Fenomen Pionir
Možda ne volite sport, možda ne volite košarku, možda ne volite, pa čak i mrzite Partizan, ali svakako bih vam preporučio da u ovom životu makar jednom odete u halu Pionir na košarkašku utakmicu Partizana u Evroligi. Za ovu sezonu je gotovo, ali sledeću nemojte propustiti. Život je kratak, a neke stvari jednostavno treba doživeti svim čulima. Idite dok još traje bajka, dok su čuda još moguća. Idite dok još uvek može David da pobedi Golijata, siromah bogatog, idite dok hrabrost i poštenje imaju značenje.
Kada uđete u halu shvatićete o čemu pričam. Prvi utisak biće vam kao da ste stranac koji je prvi put došao da gleda košarku kod nekog prijatelja i njegovog društva. Samo što to društvo broji 7000 ljudi. Mislićete u početku kao da će vam neko prići i reći " Hej, ma ko si ti ? Nisam te ranije viđao, mi smo ovde stalno." Ono što definitivno razlikuje ovu publiku od one na nekim drugim utakmicma, jeste što u Pioniru svi navijaju i pevaju. Pazite, kad kažem svi onda mislim svi. Baš svi. Navijaju mladi i stari, oni koji nikad nisu, kada se okrenete prema vrhu hale videćete da iza poslednjeg reda stoji obezbeđenje i tetkica sa metlom koja se naviruje na prste, i oni navijaju. Neverovatan huk i brujanje manifestuje se i tako što, ako su vam pantalone samo malkice veće, mislićete isprva da vam telefon vibrira u džepu, jer ste ga stavili na vibraciju, ali ne to se pantalone tresu od huka publike. Neverovatno, ja sam svakih pet minuta vadio telefon iz džepa dok nisam to skontao. Huk i brujanje koje baca sve u trans. Vibracija u grudnoj kosti kao u diskoteci. Svi stoje, niko ne sedi osim onog prvog reda improvizovanog od stolica u kojima sede redom: Duda Ivković, Boža Maljković, Vlade Divac (mada obično stoji ispod koša), Dražen Dalipagić, Dragan Kapidžić i još mnogi drugi, ali ovi su redovni. Preko puta na tribini, semenke nervozno gricka Saša Đorđević. Pored ulaza stoje Danilović, debeli Steva i Dragutinović. Kum i ja kometarišemo: "svi smo tu". Prisustvo ovakvih legendi izaziva u čoveku osećaj privilegije i radosti. Izlazak igrača i trenera je posebna ceremonija, svaki korak je uvežban. Publika, igrači, trener, sve je sinronizovano, a opet tako spontano. I ponoviću opet, svi pevaju. Gledam po hali, očima tražim nekog namćora koji ne učestvuje u ovom horu, ali ga ne nalazim. Zato je odala počast i Euroleague, zato su Pioni i Partizan ušli u turističku ponudu grada Beograda.
Posebna dimenzija svega ovoga je odnos publike i dešavanja na terenu. Publika u Pioniru izvanredno poznaje košarku, publika sve vidi, publika učestvuje u igri. U pojedinim momentima činilo mi se kao da je publika na terenu. Išao sam na preko stotinu utakmica, što fudbalskih, što košarkaških, ali ovo nikad nisam doživeo. Isprazna, izlizana rečenica "publika šesti igrač" dobija svoje opravdanje i puno značenje. Trener Partizana Duško Vujošević gospodari situacijom na terenu i van njega, smiruje neodgovorne pojedince (majmune) koji bacaju stvari na teren, na njegovu burnu reakciju na neku nepravdu hala eksplodira od razbesnelog urlika 7000 pomahnitalih Srba (to misle protivnici). U Pioniru su izgubili svi, niko ne može tome da se suprotstavi. U Pioniru je uvek pošteno suđenje, nema velikih, nema bogatih, sve pare, sva moć, sve pada u vodu. U Pioniru se igra 5 na 5. Pardon, 6 na 5, jer tu je publika. Kada gledate prenos na televiziji i kada odajete poštovanje prizoru u hali, imajte na umu da nemate ni približan utisak kako je zapravo tamo. Nemam reči da opišem kako to izgleda kada Partizan uđe u seriju i počne da "lomi" protivnika, prosečna količina kilograma koje telo gubi u tim trenucima je 3 (merio sam se da potvrdim ovu tvrdnju). Sve nesreće, frustracije, nervoza i stres napuštaju vaše telo, da ustupe mesto neizmernoj sreći i kako sam to često voleo da u šali nazovem "kolektivnom orgazmu". Jedino tamo mi se desilo da izgubimo, a da ne budem tužan, jedino tamo sam osetio šta je zapravo pravo sportsko navijanje, šta je borba za svoje uz poštovanje protivnika. Kada Partizan pobedi osećate bukvalno da ste i vi zaslužni za to, kao da ste i vi učestvovali u tome. Stvar je u tome što i jeste, to znaju svi i igrači i trener i publika. Zato i postoji ta hemija, koja se godinama stvarala. Iz godine u godinu sve više i više, sve bolje i bolje. Do konačne pobede