Strah od vozova
Sarajevska grupa „Bombaj štampa“ ugrabila je svoj komadić slave u Jugoslaviji tokom druge polovine osamdesetih godina. Na tradicionalno duhovite, pravo sarajevske tekstove nadovezivala se solidna pop ( na momente i rok) svirka. Uz „Mali motorin“, obradu standarda Ljube Kuntarića iz šezdesetih, sa drugog LP-ja ( Diskoton, 1987) najbolje je prošla pesma „Često poželim da sve zaboravim “. U toj apoteozi dokoličarstva i bezbrižnosti Đuro peva o idelanom društvu na dalekom egzotičnom ostrvu :
Ja da odem ti bi skočila
Al' nikad ne bi' otišao sam
Poveo bih Momčila
što pjeva „bam, bam, bam, bam, bam, neću ništa da znam“.
Bilo je to doba reakcija na Bajaginu pesmu „Jahači magle“ , nazivanu besmislenom i pretencioznom. Kako za koga, naravno. Đurina intertekstualnost bila je vrlo afirmativna jer je, kao muzičar, svakako umeo da ceni ono što su Bajaga i Instruktori promovisali „Jahačima magle“. Upotreba imena „Momčilo“ unosila je dodatnu notu nonšalancije, jer Bajagu gotovo nikada ne zovu pravim imenom.
„Jahači magle“ su bili verovatno Bajagin najnestrpljivije očekivani LP. Leta te, 1986. godine ( spremite muziku iz „Grlom u jagode“ , molim) svetsko prvenstvo u Meksiku je tek završeno, dosadne vrućine su upalile bačku ravnicu, a ja sam se spremao za početak sedmog razreda osnovne škole (taj je najteži!). Početkom septembra vrućine nisu, kako to često umeju, počele da jenjavaju- naprotiv, čak su se i malo pojačale. Jedne od prvih subota, sa novcem koji se akumulirao tokom leta, šetao sam uobičajenom maršrutom ljubitelja muzike- prvo Dunavska, pravac Jugotonova prodavnica, pa Muzički magazin . Pošto sam na brzinu konstatovao da je je ponuda skoro ista kao i desetak dana pre toga, krenuo sam ka trećoj lokaciji. Prodavnica ploča čijeg se imena ne bih mogao setiti ni za gajbu hladnog piva nalazila se pored Miletićevog spomenika, tamo gde je danas onaj fensi lokal sa skupom sportskom opremom, ponajviše proizvođača čiji je zaštitni znak velika crna divlja mačka. Već sa pedesetak metara udaljenosti video sam da je stanje u izlogu prodavnice vanredno- sklanjalo se ono što se tamo do tada nalazilo i postavljao samo jedan artikal- ploča i kaseta na kojim je dominirala svetloplava boja. O, ne, pa nije moguće da su dobili pre drugih?! Prilazim, srce mi ubrzano lupa i moje najsmelije nade se ostvaruju- prodavačica u rukama drži tek pristiglu dragocenost iz beogradskog PGP RTB-a. Ulećem u prodavnicu brzinom koja bi zasenila Karla Luisa i Bena Džonsona zajedno ( dopingovane, jašta) i pravac kasa. Kući se vraćam omamljen osećanjem blaženog iščekivanja, nestrpljiv poput zatvorenika koji posle 10 godina robije ulazi u javnu kuću. Pritiskom na komandu „play“ iz zvučnika počinju da prašte gitare, posle prvih taktova je jasno da ovo nije onaj Bajaga jednostavnih zaraznih pesmica, kakav je bio na „Pozitivnoj geografiji“ i „Sa druge strane jastuka“. „Jahači magle“ su tačka u Momčilovoj karijeri kada je bio najbliže rokenrolu- pre toga stvarao je čisti pop ( veoma kvalitetan i komercijalno strahovito uspešan) , a već na „Prodavnici tajni“ počinje sasvim drugo razdoblje , period obeležen lošijim pesmama i koketiranjem sa raznim žanrovima, ponekad čak i sa narodnjačkim notama ( Plavi safir i slične pesme). Ima naravno, i posle „Jahača magle“ odličnih pesama , ali nigde, kao na tom albumu, nije bilo toliko kvalitetnih rokerskih uradaka na jednom mestu. Po Bajaginim rečima, namera mu je bila da sa „Jahačima magle“ napravi nešto sasvim drugačije. Svaki bend u svojoj karijeri trebalo bi da radi takve stvari, jer je edukovanje publike takođe jedan od važnih zadataka rokenrol grupa.
