Južna Afrika MMX
Poštanski brod „Florida“ otisnuo se put otvorenog mora leta 1930. godine. Radoznali pogledi putnika opraštali su se sa konturama grada i luke, koji su postajali sve sitniji. Napuštali su Marselj znajući da ih očekuje dug put do južnoameričkih odredišta. Naročitu pažnju privlačila je oveća grupa mladića sposobnih da sa naduvanom kožnom mešinom izvode razne akrobacije. Bili su to reprezentativci Kraljevine Jugoslavije, na svom dugom putešestviju ka glavnom gradu Urugvaja, dalekom Montevideu. Tamo ih je očekivalo učešće na prvom Prvenstvu sveta u fudbalu. Sa njima je trebalo da pođu, istim brodom, i reprezentativci Egipta, ali se dogodila iz današnje perspektive neshvatljiva stvar- nogometaši afričkog predstavnika na velikoj prekookeanskoj deregliji se nisu pojavili. Zakašnjenje ih je koštalo učešća na događaju za koji je tada malo ko verovao da će postati toliko važan i značajan , u planetarnim razmerama.
Jugoslavija je igrala veoma dobro- u prvoj utakmici pobeđen je favorizovani Brazil (2:1) , da bi se na kraju šampionata ispostavilo da je južnoslovenska kraljevina bila najbolji evropski tim( od ukupno četiri, koliko ih je učestvovalo). Zvanično, Jugoslavija se vodi kao polufinalista, ali su tadašnje propozicije bile takve da je ona zapravo bila treća. Nije bilo utakmice za to mesto, koja je danas obavezna, ali je računica prosta- poraženi polufinalisti ( i jedni i drugi deklasirani sa 6:1) su se dogovorili da će treći biti onaj koji je izgubio od budućeg svetskog prvaka. Pošto je Urugvaj u finalu bio bolji od Argentine ( 4:2, pred 80 000 frenetičnih gledalaca) Jugoslaviji je pripalo treće, a Sjedinjenim Američkim državama četvrto mesto. Pred početak finalne utakmice atmosfera je bila klasično južnoamerička- usijana do ključanja. Ekipe su se nepomirljivo sukobile čak i oko lopte koja će se kotrljati travnatom površinom stadiona u Montevideu. Intervenisala je komisija FIFA-e donevši odluku da se prvo poluvreme odigra argentinskom, a drugo urugvajskom loptom ( što se videlo i po rezultatu- prvo poluvreme 2:1 za Argentince, drugo 3:0 za Urugvaj). Ostaće zapamćeno da na prvom svetskom prvenstvu Indija nije nastupila jer FIFA nije dozvolila da njeni igrači na teren istrče onako kako su to oduvek činili- bosonogi.
Od urugvajskog iskoraka u nepoznato prošlo je punih osamdeset godina. Odigrano je osamnaest svetskih šampionata, na kojima je samo sedam država uspelo da ponese najprestižniju fudbalsku titulu- pet puta je to uspelo Brazilcima, četiri puta Italijanima, trostruki prvaci sveta su Nemci, po dve titule imaju Argentina i Urugvaj, dok su Francuzi i Englezi samo jednom uspeli da budu najbolji. Toliko sa faktografijom, a sada- uspomene!
