?" Rasplet romana donosi opsadu kuće, mnogo mrtvih i raznetih tela i jedan traženi poljubac nakon koga Art shvata da onaj ko, na kraju igre, ostane s istinom u ruci - mora biti gubitnik... Ako se ne desi čudo!
Još je Sartr rekao da je uloga pisca u tome da svakog upozna sa svetom tako da niko ne može sebe smatrati nevinim. Čitajući ove pripovedače nećete se osećati kao da vam neko gomilajući ideje zavrće mozak na čekrk, ali čovek u trenutku dolazi do razumnih rešenja, a glup ispadne tek kad zastane da porazmisli. U stvarnosti odavno iskoštenoj od smisla, američki pisci mučki pritiskaju narativni gas do daske, sipaju so na žive rane, čupaju kleštima živce tabua. A to, zaista, boli...
Sigurni ste da ste spremni za to?