Veseljkov zdrav đir
Fantastična avantura traženja najnesrećnijeg živog bića naše galaksije, ili kompletne Vaseljene, teško da bi imala drugi ishod od proglašavanja konja Veseljka za apsolutnog pobednika. Ovo živopisno, ali čemerno i zlogubo stvorenje, ima sudbu kakvu ne bismo poželeli ni najgorem neprijatelju – u procesu parenja konja ( i kobila, naravno), dodeljena mu je uloga „razigravača“. Izvedu ga pred njemu svakako neobično privlačnu pripadnicu suprotnog pola sa namerom da ju pripremi za ono što tek dolazi ( glavni pastuv), i, kada mu je najlepše, odvlače ga u stranu neobavljenog posla ( i penušave gubice) , dok drugi konj (kako to već obično biva) čini lepotici sve one stvari koje je Veseljko kanio napraviti. Filmskim žargonom – nepravda na k(j)ub(r)ik!
Stvorenje ovako mizerne kobi dušu je dalo za stvaranje snažnih slika, bremenitih metaforama i (ne) skrivenim asocijacijama, kako u literaturi, tako i u muzici. Dobri poznavaoci opusa Antonija Pušića, svetskog megacara ( nije više „giga“, zarad promocije skromnosti kao vrline) setiće se da je konj veseljko česta tema njegovih performansa, recimo. Veseljko je najnoviju inkarnaciju doživeo u odličnoj istoimenoj pesmi splitskog benda The Beat Fleet ( TBF), s tim što je značenjska ravan premeštena , pa, recimo – ka dole, ali suština poruke nije značajno promenjena.
Da bismo bolje razumeli genezu ovog Veseljka, neophodno je vratiti se više od dvadeset godina unazad. Jugoslaviju je tada prodrmao novi splistki uragan –kombinovanjem višeglasnog pevanja ( kao kod dalmatniskih klapa) i gitarskih rifova u stilu pedesetih i šezdesetih godina, grupa Đavoli stvara novu, do tada nezabeleženu muzičku kombinaciju mediteranske atmosfere i zapadnjačkog udaranja u žice. Albumi „Ljubav i moda“ ( 1986), „Hallo lulu 22“ ( 1987) i „Ostani uz mene“ (1988) izbacuju Đavole dritto u orbitu – na prva mesta top-lista, dok tiraži beleže vrtoglave cifre. Uz pesme poput „Điri điri“, „Zvuci ulice“ , „Flipper soul“, „Stojin na kantunu“, „Malom cestom preko Zagore“, „Tako je volim“, „Gledaš me, gledam te“ nemoguće je ostati miran – usne se nesvesno razvlače u širok osmeh, gledamo svoje prste kako počinju da pucketaju , dok neki od nas sa dozom straha pomisle da ih je zaposela karlica blagopočivšeg kralja rokenrola, Elvisa Preslija. Posle silovitog niza i tri odlična albuma u samo dve godine, članovi grupe doživljavaju saobraćajnu nesreću putujući na niški koncert i sledi pauza, okončana nastupom na festivalu „Split '89“. Veoma uspešnim- pesma „Dugo, toplo ljeto“ odnosi prvo mesto, pa je ubrzo snimljen i video-klip koji je prati. Iz današnje pesrpektive naivan i tehnički dosta oskudan, video- uradak za „Dugo toplo ljeto“ poslužio je, dvadeset dve godine kasnije, TBF-u kao polazište njihovog „Veseljka“.
Kao što znamo, parodija je književno , u ovom slučaju muzičko-vizuelno delo, kojim se oponašaju stilske karakteristike, maniri i konvencije nekog autora. Za razumevanje i ispravno tumačenje parodije neophodno je veoma dobro poznavanje originalnog dela, pa je „Veseljko“ praktično nečitljiv bez poređenja sa „Dugim toplim ljetom“ ( u vizuelnom smislu, dodirne muzičke tačke- „la, la, laaa“- jedva postoje). Izmeštanjem horizonta očekivanja, „Veseljko“ već u startu postiže ogroman uspeh. Đavoli pevaju o izrazito ljubavnoj tematici, pa je u skladu sa tim i atmosfera video – klipa. Doslednim preslikavanjem štimunga, uz nekoliko intervencija, TBF čupaju kontekst originala, kalemeći na već poznate slike jedno sasvim novo i drugačije značenje, što „Veseljku“ na momente daje urnebesno duhovit smisao.
