Vozni red
Par slobodnih dana me vodi u Aranđelovac. Loše su i retke autobuske veze, koje nas iz nerazvijenog juga vode ka ovom delu Šumadije. Stojeći na odgovarajućem peronu stanice u Nišu, po prvi put doživljavam da autobus kasni s polaskom. Vidim da to ostalim čekačima nije neobično.
Autobusi su počeli da liče na vozove.
Putuje se dugo i vijuga kroz gradove. Pomislih – eto turističkog doživljaja, a Srbi su gostoprimljivi i komunikativni ljudi, nisu otuđeni kao, recimo, Norvežani. Iako je autobus u uobičajenom stanju raspadanja sa radija se ne čuju narodnjaci. Slušam onu antologijsku ''Pogledaj dom svoj anđele'', starog dobrog Bore Čorbe.
Svi su namrgođeni, samodovoljni. Niko ne želi da mi bude vodič. Imaju slušalice na ušima. Ova moda se javlja ciklično, kao pogubni događaji u Srbiji. Moj otac je još šezdesetih imao slične, ali ih je kačio na tranzistor, ne mobilni telefon, čiji se spektar mogućnosti stalno uvećava.
Telefon počinje da liči na supersecka.
U Jagodini ulazi u autobus fini gospodin tradicionalno srpski ćelav. Nije obrijan i u odelu, već kosu sa one polovine glave gde je ima, uredno prebacuje napred. Rado mi odgovara na nekoliiko pitanja, ali se plavuša koja sedi pored njega ljuti.
Zašto se plavuša ljuti, zaboravila sam taj vic.
Od Kragujevca me muči oktobarska kiša. I mrak. I krivine. Nikako da stignem do cilja. Vičem da bi udubljeni mladić čuo. Dobro je, tamo postoje dve stanice. Tražim glavnu. Silazim, ne vidim u čemu je razlika?
Zapad Srbije počinje da liči na jug...
Moja rođaka neprestano traži argumente kojima bi da pokopa nadmene Šumadince. K'o da se nacionalni ponos može čime pokopati. Priča mi niz situacija kada su je vrlo jasno ponizili, jer je poreklom tako blizu grnaice s Kosovom. Posebno je razočrana jer nije to očekivala. Mislila je da napokon dolazi u civilizaciju.
Veče provodimo u klubu sa sjajnom svirkom. Srećem svoje visokoobrazovane zemljake. Došli ovde zbog posla. Aranđelovčani nije da ne uče, ali gravitiraju ka Beogradu, pa valjda tamo i ostanu. Ni ovo nije loše jer sever je sever (ili zapad je zapad, to je manje bitno), a jug je jug.
Nedelja je, želimo do Topole i Oplenca, pa to je tako blizu. Odlazimo do glavne autobuske stanice. Blatnjava ledina je prilično prosušena od sinoćnje kiše. Par stabala pruža hladovinu. Presrećemo autobuse i šofere. Pitamo ih, znaju li kad ide autobus ka Topoli. Niko ne zna tačno.
Pogađam se s taksistom. On kao popušta, a onda nas vozi starim putem koji je kraći. Rado priča o fabrici vode, bogatašu koji ima kamenolom, a bio je nekada šofer. Sa najviše vatre govori kada priča o novoj autobuskoj stanici sa veštačkom travom. Međutim, ne radi jer je izgrađena na spornom zemljištu. I odmah ja tu uočim drastičnu razliku. Ovde kod nas ni najgore krimose niko ne dira, a kamoli predstavnike vlasti. Sve se nekako papirološki pokrije, ma koliko bilo nezakonito, a i ako se ne pokrije koga briga. Tu su crni džipovi, pištolji, šrafcigeri... da reše stvar.
Ne znam po koji put sam na Oplencu, ali je kao i uvek fascinantan. Jesen u listovima drveća daje neku dozu svečanosti. Prilično je turista. Ima i stranaca. Na svakom koraku nas proveravaju da li smo platili ulaznicu. Prvo me to čudi, a onda mi bude drago, jer verujem -svuda gde svratimo biće kustosa koji će nam objasniti sve što nam nije jasno.
