Hleba i TV igara
Svima koji naseljavaju ovo parčence balkanskog poluostrva odavno su poznate akrobacije na temu pluralizma mišljenja. Gospođa sa cvetom u kosi, danas najdraži rezident bratske Rusije, krajem osamdesetih godina bila je pobornik u svetu jedinstvene teorije o jednopartijskom pluralizmu. Bio je to samo jedan od naših nebrojenih doprinosa istorijskom razvoju ljudske gluposti, poprilično bezazlen i naivan u poređenju sa onim što je usledilo. Na sreću, gde ima gluposti, ima i duhovitih reakcija na nju, pa su nam od predaka pretekle i neke odistinski pametne izreke.
Najznamenitije su, svakako – dva Srbina, tri mišljenja i njena (ponekad bukvalno tačna) varijacija – jedan Srbin, dve partije. U izobilju najrazličitijih promišljanja, raspoređenih uglavnom tako da se ono najprikladnije koristi u za to podobnoj situaciji, nije mali broj onih koji bi voleli da postoje i malo smelije varijacije, pa da lepo bude jedan Srbin - dve, tri, četiri ili koliko već otačastvo zahteva partija. Onaj koji je obdaren debelim mesom dovoljno velikim da zauzme makar tri stolice oduvek je bio cenjeniji od božjeg stvora čija je najveća ambicija da čvrsto prigrli jedinu hoklicu koja ga je zapala. Ili, kako to lepo reče Mark Tven – sve što vam je u životu potrebno jesu neznanje i samosvest. Ako to imate – uspeh vam je zagarantovan.
Suprotstavljanje različitih mišljenja jeste disciplina kao stvorena za televiziju. Dovedete predstavnike izrazito nepomirljivih škola dumanja (dijametralno suprotnih, kako to vole da kažu pojedini medijski delatnici), date im temu oko koje garantovano sevaju varnice, opomenete voditelja da se ne meša bez potrebe i ne razmišljate o gledanosti i komercijalnom uspehu debate. Takva moda drma našim komercijalnim stanicama već odavno, ali smo ipak bili pomalo iznenađeni kada je promovisana na TV postaji gde to ranije nije bila praksa. Da ne prepričavamo, ogoljeni siže je jednostavan – o zločinu koji je nekolikim presudama uveliko okvalifikovan kao genocid, pojedini uvaženi gosti pričaju tako kao da ga tek treba dokazati. Ustavom garantovana prava seksualnih manjina najbolje se bistre iz perspektive navalentnih homofoba, dočim o tricama i kučinama iz novinarskog života raspredaju žurnalisti naglavačke najureni iz RTS-a tokom devedesetih zajedno sa svojim kolegama koji su se u to vreme pokazali kao dovoljno, hm, podobni. Sve je to, jašta, pristup zadatoj temi iz dva suprotstavljena ugla, gde svako ima pravo na svoje mišljenje. Odlično. Pošto smo ustanovili pravila, ne bi bilo loše razmisliti o još nekoliko tematskih emisija sa sličnim ustrojstvom.
Zarad primirivanja uzavrelih politič(ar)skih strasti u Srbalja, jednu debatu bi trebalo posvetiti nekoj istoriskoj temi, ali tako da se posredno dotiče i dešavanja iz naše novije povesti. Na primer – da li je prilikom porobljavanja Asteka, general Ernan Kortez primenjivao prekomernu silu? Neposredni svedoci već odavno nisu sa nama, ali bi o temi mogli da raspravljaju neki od brojnih potomaka španskih konkvistadora sa jedne, i čukununuci oba preživela Asteka iz neke od naročito krvavih bitaka sa druge strane. Brojnost diskutanata nikako ne bi smela da utiče na gledaoce prilikom donošenja konačnog suda ili da ih, ne daj bože, natera na prejudiciranje. Trebalo bi da, nakon odslušane polemike, sami donesu svoj stav, vagajući između dva jednako legitimna pristupa ovom bolnom istorijskom poglavlju.
Da se sve ne bi svodilo na politiku, ponudu bi valjalo proširiti temama iz drugih oblasti- geografije (da li je Mont Everest zaista toliko visok kao što tvrde), biologije (kreacionizmom protivu evolucije), muzičke umetnosti (Baja Mali Knindža vs Thompson) i ekonomije (naučna misao Mlađana Dinkića u svetlu njegovog praktičnog rada). Probirljivim sladokuscima bila bi ponuđena pikantna tema iz fizike - Gravitacija između mita i stvarnosti. U ovoj emisiji već u uvodnom delu mogla bi se rasplamsati žestoka polemika oko dva veoma značajna pitanja – da li je čvoruga na glavi ser Isaka Njutna, izazvana bliskim susretom sa otpalom jabukom, zaista bila okidač ka jednom od najvažnijih zakona fizike i da li je, ako boga znate, istina da je veliki naučnik umro a da nije doživeo milovanje ženske ruke ( ništa bez estradizacije!) . Jedan od dva suprotstavljena tabora u emisiji bio bi sastavljen od ešalona sedih i mudrih glava sa sve doktoratima iz fizike, dok bi sa njima polemisali , sasvim ravnopravno, veselnici koji su pokušali da opovrgnu gravitaciju skokovima sa balkona višespratnica. Pod uslovom, svakako, da nadležni u bolnicama pronađu način da ih u studio transportuju sa odeljenja intenzivne nege.
O tome sme li se piti dok se upravlja motornim vozilom mogli bi da polemišu alkoholisani vozači sa svojim žrtvama, dok pokušavaju da stoje na jednoj nozi ili razgovetno izgovore sintagmu „čvorak čvorka čvornovato čvoka”. Može li se zamisliti eksplozivnija atmosfera od one kada u emisiji o preventivnom sprečavanju AIDS-a upotrebu kondoma zagovaraju žrtve smrtonosne infekcije, dok im sveudilj kontre udaraju nosioci visokih funkcija unutar katoličke crkve, recimo? Sa druge strane, nije da u pravoslavnim crkvama ne bi mogao da se nađe neki sjajan sagovornik u emisiji koja bi se bavila pedofilijom ili bezobzirnim finansijakim malverzacijama.
Pogledajmo zatim sport. Kada bismo napravili televizijsku diskusiju o (ne)precenjenosti fer pleja, o izlišnosti nametanja korektnog ponašanja najviše bi imao da kaže Marko Materaci („Zizu, sestra ti je kurva!)”, a oponent bi bio Robi Fauler, najpoznatiji po insistiranju da odluka o već dosuđenom penalu za njegov tim bude prepravljena jer nad njim nije bilo prekršaja. Zaslužen odlazak na svetsko prvenstvo u fudbalu mogao bi biti tretiran kao tema u raspravi čiji bi učesnici zastupali dva nepomirljiva pravca: otići tamo tako što pobediš sve protivnike (kao Nemci) ili se plasirati među trideset dve najbolje selekcije sveta postigavši gol rukom (Francuzi). Za pretpostaviti je da bi jedan od najglasnijih zagovornika drugog pristupa bio tvorac „božje ruke” i jedan od najboljih fudbalera na svetu ikada, Dijego Armando Maradona.
Broj emisija koje bi se dale sklepati po ovakvom receptu zaista je bazgraničan. A i sagovornika bi se uvek našlo dovoljno, naročito za zastupanje one druge, naizgled apsurdne strane. Zašto ne citirati Tvena još jednom – nije problem što ima previše budala, već što udari munje nisu pravilno raspoređeni.