Nisam još ni krenuo u školu kada sam, na crno-belom televizoru Ei Niš , gledao prizore koji su na moju maštu delovali strahovito snažno- fudbalski stadion, na drugom kraju sveta, čije su tribine prekrivene ogromnim brojem svetlih papirnih traka, koje kao da su beskrajne, a po terenu padaju hiljade papirića kvadratnog oblika, poput velikih konfeta. Sudar dve velike sile mog ranog detinjstva- sa koliko li smo samo žara istrčavali na ulicu, bacajući se u trk za loptama najrazličitijih oblika, i vikali, koliko nas grlo nosi: „Johan Kroooojf“ ( koji nije igrao, ali je njegovo ime još dugo odjekivalo vrelim vazduhom južnobačkih šorova ), "Neskeeensss" ili „Mario Kempeees“. Ne smem ni da pomislim šta bi se desilo da sam, poput komšije čiji je otac radio u Iraku, imao televizor u boji- verovatno bi mi srce tuklo ritmom od sto pedeset otkucaja u minutu čim bih video vatromet boja na najvećem argentinskom stadionu i predivnu nijansu plave ili narandžaste na dresovima finalista. Holandija, uz laku mađarsku konjicu verovatno najbolja reprezentacija koja nije osvojila titulu svetskog prvaka, već tada je postala važna i nezaobilazna komponenta u svim pričama o fudbalu. Totalnom pogotovo. Izrazi lica moga oca i strica ( nenadane li rime!), dok su gledali utakmicu, nisu ostavljali mesta bilo kakvoj dilemi- finale svetskog prvenstva u fudbalu je vreme kada sve mora da stane- čak bi i planeta, kada bi to mogla, u tim momentima prestala da se okreće oko svoje ose. Hladno pivo, u zidarskim flašama od pola litra, bila je druga stvar iz svetog trojstva sa kojom sam se tada suočio. Treća će doći nešto kasnije, sa pojavom uređaja zasnovanih na infracrvenoj tehnologiji- daljinski upravljač, naravno. Već tokom Mundijala u Španiji, 1982. godine, bilo ih je dosta- dovoljno velikih da ih iskoristite za trećinu nosećeg zida prilikom građenja kuće i sa tipkama toliko krupnim i čvrstim da nije bilo šanse da pogrešite kod odabira neke od komandi ( kojih je ionako bilo premalo). Španiju sam , ne računajući, naravno, utakmice, upamtio po još nekim sitnicama. Organizovano planetarno takmičenja u loptanju sudbinski je povezano i sa potrebom oglašavanja. Već od prvog svetskog šampionata imali smo nezaboravne plakate, koji su višestruko prerastali svoju osnovnu namenu i danas, sa respektabilne hronološke distance, mogu da se posmatraju kao autentična i upečatljiva umetnička dela. Pravi dragulji među njima su baš taj prvi, urugvajski, kao i onaj za šampionat u Švajcarskoj, 1954. godine. Ipak, najupečatljiviji, najoriginalniji, najlepši i do danas neprevaziđen je zvanični plakat svetskog prvenstva u Španiji 1982.Upamtio sam ga ponajviše zahvaljujući albumu sa samolepljivim sličicama, koji je bio još jedna novost pristigla sa tim svetskim prvenstvom u moj život- izrazi lica braće Vujović bili su kao da ih je neko fotografisao na prepad, Dragan Pantelić je izgledao pomalo svađalački, dok su Pižon i Pape delovali nekako nezainteresovano. Priča se da su tadašnji reprezentativci imali žestok sukob oko toga da li će nositi "adidas" ili "puma" kopačke, pa im je to odvlačilo pažnju od događanja na terenu, gde im je ionako išlo slabo- ostaće upamćeno sveopšte obrušavanje na sudiju gej prezimena ( Pedersen) koji je jedan start Velimira Zajeca, načinjen makar 5 metara van šesnaesterca, okarakterisao kao penal. Argentinske heroje zamenili su neki novi, pa su tada istim šorovima odjekivala nova imena, često interpretirana sa malom greškom: Auto Beli, Plati mi i Ti ga na- ovaj je poslednji, veselnik, bio neprestana meta lascivnih pošalica, u kojima bi se ispred njegovog prezimena uvek nekako našao uzvik "evo!"