U centralnoj crkvi je vodič baš onakav kakvog smo očekivali. Priča o gradnji. Puškama pretočenim u božanstveni luster na Unutrašnjost crkve sv. Đorđa na Oplencu sredini, u obliku krune. Venčačkom kamenu koji je u prijateljstvu sa onim italijnskim i kritskim. Podvizi ruskih majstora nas ostavljaju bez daha.
Gledamo milione kvadrata savršeno uklopljenih u freske. Povorku vladara koji u rukama nose svoje zadužbine, ostavljene na dobrobit svima nama. Mileševa, Žiča, Studenica, Sopoćani. I onda nešto što svakako ne bih primetila - sv. Đorđe ima lik Petra I Karađorđevića. Pitam vodiča: ''Koliko ga je sve to koštalo?''
Silazak u dublju zonu ove velike grobnice je kao hodočašće. Polovina grobova je ispunjena telima vladarske porodice. Gore diskretne svetiljke. Bogatsvo freskoslikarstva kao da postaje očiglednije, dodiruje te. Posebna nijansa plave boje daje osećaj mira. Pozlata miliona delova mozaika je lepa, nije je previše. Prijatno je ostati tu neko vreme.
Izlazim, iako to ne želim. Još jednom se približavam magičnim zidovima. Na tom delu se pored priče o večnosti oseća i trag sadašnjeg vremena. Neko je s dela zida skinuo pozlatu, tako tanku i finu da van ovog mesta nema nikakvu vrednost. Želim da nisam u pravu, da je kriv zub vremena, na primer.
Napolju je raj na zemlji. Prijatno mesto da se provede nedeljno popodne. Tu su porodični ljudi, parovi, motoristi. Odlazimo u kuću Petra I Karađorđevića. Izgrađena je početkom dvadesetog veka, kada se i počinje sa gradnjom crkve grobnice. Danas je ona muzej – galerija, gde se mogu videti jako zanimljivi eksponati i nadmeni dežurni radnik koja priča sa zgodnom Šumadinkom. Gleda nas s visine i ne odgovara na naša pitanja.
Kraljevi vinogadi su veliki i lepo očuvani. Čuli smo da vinarija ponovo radi, ali ne znamo kako da zaslužimo degustaciju vina. Usput nailazimo na još po koju kuću. Sedamo na klupu, odmaramo se. Na doksatu se pojavljuje fino utegnuti radnik. Dočekuje žensku osobu koja mu je donela ručak. Zaključavaju sve, ulaze u kraljevske odaje. Čuju se samo prigušeni glasovi.
Takozvana Vinogradareva kuća služi kao legat slikara Nikole Graovca. Gospodin koji tamo radi nam objašnjava da Graovac nije iz Topole, niti okoline. Tu je proveo priličan broj godina i gradu je poklonio puno slika. Posebno pleni Graovčeva kolekcija starih stajaćih satova iz raznih zemalja. S desne strane od ulaza su slike na kojima ne insistira na preciznoj figuraciji modela koje slika. Naš domaćin za to ima objašnjenje: ''Vidite, mogu se lako uočiti njegove slikarske faze. Posebno treba obratiti pažnju na slike blizu ulaza. Jasno se vidi da je već prilično izgubio vid...''
Obišli smo i Karađorđev konak u kojem je muzej, i crkvu, i slikali se pored monumentalnog Karađorđevog spomenika. Videli zgradu u kojoj je bila prva školska zgrada iz Karađorđevog vremena (tada od brvana, kasnije na istom mestu sazidana od tvrdog materjala današnjeg izgleda). Popili kafu u centur Topole. Na stanici (koja ovde vrlo jasno postoji) su nam rekli da imamo autobus u deset do šest (popodne). Ukoliko se on ne pojavi (?!) sledeći je u pola sedam.
