Intervju: Teofil Pančić
Samo nekoliko dana nokon što je otvorio i bio glavni gost festivala književnosti u Leskovcu Think Tank Town 4, Teofil Pančić dobio je nagradu ''Dušan Bogavac'' za etiku i hrabrost, koju dodeljuje istoimena fondacija Nezavisnog udruženja novinara Srbije.
U saopštenju se navodi da je Pančić, kao novinar, kolumnista i kritičar svojim promišljenim, hrabrim i angažovanim tekstovima, publikovanim u nedeljniku ''Vreme", kao i u listovima i časopisima širom bivše Jugoslavije, pokazao i dokazao da u srpskom novinarstvu postoje autori, ličnosti sa profesionalnim integritetom, koji svojim stilom, erudicijom i traganjem za istinom čine ovu epohu i ovdašnje prostore boljim i podnošljivijim. A šta na slične teme kaže on sam?
Marginalac:Predstavljaju vas kao književnika i publicistu, da li se sa tim slažete ili vam je svejedno kako vas prestavljaju?
Teofil Pančić: Znate kako- može se reći novinar, može se reći pisac. Mislim da su to stvari koje su relevantne, to je ono čime se bavim. E, sad, da li se to zove ovako ili onako, to nije važno. Ja sam neko ko piše za medije i neko ko izdaje knjige, dakle to jeste to. Novinarstvo, književnost i pisanje o književnosti, to jeste neki moj svet.
Marginalac: Šta mislite o književnim festivalima, čiji ste, ne retko, gost. Da li oni donose dobro ovoj branši ili smatrate da ih je možda previše ili da ih nema dovoljno? Da li su to prava mesta gde pisana reč može da se prezentuje na pravi način?
Teofil Pančić: Ne mislim da ih je previše a i kada ih je previše, oni prirodno negde odumiru tako da ne verujem da tu može da dođe do neke hiperprodukcije. Dobro je da postoje festivali kao ovaj u Leskovcu jer ljudi izvan tzv. velikih centara, što se recimo u Srbiji svodi na Beograd i Novi Sad, nemaju mnogo prilike da komuniciraju sa piscima koje su možda čitali ili nisu čitali ali su čuli za njih i mogli bi im biti zanimljivi. Ovo je jedan od dobrih i potencijalno lepih i prijatnih načina da se potakne čitanje i razmišljanje o književnosti kao i interesovanje i starije i mlađe publike, tako da mislim da je to savršeno u redu i drago mi je da grad kao što je Leskovac ima ovakav festival. Ja sam pre nekoliko nedelja bio na, u neku ruku, sličnom festivalu u Tuzli u Bosni i Hercegovini koji ima, kako se to danas kaže, regionalne dimenzije, dakle ex Yu pisci i to je slična atmosfera i to su slični gabariti festivala i mislim da je to prava stvar. To je potrebno gradovima kao što je Leskovac.
Marginalac: I TTT festival ima za cilj da spoji pisce odnosno ljude koji se bave tom branšom a sa prostora su bivše Jugoslavije. Da li vi smatrate da treba da postoji neka normalna saradnja, ako ni zbog čega drugog ono zbog izdavaštva jer su sve novonastale zemlje mala tržišta?