Meksiko 1986. godine svojom je markantnom svinjarijom obeležio veliki Dijego Armando Maradona- argentinskoj naciji, sveže utučenoj zbog teških batina dobijenih u kratkotrajnom ratu na Folklandskim ostrvima, njegov gol postignut na nedozvoljen način došao je kao melem na veliku i neisceljenu ranu. Božja ruka je načela Englesku u tom četvrtfinalu, da bi nedugo zatim Maradona postigao verovatno najlepši gol u istoriji reprezentativnog fudbala, predriblavši pola engleskog tima i golmana pride, a učinio bi to sa svakim živim stvorom koji bi mu se našao na putu. Maradona tu nije stao- predvodio je svoje saigrače do druge titule svetskog prvaka, što je , iz južnoameričkog ugla, najveća stvar koja može da se dogodi- setićemo se neradnog dana u Urugvaju, posle pobede na prvom mundijalu, i kamenivanja urugvajske ambasade u glavnom gradu Argentine, u znak protesta zbog poraza u jednoj tako značajnoj utakmici. Nigde, kao u Meksiku 1986. godine, senke igrača nisu bile tako kratke. Tačnije- senki gotovo da nije ni bilo- kuda god bi se kretali, kako god potrčali ili ležali, senka fudbalera je bila tik ispod njih, što će reći da je sunce tuklo pod uglom od 90 stepeni. To, opet, znači da su utakmice odigravane između 11 i 14 časova po lokalnom vremenu, baš u nedoba kada ne bismo voleli ni da kročimo na vrelo meksičko sunce, nekmoli da po takvim vrućinama trčimo za loptom. Sve se to dešavalo samo zato da bi gledaoci u Evropi imali potpun ugođaj, gledajući utakmice u udarnim večernjim terminima, dok su siroti fudbaleri nekoliko puta tokom utakmica odlazili bogu na istinu.
Šampionat u Italiji poklopio se sa godinom Ante Markovića, pa su mnoga domaćinstva prvi put osetila sve blagodeti potrošačkog društva, gde je sasvim normalna stvar da se pred najveće fudbalsko takmičenje prodaja televizijskih prijemnika drastično poveća. Zahvaljujući ekonomskim intervencijama nasmejanog gospodina svetlih očiju, utakmice iz (tada još uvek) susedne Italije i u mom su se domu gledale na novom- novcijatom televizoru, proizvedenom u Južnoj Koreji- više od atmosfere, poteza ili nekih utakmica, i danas pamtim fenomenalnu grafiku koju je RAI spremila za gledaoce širom planete- dve vertikalne linije ( čini mi se da su bile malo žute, ali možda i bele) , sastavljene od velikog broja tačkica, spuštale su se na nekoliko centimetara uz levu i denu ivicu ekrana . Tik pored njih, u gornjim uglovima, vijorile su se zastave reprezentacija koje su igrale, a imena igrača potpisivana su iznad horizontalne linije pri dnu ekrana, koja je sa vertikalnim pravila ugao od 90 stepeni. Kao i svako sjajno rešenje- veoma jednostavno i toliko upečatljivo da se pamti i posle dvadeset godina. Baš kao i reprezentacija Jugoslavije sa genijalnim Ivicom Osimom na čelu. Švabo je ukomponovao veoma kompaktan tim, zaustavljen tek u četvrtfinalnoj utakmici protiv Argentine, lošijim izvođenjem penala. Samo dve godine kasnije Osimove suze izazvane razaranjem njegovog rodnog Sarajeva kao da su udarile poslednji ekser u mrtvački kovčeg zemlje čija je reprezentacija proglašena petom na svetu.