***
Sam Aranđelovac je jako zanimljiv. Ima jednu centralnu ulicu, ali jako dugu. Deo koji je staro jezgro grada je zapušteniji od onog koji je ka Bukovičkoj banji. Glavna ulica je široka sa dovoljno mesta za parkiranje. Obiluje decentno sređenim kafićima i restoranima, kao i buticima sa prihvatljivim cenama. Puno toga se krije i u ulicama paralelnim s glavnom...
Prvo obilazim crkvu i pijacu. Onda krećem u ozbiljniju trgovinu koju prati istraživački razgovor sa prodavcima. Pun je Aranđelovac ljudi s juga. Sećam se prijatelja iz Peći koga sam stekla stopirajući kao studentkinja. Nisam, na žalost, u kontaktu s njim, ali znam da je, očekujući ozbiljniju invaziju Albanaca, pravio kuću baš u ovom gradu.
Približavam se čuvenom parku sa skulpturama, pogled na njih mi stvara asocijaciju: ''Mermer i zvuci''. Sve je lepo, uređeno i stigoh do Banje, a da to nisam ni primetila. Sve je povezano.
Najlepša zgrada u mestu je hotel, koji, izgleda ne radi. U podrumu noću radi diskoteka. Puno je polomljenih flaša po ovim kraljevskim stepenicama. Dosta je više razvlačenja. Treba probati tu lekovitu vodu. Odlična je. Pomalo pecka za jezik. Malo se naježim kad vidim žuti talog na više puta korišćenim flašama. Asocira me na zube moje komšinice (rodom iz sela Viča koje ima ima izvor mineralne vode). Žute nasalge su bile neuništive, sve dok svoje zube nije zamenila onim najskupljim, veštačkim.
Prijateljski mi se obraća vodonoša s kačketom. Kaže da uvek pije banjsku vodu i dodaje: ''Amerikanci bi pali u nesvest kad bi čuli da sedamdeset odsto našeg vodovoda čine azbestne cevi.'' I ja mislim da bi se jako potresli.
Shvatam da ne znam kakve cevi ima naš vodovod. Samo znam da je pitanje ispravnosti vode uvek obavijeno nekim velom tajne. Retki su vlasnici istine, a oni se ne oglašavaju tek tako.
Na početku rada našeg informativnog centra mlada, sposobna, ambiciozna novinarka je sva srećna došla u Radio sa pričom o neispravnosti vode. Dobila je samo kritiku kako podiže paniku u narodu. Tako smo polako učili šta je novinarstvo u Srba.
Doduše i mi ''kulturnjaci'' smo imali svoje lekcije. Ribanje informativne vlasti sam dobila zbog dela teksta o premijeri vodvilja ''Probudi se Kato'' koje je glasio: ''Ukoliko želite da privedetu mladu brinetu, obratite pažnju da kurbla na automobilu, kojim odlaze vaša žena i tašta, bude ispravna.'' Zli jezici kažu da je ličilo na neku od situacija tadašnjeg direktora, Bog da mu dušu prosti, i još uvek vrlo živahne novinarke, tadašnje urednice. Pravi novinar takve stvari mora znati, te ne sme biti ni aluzija. Ne zbog panike...
Poslednje jutro u Aranđelovcu. Šetam. Vreme je za pauzu. Odlučujem se za baštu u etno stilu. Lepo i prijatno mesto. Slušam čuvenu poplažicu ''Život je more''. Posmatram usamljenog gospodina koji kroz tamne naočare čita dnevnu štampu i čeka svoj omlet. Posebnu buku pravi nepoznati biciklista sa zastavicom na korpi, šajkačom i kasetofonom sa koga pušta samo patriotske pesme. Projurio je kroz grad bučan kao najavljivači cirkusa ili promoteri političkih partija. Spremam se za put, iako ne znam kad će se autobus pojaviti. Možda u dvanaest, a možda u trinaest... To se nikad ne zna.