Teofil Pančić: To je prirodna potreba. Čak postoji i neka starija potreba od tržišne, a to je prirodna potreba ljudi koji dele isti jezik bez obzira kako ga zovu. Prirodna je potreba tih ljudi da komuniciraju međusobno više nego što komuniciraju neki drugi. To vam je kao što je normalno da Britanci i Amerikanci, bez obzira na to što pripadaju dvema državama, koje su čak na dva kontinenta, pošto govore isti jezik da se više čitaju i prosto više znaju jedni o drugima nego bilo koja druga nacija. Isto je tako prirodno da ljudi sa ovih prostora, Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora pa naravno i Slovenija i Makedonija, da su to ljudi koji su bitnije zainteresovani za ono što se dešava preko plota nego neko drugi, zato što možemo da čitamo jedni druge bez prevoda, zato što se naprosto u tom smislu dobro razumemo. To što smo se nekada svađali i tukli to je u redu. Znate, ljudi se i u porodicama biju i svađaju nažalost, pa su to ipak porodice. Tako da je to nešto što je potpuno prirodna stvar. Nije to neka ideološka naredba ili nešto što treba da se radi u ime nečega. To je naprosto prirodna potreba ljudi, prirodna radoznalost. E sad, ovo što ste spomenuli, tu razume se, postoje i tržišni razlozi, jer ovo su mala tržišta, čak je i čitava velika Jugoslavija bila relativno mala zemlja. 22 miliona stanovnika. Kad se podeli na šest, sedam delova to su redovi veličine od po maksimalno pet, šest miliona. To su mala tržišta, siromašna tržišta, pri tom tržišta koja se ne ističu čitalačkim navikama, da se blago izrazim. Jedan od načina da se sve to prevaziđe jeste to da se ljudi na neki način udružuju, pisci na jedan način, izdavači na drugi, mediji na treći ali to jeste jedan od pouzdano dobrih načina da se ne samo preživi već i da se napreduje.
Marginalac: Ako su recimo, muzičari na neki način izgubili bitku sa izdavaštvom u smislu da se CD više ne kupuje da li možda možemo da povučemo paralelu i sa piscima? Da li se knjige još uvek kupuju jer mislim da književno delo još uvek ne može da se kompjuterski predstavi?
Teofil Pančić: To je stvar tehnologije. Muzičari su jednostavno izgubili bitku zato što je piraterija zavladala, zato što su danas tehnološka sredstva takva da je umnožavanje jednostavno i u tom smislu je piraterija u zemljama kao što su naše gde ne postoje čvrsti zakoni ili ih se mi ne pridržavamo, jednostavno pobedila. U književnom izdavaštvu to još nije dobilo neke zabrinjavajuće razmere. Ja ne mogu da se igram proroka i ne mogu da kažem šta će se desiti u budućnosti. Lično sam uvek zagovornik papira. Ja čak i kad nešto uzmem sa Interneta ja to odštampam da bi čitao jer smatram da je papir medijum za čitanje. Papir prija i oku i glavi tj, umu, dok ekran naprosto zamara i ti više podsvesno razmišljaš o tome šta trepće na tebe nego o onom što čitaš, pogotovo ako se radi o nekom dužem tekstu kao što je jedna knjiga. Ja se nadam, prosto voleo bih, da knjiga kao medijum i u globalnim dimenzijama i ovde kod nas opstane. Mislim da nju ne može na pravi način ništa da zameni.
Marginalac: Kako vidite književnost u ovo tranzitno vreme? Da li današnji pisci pišu o temama koje ih okružuju, da li su možda malo arhaični jer postoji priča da je naša književnost zaglavljena između XIX i XX veka i da tu stoji?
Teofil Pančić: Ima u tome dosta istine ali to se ne odnosi na sve jer svako piše o onome za šta nađe za shodno i o onome što ga zaokuplja. To važi za jedan dosta bitan deo srpske prozne produkcije ali ipak postoji i ona druga i drugačija strana tako da ne bih mogao da dajem generalne ocene da je naša književnost arhaična. Mi imamo odličnih i vrhunskih pisaca, imali smo ih i ranije, imamo ih i sada. Možda ih ne umemo na pravi način prepoznati, možda ponekad prekasno shvatimo da je neko ko je živeo i pisao pored nas bio genije, to shvatimo kad ga više nema. Te arhaičnosti naravno da ima do neke mere pogotovo u regionalnom pojasu izvan tzv. centara gde ljudi misle da će biti osobujni ako pišu neke folklorne pastorale. Ja sam učestvovao u žiriranju na nekim konkursima za priče gde vidite da vam ljudi šalju neke stvari koje danas nikog ne zanimaju. Ali mislim da to nije preovlađujući tok i nije nešto što će odrediti neki dominantan lik srpske književnosti nego će kao i uvek odrediti oni koji pišu nešto što se tiče njihovih čitalaca.
