Uljez među glistama
(Još pabiraka o mitu koji otiče)
Pošto nikad nisam bio neki prilježni klesar nacionalnih kamenčuga, razumljivo da me pitanje: „Gde si bio kad nam ga je ćapilo?“ nije zateklo s dletom u rukama. Na vest da je ostareli Mladić s kesom punom rasparenih lekova pao u s(t)upicu, nisam navukao čarapu na glavu i dohvatio bocu s benzinom, ali ni suze radosnice izmešao sa mehurićima šampanjca, uz izazivački odvrnute ilahije (koje cenim i ponekad slušam).
Nisam, s druge strane, ni neki bezosećajni skot: grozim se krvavog balkanskog pogroma i licemernog seirenja dželata. Povremeno me razdire krik žrtava iz groba i očaj onih koji su pretekli klanicu. Znam jedino da se mora živeti dalje, jer euforije, ma koliko potiskivane kroz šuplju tikvu, ne mogu zaglušiti krčanje creva.
Naravno, ne uzgajam simpatije prema iznađeniku, i po tome je on sličan svim vojnim (beš)časnicima sveta koji još od velikog praska smrdi na barut. A najizazovnija žena, tek prispevša iz necenzurisanih mi snova, a preodenuta u maskirno runo i s navučenim cokulama - ne bi se ovajdila od moje skopnele muškosti. Ali, nije ovde (više) reč o meni, već o mentalitetu jednog društva koje se na svakom koraku očeše o farsu i budalaštinama zatrpa istinu.
Paradoksalno, skrivešom smo do gušenja bili zasićeni u godinama kad mu nije bilo ni traga ni glasa. Čitali smo, kroz lupu grafologa, njegove dnevnike, hvatali i puštali mu jatake, nemoćno širili ruke ili prekrštali prste iza leđa, prikucavali mu smrtovnice i table u pročelja ulica, dosadili, na kraju, s njim bogu i (pravili se) ludima.
U momentu dok dosročavam ovaj tekst geneRatko se debagažira u svom novom haškom domu, upoznaje sa tamošnjim doktorskim personalom, ređa dunje u fioku i verovatno pita kako mu se konci bega svezaše u mrtvi čvor, kad ih je već 16 godina rasplitao da se samo poželeti može.
Epoletska arogancija nekadašnjeg prvog grobara Bosne teško će pomoći njegovoj nevinosti (u koju i sam jedva veruje) da kao zejtin na vodi ispliva na površinu. Na prvom (po)ročištu uspeo je da demencijom decementira mit o sebi, što i ovoj vlasti, ma kako priglupo izgledala, ostavlja šansu da nabode isplativo zrno.
Naši obaveštajci su jalovo prevrtali nebo, zemlju i najbliže planete, umesto da raščetvore oči, zavire krije li se ispod kamena uljez među glistama, ili se barem konsultuju s lazarevačkim poštarom. Ali, igri uzmicaljki, bez obzira na raznorazne saplete, morao je doći kraj.
Po nekoj militantnoj logici svaki oficir mašta da umre s čizmama na nogama, kao Džon Vejn, a ne u iskrzanim vunenim čarapama i strahu da ga ne oda naglo povučeni lanac vodokotlića.
U (krvoločnijem) delu javnosti okupljenom oko Mladićevog spržiraspameti pogleda na svet i uverenja da je svaka nesrpska glava dostojna metka - smenjivala se halabuka ogorčenja i razočaranosti: refren „Nož, žica, Srebrenica“ nije postao prolećni hit, od plamena osvete ostao je dim iz mokre slame, a umlaćena žuta teniska loptica običnoj svetini zanimljivija nego uhićeni general.
Pa ni on sam se, da sve bude naopakije, nije trzao žilavo kako je obećao, a o nekakvoj na smrt pripravnoj gardi koja bi medvedastim telima štitila generala, a rafalima namirila plaćenike međunarodne (ma i kilave) pravde – nije bilo ni govora.
Ali, to nije novost: da se svaki begunac držao obećanja da će, pritešnjen uza zid, izvući osigurač bombe - Dačić odavno ne bi imao koga da postrojava. Mediji su (kakrakterni kao muve na izmetištu) onda okrenuli ćurak da nahvale generalovu nanovo dokazanu čovečnost u odluci da ne izrešeta golobrade specijalce, te naslućivali da bi progonitelje, samo da su mu to okolnosti dopuštale, najradije počastio slatkišima, uz poznato obećanje da će sve biti u redu.
Ali, tek tu počinju izopačenja. Još dok su mu u ćeliji podešavali TV antenu na lake sadržaje, a lično tužilac Vukčević u zatvorskom jagodnjaku brao naručene plodove, pojavili su se smutljivci da, sve kunući se u dominantnu majku i sitne svece, narodu uvale svedodžbice o svojim susretanjima s kreatorom BiH rata.
Ako se posmatra učestalost tih ispovesti, ispada da se svaki punoletni građanin Srbije barem na trenutak mimoišao s Ratkom, ali, avaj, baš tad mu sklopka za prepoznavanje ratnih zločinaca nije bila podignuta.
Izmileli su njegovi prijatelji (pa i oni koje nije stigao javno nazvati kretenima) užurbano se sećajući dirljivih zajedničkih trenutaka kojima je jedina mana što se nikad nisu dogodili.