O Amerikancima možemo da mislimo šta god hoćemo, ali im se jedna stvar ne može osporiti- već dugo su, naime, veliki meštri sviju marketinških hulja. Nema te stvari koju oni nisu u stanju da (učinkovito) komercijalizuju- kada im je uspelo sa fudbalom, uspeće im, vala, i sa bilo čim drugim. Mundijal održan pre šesnaest godina i dalje drži rekord po broju gledalaca. Neki će reći- zato što Amerikanci imaju najveće stadione. Tačno, ali trebalo je na te stadione dovesti gledaoce kojima je fudbal zanimljiv koliko i kmetovske bune u feudalnim evropskim sredinama u drugoj polovini XIII stoleća. Gledaoci u Srbiji taj šampionat pamte i po katastrofalnim televizijskim komentatorima- u njihovu odbranu može se reći da su utakmice pratili iz Beograda ( doba nepravednih i ničim zasluženih sankcija) , ali bi se tu i završavao popis sa argumentima branilaca. Uz monotone rečenice tipa "piton"( udav) morali smo da podnesemo još jedan atak na čula- dresovi na tom svetskom prvenstvu verovatno su među najružnijim kompletima ikada. Kretaori "adidasa" bili su u najvećoj stvaralačkoj krizi, što je rezultovalo neponovljivo neuglednim kombinacijama koje su promicale fudbaslkim terenima diljem Sjedinjenih Država.
Kad smo kod kreativnosti, čini se da je mala, neformalna grupa ljudi , poznata i kao "moji prijatelji i ja" imala svoj stvaralački vrhunac tokom održavanja svetskog prvenstva u Francuskoj , 1998. godine. Pošto smo bili malo prerasli samolepljive sličice, a dečaci iz nas nisu izlapelli ( niti će, nadati se tome uzaludna je rabota) odlučili smo se za drugu vrstu zabave sa prezimenima fudbalera. Odabrali smo ona koja su mogla da se protumače i po naški, pa smo ih upotrebljavali u najrazličitijim prigodama- tako je najbolji fudbaler Saudijske Arabije poslužio za fascinaciju niskom cenom nekog proizvoda- čoveče, pa to je Al- Džaber ! Brazilski bek bez problema se uklopio u standard najpoznatiji po interpretaciji Cuneta Gojkovića- Kafú mi draga ispeci ( sa akcentom na drugom slogu),dok je nigerijski odbmrambeni igrač poslužio za parodiranje nekih rodbinskih relacija- je l' ti to juče bila babangida? Zabava je otišla tako daleko da je bez problema sročena i čitava gotovo smislena rečenica. Za nju su poslužila prezimena jednog austrijskog, nigerijskog i francuskog fudbalera, a glasi tačno ovako: Dodaj mi, molim te, polster, da ga amokačim na zidan! Kreativni i lepršavi bili su i domaćini svetskog prvenstva, pa je ekipa Brazila demontirana u finalu za prvu titulu Francuske u istoriji, a legenda o Zidanu, jednom od najvećih fudbalera u istoriji, na tom je prvenstvu počela da poprima svoje konačne konture. Fantastična generacija hrvatskih fudbalera , predvođena „kantroverznim“ selektorom Blaževićem, postigla je u Francuskoj istorijski uspeh, osvajanjem trećeg mesta. Utisak da su se Francuzi daleko više namučili u polufinalnoj utakmici protiv Hrvatske nego u finalu nije nimalo izbledeo ni danas, a Davor Šuker, vanserijski napadač, poneo je laskavu titulu najboljeg strelca postavši ( i trajno ostavši) jedan od najboljih fudbalera na svetu u poslednjih dvadesetak godina.
Prvenstvo iz 2002. godine slabo pamtim- delimično zbog toga što ne mogu, ali mnogo više jer ne želim da se prisećam. Nerazumne , tendeciozne i katastrofalne sudijske odluke usmerile su tok šampionata u smeru u kome nije smeo da krene ( bio je to klasični "put kojim se ređe ide" mundijal). Paradoksalno je da su kao najveće žrtve stradali večiti miljenici sreće, neuništivi Italijani. Prosečan italijanski vrhunski fudbaler, naviknut da odglumi šta god treba, teško se snalazio u situaciji suočavanja sa klasičnom sudijskom nepravdom i teškom krađom. Slično su prošli i Španci, a sve zbog toga da bi jedan od domaćina, selekcija Južne Koreje mogla da prođe što dalje. Čak je i legendarno dosadni šampionat Formule 1 te godine bio mnogo bolji izbor za gledanje, uprkos Šumaherovoj šetnji i osvajanju titule već na polovini sezone. Na kraju su slavili Brazilci, došavši do svoje pete titule, potvrdivši ono što smo odavno znali, da su najtalentovanija fudbalska nacija na svetu. Još samo da pripaze malo na one svoje šumetine i da ih bog vidi.