Marginalac: Ne prozivam vas da budete prorok ali čini mi se da je i način prezentacije književnih dela malo zastareo. Mislim da književne večeri više nisu forma koja može da privuče dovoljan broj ljudi jer njih, recimo, mrzi da posećuju književne večeri a i kad odu onda im je pomalo dosadno. Da li postoji neki drugačiji vid prezentacije? Znam da postoje foršpani koji predstavljaju knjige, da li je to pravi način?
Teofil Pančić: Možda ću vas malo zbuniti ali idem korak dalje od vašeg pitanja. Mislim da je u međuvremenu zastarelo to nekonvencionalno prikazivanje jer jedno vreme je zavladala moda tog nekog multimedijalnog predstavljanja knjiga, preko muzike, preko video spotova, preko filmova, raznih trista čudesa da sam počeo da zagovaram tezu da se sad treba vratiti onim izvornim književnim večerima. Dosadno može biti u bilo kojem medijumu i sam medijum nije onaj koji određuje da li će jedan saržaj biti dosadan ili neće. To određuju oni koji taj sadržaj kreiraju i to određuju oni koji taj sadržaj konzumiraju. Dakle, ako je razgovor zanimljiv, ljudima neće biti dosadno. Ako je priča dosadna o čemu god da se priča, ljudima će biti dosadno. Isto tako možete vi, ne znam koje tehnološko sredstvo da upotrebite, ali ako ono pokušava da vam proda jedan isprazan i bezvezan sadržaj, vi ćete se nužno dosađivati. Zbog toga mislim da je to ipak sekundarno pitanje. Ključno je da ljudi koji prezentuju knjigu, bilo sami pisci, bilo kritičari, ljudi koji organizuju festivale ili književne večeri, da se pobrinu za to da razgovor bude živ i dinamičan i onda neće biti dosadno. A ako neko sad uzme da vam ravnim, unjkavim, glasom drži neko predavanje o nečemu u šta ni sam ne veruje, naravno da će se svi dosađivati.
Marginalac: Hajde onda navedite jednu promociju koja je bila baš po vašem ukusu. Da li upšte takve i postoje?
Teofil Pančić: A, pa bilo je mnogo promocija te vrste. Malo mi je neprijatno da navodim sopstveni primer ali naprosto sam pod utiskom promocije moje nove knjige „Blesava pevačica“ u Novom Sadu gde je bilo zaista sjajno i mislim da se niko nije dosađivao zato što smo jako lepo razgovarali, zato što je bilo mnogo publike, publika je bila jako zainteresovana. Ja sam im čitao tekstove iz knjige, razgovarali smo o raznim temama i direktno vezanim za knjigu i manje direktno i dva sata a možda i više protekla su vrlo brzo a nisam imao nikakava multimedijalna sredstva i nisam ništa pevao ni stepovao.
Marginalac: Do sada su vaša izdanja bile zbirke kolumni koje ste radili za novine i koje ste na određeni način sakupljali i objavljivali. Da li, možda, imate ambicije da svoj književni rad usmerite na neku drugu formu kao što je roman ili putopis ili nešto slično?
Teofil Pančić: Ne. Nemam te ambicije zato što smatram da nisam čovek koji ima interesovanje za pisanje fikcije. Ja se izražavam u nekom žanru koji bi se mogao nazvati esejistički u širem smislu reči. Dakle to su eseji, kolumne, književne kritike. Ja nisam neko ko će sesti i smišljati neku priču. Ja ne posedujem ili bar mislim da ne posedujem vrstu dara za takve stvari, pa onda smatram da time ni ne treba da se bavim. Naravno, ako bih u nekom trenutku života poželeo da to radim tj, ako bih osetio istinski poriv, ja bih promenio mišljenje. Ali, ne verujem da će se to desiti. Ja sam sasvim zadovoljan u ovoj koži.
Marginalac: ..čak ni autobiografiju?
Teofil Pančić: Pa dobro. Ja se nadam da sam za takvo razmišljanje još uvek mlad.
Marginalac: U poslednje vreme novine su bile pune članaka o vama, o onome što se vama dogodilo, tako da ste steki Vorholovskih 15 minuta slave ...
Teofil Pančić: ....da, to sam sam predvideo.