Album otvaraju spektakularne gitare na početku pesme „Ja mislim 300 na sat“. Prateći vokal je neverovatna Josipa Lisac čiji vokal zvuči identično nekim velikim svetskim ženskim glasovima ( priča kaže da je Bajaga, kada je čuo kako Josipa peva , rekao samo „mrak“. Ona nije znala šta to znači, pa joj je Momčilo objasnio, na šta je ona rekla- ak' je tako, onda je cijeli ovaj album- mrak). Poslednja pesma je, pak, jedna od najboljih balada koje je Bajaga napisao ( a uradio ih je stvarno mnogo) - „442 do Beograda“. Između prve i poslednje nalaze se još makar četiri odlične pesme ( Gde stiže moje sećanje, Red i mir, Samo nam je ljubav potrebna, Bam, bam, bam, bam, bam) , dok posebno mesto zauzima B2- neobična i skladna balada nazvana „Strah od vozova“.
Gitarski solo odsvirao je pokojni Rajko Kojić, bivši član „Riblje Čorbe“ ( iz benda izleteo zajedno sa Bajagom) i jedan od najboljih gitasrkih virtuoza na muzičkoj sceni Jugoslavije. To mu je, nažalost, bio i jedan od poslednjih studijskih snimaka. Kojićeva genijalnost ovde je demonstrirana u punom sjaju- njegova gitara dominira, boji pesmu, određuje je podjednako snažno koliko i Bajagin vokal. Bas linija se u prvih nekoliko slušanja skoro ne primeti, ali kada se na nju obrati pažnja uoči se da i tu ima osnova za prilepljivanje etikete „vanserijski“. Pesma ne bi bila toliko dobra, naravno, da je ne prati i odličan tekst. Posle eteričnog Kojićevog uvoda, slede stihovi koji nas uvode u tešku i tmurnu atmosferu:
Dan je izgoreo u trenu kao fleš
plamenom belog usijanja.
Oblaci napadaju horizont
poslednji put, iz očajanja.
Pošto nezgodne stvari u životu (uglavnom) ne dolaze same od sebe ( ali zato odlaze u serijama) , u nastavku pesme nam se nudi i pojašnjenje:
Samo kamenje oblik ne menja
noć me razbila na sto delova,
a ja sam nikad neću moći
da ih pokupim, da se sastavim .
Muka na muku ( mukice male) , korak po korak, i eto nas, uz zvuk saksofona i sasvim autonoman život Kojićeve gitare , i kod malo podrobnijeg objašnjenja uzburkanog duševnog stanja i dobrano pesimističkuh svetonazora. Ima nekih momenata, tako svakidašnjejadikovskih da se čine nerešivim. Nekada je izbavljenje toliko blizu i tako jednostavno da začuđuje naša nesposobnost da ga vidimo, a srećan je onaj ko ga uoči. U ovom slučaju:
Svet je predgrađe grada Edena
imam užasan strah od vozova,
pa bih da, da me usne njene
da me uveče od sveg izleče .
Počinje dakle, opisom završetka lošeg dana, nastavlja se nenametljivim refleksijama a na kraju se zadire u srž problema- „Strah od vozova“ je zato ljubavna pesma posebnog kova, za koju se mora napraviti poseban odeljak u stvaralaštvu Momčila Bajagića. Ne preporuča se slušanje pod dejstvom alkohola ili kakvih drugih opijata. Toliko je dobra da može da zaboli.