Da Italijani nisu navikli na trajnije sukobe sa boginjom Fortunom pokazalo se već na sledećem šampionatu sveta. Besprekorno organizovan, onako baš po nemački, šampionat je za Italijane mogao da zapne već u osmini finala- pobedili su Australiju na mišiće, golom postignutim u debeloj nadoknadi vremena. Kasnije su se zahuktali, i zasluženo osvojili svoju četvrtu titulu. Zaštitni znak mundijala u Nemačkoj je čuveni pokret glavom, koji je u finalnoj utakmici načinio Zidan, u (uspešnoj) nameri da blebetavog Materacija počasti jakim udarcem u predelu grudnog koša. To nabadanje Zizu je platio crvenim kartonom, a njegova reprezentacija morala je da se zadovolji drugim mestom, na veliku žalost mnogih gledalaca koji su navijali za preporođenu, dinamičnu i sjajnu ekipu Francuske. U Nemačkoj je nastupila i reprezentacija tadašnje državne zajednice Srbije i Crne Gore , koja se samoukinula crnogorskim referendumom održanim nepunih mesec dana pred početak prvenstva. Ispraćeni uz mnogo pompe, kao jaka ekipa koja teško prima golove, fudbaleri SCG prvo gube od tradicionalno opasnih Holanđana sa podnošljivih 1:0, a zatim doživljavaju katastrofu protiv nadahnutih Argentinaca kroz ponižavajućih 6:0 za protivnika. Došavši u Nemačku kao čelična odbrana, SCG se iz nje vraća kao tim koji je u prvom delu takmičenja primio najviše golova. Nerealno naduvavana očekivanja po ko zna koji put razbijaju se o hridi realnosti.
I, evo nas. Još jedno svetsko prvenstvo je pred nama. Prvi put na afričkom kontinentu. Čak i dilema da li će stanovnici zgrade "Nelson Mandela" u Pekamu navijati za Englesku ili JAR bledi pred onim poznatim osećajem neizvesnosti, iščekivanja i taloženja omamljujuće miline u grudima. Događaj prema kome se mere vremenski intervali, kojem se prilagođavaju sva druga dešavanja i koji je uvek najvažniji u godini kada se održava, ponovo nam je tik pred nosom. Slovenci još uvek Hrvatima vade dušu da pamuk , dok navijače Srbije, zbog izgleda dresova nacionalnog tima, očekuje teška muka da tokom utakmica ne pomisle da je na terenu Danska. Neka izgled dresa reprezentacije, tako nalik zastavi druge države, bude najveća glupost u vezi sa nastupom Srbije i biće razloga za zadovoljstvo značajnog procenta Hrvata koji su priznali da će na svetskom prvenstvu navijati za istočne komšije.
Novi televizor je spreman. Loptanje, prvi put, u visokoj definiciji. Bilo je muke dok sam prodavcima objasnio zašto baš 1080p, ali je sada sve tu. Tehnika ide ogromnim koracima napred i ne bi me iznenadilo da sledeća generacija televizora uspe da dočara i ono najlepše na stadionima- miris sveže pokošene trave neposredno pred početak utakmice. Na sreću, tehnologija ne može baš sve- za vrhunske utakmice uvek će biti potrebna dvadeset dvojica fudbalera i to će biti tako dok god se bude igrao fudbal. „Zrak, veseli mladići, zelena trava, igra i pobeda“, govorio je Miloš Crnjanski, koji je, provocirajući, često isticao da sve što je napisao ne vredi koliko jedna fudbalska utakmica. Devetnaesto prvenstvo sveta po ko zna koji put će dokazati da je stari majstor tačno znao šta priča.