Marginalac: Mene interesuje, na osnovu vašeg sopstvenog primera, da li čoveku zaista treba da se desi nešto tako loše pa da se o njemu piše a recimo dvadeset i više godina radi nešto za šta smatra da treba da bude primećeno i uostalom, gde to naše novinarstvo ide? Na naslovnoj strani bilo kojih dnevnih novina prvo ćete videti neku nesreću a posle pozitivan primer.
Teofil Pančić: Ako ovo shvatim kao dva pitanja onda ću prvo odgovoriti na ovo prvo koje se tiče mene lično. Ja nikada nisam bio nezadovoljan publicitetom koji moj rad dobija. Meni nije trebalo nikakvih 15 minuta Voholovske slave, kako sam napisao autoironično kada sam pisao o tom slučaju. Ja bih mnogo lepše živeo bez toga. Meni ova vrsta viška popularnosti, stavite to pod navodnike ili ne, koju na žalost jednim kretenskim i ružnim povodom uživam poslednja dva-tri meseca, uopšte nije potrebna nego mi je samo opterećenje u životu. Moje pisanje, pa i neka pojavljivanja u elektronskim medijima donela su mi i dovoljno ljubitelja i poštovalaca a i dovoljno onih koji to ne vole i ne simpatišu i meni je bilo sasvim u redu u toj koži. Žalosno je da vas sada mnogi ljudi prepoznaju, ne zbog onoga što ste uradili nego zato što ste bili na Dnevniku ili su čuli da vam se nešto desilo. Ali i to govori o prirodi medija. Priroda medija je takva. Mediji uvek potenciraju loše događaje. To je do neke mere pogrešno a do neke mere i prirodno. Ne možete zamisliti, na primer, da kažete da je jutros u toj i toj ulici bilo struje. To nije vest. Vest je ako nije bilo struje. E pa tako, nije vest da se na nekom putu nije dogodila saobraćajna nesreća. Vest je ako se dogodila. Nažalost, mediji uglavnom žive od loših događaja i to je nešto što nije neka naša specifičnost. To je svugde, manje-više, tako.
Marginalac: Da li među mlađim kolegama, onima koji nisu vaša generacija, možete nekoga nazvati svojim kolegom? Pitam vas to zbog toga što se meni čini da su novije generacije pod velikim pritiskom autocenzure. Da li, pre svega, prepoznajete nekog ko ima potencijala da se razvije do nekog ko se zove, pristojan novinar?
Teofil Pančić: Ja pokušavam da stvari ne gledam generacijski. Ja gledam isključivo individualce, pojedince i uvek je jako malo ljudi koje bih ja punog srca nazivao kolegama. Bez obzira da li su to stariji od mene ili su vršnjaci ili su mlađi od mene, ne pravim tu vrstu generalizacija. Siguran sam da će među ljudima koji su neke sledeće generacije u ovom poslu isplivati, ja pre svega govorim o štampanim medijima jer je to moj primarni medijum, da će sigurno isplivati autori ili autorke koji će možda nekome biti uzor onako kako su meni nekada bili neki ljudi kada sam ja bio klinac, kada sam se razabirao u svetu. Ja sam čitao npr. Igora Mandića ili pokojnog Bogdana Tirnanića i to su bili ljudi koji su meni svojim pisanjem nekako poručili, ne znajući da postojim, da možda ima smisla raditi jedan ovakav posao. Da to možda može biti nešto što je dobro i kreativno. Ja se nadam da i ja nekome šaljem sličnu poruku. Takvi ljudi će se sigurno pojaviti. Ja neću da licitiram imenima, naravno pratim šta se radi, šta se piše, pratim neke karijere i nadam se da će neki od njih sazreti do nekog ozbiljnog i respektabilnog nivoa.
Marginalac: A generalni stav o novinarstvu danas?