Na osnovu zapanjujućeg entuzijazma u preslikavanju detalja iz originala, jasno je da TBF-ovcima izuzetno stalo da naprave što kvalitetniji omaž Đavolima. „Veseljko“ je namerno snimljen tako da izgleda kao da se pušta sa neke video-kasete, slika je na momente mutna, rezolucija za današnje standardne nepojmljivo niska. Gledalac će se već posle nekoliko trenutaka sa pravom upitati da se nije, nekim čudom, vratio dvadesetak godina unazad. Odabrane su iste lokacije, čak je i glavna junakinja obučena sasvim u skladu sa osamdesetim godinama. Ono što je prednost ovakvog prikaza jeste mogućnost dodatnog učitavanja danas nezamislivih detalja , pa ćemo u čak tri navrata videti devojku kako pali cigaretu, na mestima sa kojih bi je danas, zbog tog čina, ispratili sa osetnom rupom u novčaniku. Klavijaturista i bubjar su maestralno odradili posao, pa su se njihovi prenaglašeni pokreti odlično uklopili u priču, bela odela su besprekorna, folksvagen buba nedoljiva, dok je Split i dalje isti – predivan. Na kraju je tu i Neno Belan glavom i bradom. Upotrebljen je postupak koji se u istoriji filma pokazao kao uspešan – Hičkok je bio epizodista u svojim filmovima, Goran Marković u „Nacionalnu klasu“ uvodi „nekog tamo Žiku Pavlovića“ i Bogdana Tirnanića, dok Srđan Todorović u „Crnom bombaredru“ izgovara legendarnu rečenicu svoga oca „kupačice moja“. Pojavivši se u verziji TBF-a, Neno Belan je pokazao da, sem dara za pravljenja sjajnih pop pesama, poseduje i istančan smisao za humor.
Nekoliko scena su TBF morali dodati iz sasvim prozaičnog razloga – njihova pesma je dosta duža od one koja je korišćena u originalnom video- klipu. Uprkos tome što TBF-ovci ističu da je i njihova verzija izrazito ljubavna, ona se sa predmetom oponašanja podosta razilazi, mada niko ne može da opovrgne da je u jednu ruku i,kh, kh, emotivne prirode.
Tekst „Veseljka“ je renesansno neobuzdan i rableovski razigran, prepun života i sočnih i uspelih slika. U prvom planu je večita muška opsednutost sopstvenim spolovilom, pa ne čudi da nam se ( kao kod Rablea) nudi nekoliko upečatljivih sinonima , poput kreveljka, motke, kiklopa i, naravno, Veseljka. Posle dosta uljudnog početka prošaranog metaforama, frazama, kompozicijama , rečenicama, asonancama i aliteracijama, prelazi se direktno na stvar i nema više nikakvog okolišanja po pitanju namera. Već na osnovu prvih reakcija ( nema ni dva meseca od pojavljivanja „Veseljka“) jasno je da se pesma ipak više sviđa dečacima, jer pogađa pravo u centar verovatno najstarije muške opsesije, poigrava se sa njom, pomalo je ismevajući, ali ne gubeći razumevanje za nju. Neprestano menjajući pristup tematici – od literarnog ka neskriveno telesnom, TBF na kraju „Veseljka“ uspevaju da ih objedine u stihovima koji predstavljaju vrhunac pesme:
Jer ćuna je ko kamen,
i stremi ka visini
Upinje se, svitli
ka lenterna u tmini
Zub vremena je gricka
Kao more stijene
Kad bi barem tvoji zubi
Malo radili za vrijeme
Dok još traje ovo potresno obraćanje, momci iz TBF-a , baš kao Đavoli pre dvadeset godina, okreću leđa kameri i spuštaju se dole, ka gradu. Posle dirljivo-molećivog krešenda zaista više nema šta da se kaže, sem da se konstatuje da je Veseljko na kraju izgleda ipak ostao Veseljko, uprkos ogromnom trudu da mu uloga makar jednom bude promenjena.
Ostaje nam još jedan opcija, poželimo li da opišemo osećaj posle nekoliko uzastopnih slušanja razigranog i putenog „Veseljka“ – vratićemo se ponovo u prošlost, nekih četrnaest godina,u doba „Umjetnosti zdravog đira“ i upotrebiti naslov jedne od najboljih pesama TBF-a:
(lud u glavu) malo, malo, malo san maka’ !