Drugovi Markes i Borhes
Da li vas tzv. „slučaj Ugričić“ podseća na nešto? Mene lično, tinejdžerku iz prve polovine devedesetih godina prošlog veka, na mnogo toga. Ali ni na šta lepo.
Sećam se bucmastog čike sa rokabili frizurom i mog iščuđavanja nad činjenicom da neko mlad može deliti stavove sa nekim ko mlad očigledno nikad nije ni bio, barem ne u smislu vedrine, ljubavi prema sportu, muzici, druženjima, svemu onome što je od nas koji smo sazrevali devedesetih, ukrao. Kad je otišao taj koji ni na jednoj utakmici reprezentacije, u bilo kojem sportu, nije bio (ali, jesu njegove produžene šape, što birokratske, što kriminalne), naivno sam mislila da će se i njegovi pioniri povući u ilegalu, pa onda, davno obezbeđeni privatnim biznisom, napustiti politiku. I to bi bio prihvatljiv scenario – bogati svakako već jesu, neka im je na čast, ali u državnu politiku više nikad.
Ali, hoćeš! Onaj asocijalni umre, a Srbi napraviše izletište gde se redovno raspravlja o „boljim vremenima“, kao da rata nikad nije ni bilo, pa ni onih konstantnih huškanja o postojećim i nepostojećim neprijateljima „nebeske“ Srbije. A rokabili hobit danas iskače iz svake fioke, sa nešto manje kose doduše, ali sa izjavama bezobraznijim i blentavijim nego ikad! Ima čovek uvek nešto da kaže: i kad mu je resor, i kad nije. I o kriminalcima, i o časnom krstu. Dijapazon interesovanja (čitaj: petljanja i lupetanja) mu je zapanjujući. To što uglavnom presipa iz šuplje kominternističke demagogije u praznu, kvazimodernizovanu partitokratsku budalaštinu, nema veze. Ali, ima veze kad se dohvati kulture tj. onoga iz čega je ostao večiti ponavljač. Imajući iza sebe ogromnu mašineriju medija, slobodnih da pišu onako kako im se naredi (najčešće izvlačeći iz konteksta i izvrćući smisao, više nego cirkuski čovek od gume svoje udove), omiljeni dečko izvesne „cvetokose“ vešto i sa neobičnom predanošću želi da posmenjuje (čitaj: likvidira, ma šta to u njegovom rečniku značilo, a znamo vrlo dobro) „sve Ugričiće“ u Srbiji. E, tu dolazimo do naše istinske nacionalne tragedije. Nije problem kada cela zemlja plaća govor mržnje izrečen pesnicama tamo nekog nasilnika u Americi, nije problem ni kada ministar šutira unaokolo, sve pred kamerama, ili se zaleće na poslanice u nameri da se, onako kafanski, s njima obračuna (jer je, očigledno, pred ženskom čeljadi nemoćan), a još je manji problem sumnja u postupke izvesnog sveštenika, pred muškom čeljadi. Tu se naš vrli pitomac miloševićevske škole ne oglašava. Ali zato, kad su u pitanju intelektualci i po svemu njegovi antipodi, to je za njega prava delicija: tu baš kao i njegov mentor, vidi leglo podrivača sistema, kojekakvih pametnjakovića koji, gle čuda, ne mrze nikog, ali znaju svašta, pa su zato opasni (ti drugovi Markes i Borhes). A, zamislite, možda su i imuni na varljivi sjaj vlasti! I onda ovaj bucko pušta na volju svim svojim kompleksima, pa samozadovoljno upreže potkupljena piskarala da po ko zna koji put u poslednjih dvadeset i više godina podmazuju ratnohuškački perpetuum mobile, u kom niko nije nevin dok se ne dokaže suprotno (a obično se ne dokaže).
I tako ova nekadašnja tinejdžerka, sad već dva puta punoletna, veći deo svog života ima čudan šum u ušima od te preteći nezaustavljive mašine. Oni koji rukuju njome, kažu da sa svih strana vrebaju neprijatelji naše zemlje... A ja kažem da je jedina pretnja sama mašina. Ona proizvodi poslušne, a melje samomisleće. Šapnuću vam nešto: plašim se za Tišmu. Svako ko misli svojom glavom znaće zašto.
_________________________________________________
Nataša Gojković
- Rođena 6.1.1976. u Somboru.
- Udata, majka dvoje dece.
- Profesor engleskog jezika i književnosti (dipl. filolog - master,
šta god to značilo)
- Student druge godine doktorskih studija filologije.
- Alergična na penicilin, sve vrste dogmi i podrazumevanu nedodirljivost.
- Veruje osećaju u "solarnom pleksusu", kao D.H.Lorens.