Teofil Pančić: Sve najgore. Generalno mislim da je naše novinarstvo prilično pojeftinilo i izrazito je tabloidizirano. Podređeno je najprostijem komencijalnim impulsu ili s druge strane nekom političkom manipulativnom interesu i to je nešto što ubija novinarstvo. Meni je žao kad to vidim koliko mi je i drago kad vidim glas koji se izdvaja iz toga i koji je drugačiji, koji je svoj, ali nisam neki optimista. Mislim da ova kombinacija siromaštva, nepismenosti i gubitka kriterijuma, da će nam svima doći glave.
Marginalac: Svetlo na kraju tunela?
Teofil Pančić: Nema. Ali bez obzira na to elementarna je ljudska dužnost pa i profesionalna samim tim, kao što ti je dužnost kao čoveka da živiš najbolje što znaš i da drugima daješ od sebe najbolje što znaš. Tako i u ovom poslu, ne moraš misliti da to nužno ima nekog velikog smisla ali treba da daš najbolje od sebe pa će onda stvari, valjda, ipak biti bolje.
Marginalac: A da li smatrate da će doći vreme kada se više neće potencirati petparačke ličnosti ili priče?
Teofil Pančić: Voleo bih da dočekam to vreme ali nisam preterani optimista. Mislim da je najbolje čemu se možemo nadati to da opstane jedna medijska manjina koja će negovati kvalitet. Ako su u pitanju novine, da opstanu neke novine koje su ozbiljne i koje će se baviti ozbiljnim stvarima na jedan relevantan način. Ako su u pitanju radio i tv stanice da ostanu neki programi, neke emisije koji se takođe na ozbiljan način a ozbiljan ne znači dosadan, bave nekim važnim i ozbiljnim stvarima i lepim i dobrim i onim manje lepim i dobrim, ako su važne za naš život i da neće sve da se pretvori u estradu i cirkus.
Marginalac: Vaša prva knjiga izašla je 2000. godine...
Teofil Pančić: Za ovih desetak godina to je već dvanaest knjiga. Ja u to nisam krenuo sa velikim namerama, nisam ja razmišljao na taj način. Meni je bilo ponuđeno da to uradim i po tom principu i radim: kada mi neko nešto ponudi. Nisam ja bio taj koji je nekome nudio neki rukopis, nego kada bi neki izdavač iskazao neko interesovanje, ako bismo se našli i dogovorili to bi se onda pretvorilo u knjigu i pretpostavljam da ću tako raditi i ubuduće.
Pitnje: Na kraju, da li ste sebi ikada postavili pitanje: šta mi je sve ovo trebalo, mogao sam ja da radim i neki malo mirniji i manje stresan posao?
Teofil Pančić: Zapravo ne. Zato što bez obzira na sve to, ja volim ovaj posao. Ne volim spoljne manifestacije tog posla, ali sam posao, volim. Ja volim da pišem. Volim pisanje nakon čitanja jer je to najvažnija aktivnost, ako tako mogu da kažem, u mom životu otkad znam za sebe. Ja sam pre svega veliki čitač a onda i ono drugo, pisanje i to je neka vrsta iskazivanja sebe. Kad nešto voliš onda si spreman i da podneseš i te neke konsekvence svega toga, i one dobre i one manje dobre, tako nisam nikad zapadao u tu vrstu rezignacije, zašto ovo a ne ono. Ne. Ovo je moj izbor. Nije me niko terao da se bavim ovim poslom, sam sam to hteo, prema tome nemam pravo da se žalim
Marginalac: I koja vas tema zaokupira u poslednje vreme?
Teofil Pančić: Ja dosta pišem na raznim stranama tako da nema tu jedne teme. Naravno da je tih tema mnogo jer ja se bavim i političkim temama i kulturnim temama i raznim drugim. Naravno, ovo su dani desetogodišnjice demokratskog prevrata u Srbiji i mnogo se o tome govorilo i pisalo pa normalno da sam i ja bio time zaokupljen kao i svi, i da sam o tome pisao. Ali tu su i mnoge druge stvari, tu su uvek i knjige. Ja se trudim da u svom kritičarskom radu u „Vremenu“, svake ili skoro svake nedelje predstavim po jednu ili dve knjige, da sa čitaocima podelim tu vrstu neke dobre vesti kad se pojavi neka dobra knjiga. Mislim da nema ničega značajnijeg od toga.