Hit prvog bukagija dana bio je neki student s tvrdnjom da je onomadne (nekako baš s leta, kad sunce najjače udara u glavu) rmbačio na građevini s Miloradom Komadićem (munjevito zataškani pseudonim R.M-a), te da su mahali nogama sa skele, gađali prolaznike gromuljicama sira iz bureka i zviždali za učenicama srednje medicinske. Činjenica da se Mladić, premda je u to vreme vezao par moždanih udara, mladuncu ukazao krepak i kao tresak zdrav, bila je crv u uverljivosti priče, ali to nadahnutog brucoša nije sprečilo da se zaplete: “Ni na kraj pameti mi nije bilo da mešam malter Ratku Mladiću, premda sam odmah znao da je to on.”
Trice iz ispovedaonice koje slede udaraju istom prtinom, premda nisu autentične. Ako ih, međutim, shvatite kao preterivanje jedne sitne, a pri tom i zlobne duše, verujte da su tek mala logička maca naspram onoga što ovdašnja štampa namerava da izbubeta.
Drugi svedok, koji je navodno s generalom špahlama strugao golubiji izmet po krovovima, prepričava dijalog koji je zbunio prvo njega, a sad i celu naciju: Dugo sam ga zagledao, pa ne izdržah: “Vi me strahovito podsećate na…”- “Ratka Mladića? Čestitam, našli ste onoga koga tražite.”
Sindikalna školska podruž(i)nica iz duboke unutrašnjosti priložila je otvoreno pismo u kom generala prepoznaje iza kecelje tetkice o čija železna ramena su se odbijale generacije manguparije. Osim izrazito dlakavih nogu, jedini mogući trag sumnji u njenu ženstvenost, pa time i identitet, ležao je u navici da na proslavama po četrdeset utamanjenih ćevapa zalije gajbom ladnog piva, ali tranzicijska proždrljivost pregladnelih prosvetara učinila je da taj gest ne izazove adekvatnu pažnju i dolara vrednu dojavu.
Saopštenje je poslala i do sada neprocesuirana navijačka grupa koja u ime voljenog FK „Zadrugara“ izvlači brice duž valovitog Banata: „Čim se, go do pasa i rundavih prsiju stilizovanih u ocila, okačio na šipku stadiona i savio šake u trubu, znali smo da će biti vođa od formata. Redovno je lomio zastavice pomoćnim sudijama, grizao ih za golenjače, bacao pljoštimice, pa nije čudo da smo bili strah i trepet prvenstva, jer nam je lakše bilo išćupati stative s igrališta, nego bod. Zbog svega nadevenog, mislimo da je njegovo ničim izazvano ’apšenje baš pred derbi kola sa Kozarom iz Banatskog Velikog Sela maslo glavešina iz saveza koji ne žele da Lazarevo ima stabilnog sedmoligaša.“
Još određeniji bio je anonimni junoša iz Itebeja: „S general Ratkom sam prošao sva razbojišta, bio mu desna ruka, još dok ova nije ostala ukočena, ali nisam ni slutio da je moj ratni drug – brkati begešar koji mi je svirao na proslavi punoletstva, prošlog meseca.“
List „Treća mrežnjača“ objavljuje stenogram sa spiritističke seanse gde ga pokojna igumanija, čiji su zemni ostaci nakon pedeset godina izvađeni iz razlupane kripte, optužuje da joj se nameravao useliti u večni bivak i preti tužbom kod svih dostupnih nebeskih sudova zbog deložacije i uznemiravanja moštiju.
I videćete, do kraja će s njim terati taksi, mahati s vršalice, skupljati maline ili staro gvožđe, u rukavicama bez prstiju peći kestenje, kopati bunare, praviti ulare, ko zna šta sve ne...Pojaviće se na aukcijama njegove balzamovane pčele i naslednice im do 14. kolena (žaoke?), isecaće ga u “Obuci Čiču” stilu, u neme karte ucrtavati njegove skrivulje bega, dizati mu montažno – demontažna svetlilšta…
Naizmenično će ga upijači tih bedastoća žaliti („Kažu da je, siromah, gladovao, po četereset dana glođao koru drveta“) i slaviti kao nekog ko je progonitelje konstantno pravio blevurima, a sistematski će se stupidarijama zatrpavati ona granitna činjenica da je od Mladićevog pokreta obrvom ili (zlo)volje zavisilo čija će glava kraj rata dočekati na vlastitim ramenima, a čiju će decenijama forenzičari i isprepadana deca nalaziti po bosanskim jendecima.
A svi oni koji se nadaju da će Mladić otresti krivicu kao mokro pseto kapljice kiše, te urbi et orbi skresati spev o borbi, odbrani i slobodi hrabrog naroda, usput terajući dušmane da crknu, puknu, i da se iskilave, trebalo bi da prelistaju “Dobrog vojnika Švejka”. U ovom romanu Hašek, koji je u prste znao sve ratne štrapace, opisuje zatvorenike koji svakog jutra idu na misu, s izrazito ovozemaljskom željom da u šljunku iščeprkaju pokoji nedopušeni pikavac cigare. Tako taj mali smrdljivi predmet odnosi pobedu i nad bogom, i nad spasenjem duše...
Sapienti sat.