Kitzbühel
Moj teča baš voli da ide u kafanu. Oduvek je voleo. Trenutno, naravno, žestoko naginje, a tako će biti i u bližoj i daljoj budućnosti. Pošto nije jedan od onih rekreativaca koji uz kafu i mineralnu vodu bistre sve aktuelne probleme, od globalnog zagrevanja do toga ko je koga sinoć jašao, ljubav prema zadimljenim prostorijama mogla bi mu doći glave. Organizam pokazuje znake slabljenja i gubitka dugogodišnje neravnopravne bitke, ali on svejedno od svoje velike ljubavi ne odustaje. Principijelan i dosledan čovek, što je osnovni razlog zašto ga nikada ne bih mogao zamisliti kao političara.
Sredinom osamdesetih godina prošlog stoleća, obreo sam se jednog vikenda kod tetke i teče. Bila je zima, bilo je veoma hladno subotnje jutro i sećam se da sam se zaprepastio kada sam zatekao teču u dnevnoj sobi, u vreme kada je on već uveliko u kafani. Pošto sam odgovorio na niz protokolarnih pitanja ( uspeh u školi, junačko zdravlje, simpatija i slično) upitao sam teču, onako dečji neposredno i prostodušno, zašto nije otišao u kafanu. On se od srca nasmejao, pogladio svoju bradu i nekim skoro svečanim glasom ( praćenim bradogladom) rekao:
- Ne idem danas, Branko, danas je Kicbil!
Šta ti je to Kicbil, pomislio sam ja, ali sam samo klimnuo glavom praveći se da sam ga razumeo. Shvatio sam samo da je to nešto neverovatno važno i veliko, čim je vatrenog ljubitelja kafane nateralo da ostane kod kuće – hladnoća ga, sasvim sigurno, ne bi sprečila, bivalo je i da je padao po ledu, ali bi do svoje destinacije uvek stizao. Kako se vraćao kući – e to su stotine anegdota od kojih su se članovima familije ramena tresla zbog grohotnog smejanja. Umirao sam od želje da saznam značenje tog misterioznog pojma, ali mi je bilo bez veze da pitam, jer sam brzopleto slagao da znam o čemu se radi. Iz neprijatne situacije izvukao me je teča, ponudivši me da sednem sa njim i da zajedno odgledamo trku.
Sjajno, pomislio sam – sada znam da se to gleda i da se neko u nečemu nadmeće. Već posle prvih nekoliko kadrova počeo sam da shvatam zašto je to magija koja razdvaja nerazdvojivo. Zasluge za to pripadale su i velikom kolor televizoru sa fenomenalnom slikom ( mislim da je bio Grundig- Švabo je zakon!) kakvih u to vreme nije bilo previše. Drečeći dizajn ponekog skijaškog kombinezona, krivi štapovi koje su takmičari držali u rukama i vrtoglava strmost padine niz koju ljudska tela jezde brzinama većim od 100 kilometara na čas – sve se to istoga časa trajno uselilo u moj mozak da bi do danas , bez mnogo konkurencije, ostao jedan od najuzbudljivijih televizijskih događaja , onih kojima bez previše razmišljanja prišivamo epitet „ultimativni“.
Od velikog Pirmina Curbrigena, preko veličanstvenog Franca Hajcnera , neponovljivog Herminatora , neustrašivog Eberhartera pa sve do aktuelnih heroja, Štrajf je, u najvećoj meri, bio mesto bespoštednih obračuna između austrijskih i švajcarskih majstora skijnaja. Aktuelni pobednik i bez ikakve sumnje jedan od istinskih velikana legendarne staze, kod nas je poznat i po tome što izgovor njegovog prezimena lomi mnoge slovenske jezike, nenaviknute na neke druge vrste vokala. Izvorno „Kuche“, tako neki izgovaraju kao nešto najbliže našem „Kiš“ ( što bi , u slučaju madžarskog, imalo smisla, s obzirom na Didijeovu visinu) , dok drugi, mnogobrojniji , originalni naziv svrstavaju najbliže našem glasu „u“, pa tako dobijamo nimalo gostoljubivu verziju prezimena – Kuš. Kako god, radi se o čoveku fantastičnih sposobnosti, čijeg će se imena mnogi Austrijanci sećati kao još jedne nepremostive švajcarske prepreke ka pobedi nekog domaćeg takmičara na Štrajfu.
Nimalo slučajno, staza u Kicbilu bila je prva u istoriji koju je jedna televizija pokrila kamerama od početka do kraja. Ono što je završna utakmica svetskog prvenstva u fudbalu, ili finalna serija u američkoj NBA ligi, trka Formule 1 u Monte Karlu, američki Super Bol ili fudbalski obračun južnoameričkih giganata Argentine i Brazila, to je, bez ikakve suvišne rasprave, spust u Kicbilu. Na prvi pogled- samo jedna od trka Svetskog kupa, ali će već nasumični pogled ka publici razjasniti da nije tako. Ove godine najviše su pažnje izazivali jedan poznati Austrijanac, bivši prvak sveta u Formuli 1, veliki Niki Lauda ( 'oće l' biti jeftinije vožnje avionima, Niki, brate?) i njegov prijatelj iz Engleske, Berni Ekelston. Pored Bernija nije bila Slavica ( i oni se razvedođe, posle desetak lažnih najava) ali su predivan sunčan dan i svečana atmosfera austrijskog ski-centra delovali veoma stimulativno na nasmejanog gazdu F1 šampionata. Gledajući odličnog Didijea i još neke vozače, kako se vešto spuštaju niz zastrašujuće strmine, te na ravnim delovima postižu veoma respektabilne brzine, Berni je morao da pomisli nešto kao:
- Vidi, majku mu, ovi su na skijama brži nego što je bio siroti Đankarlo ( za neupućene- Fizikela, vozač u šampionatu najprestižnijih automobila) na nekim mestima, dok je vozio Ferari prošle godine.
Teško je reći da li je bolje gledaocima na licu mesta ( on the face of the place, je li) , koji se tiskaju u podnožju vrletne padinetine, očekujući da se pred njih sjure zadihani i iscrpljeni takmičari, ili onim brojnijim veselnicima, koji udobno zavaljeni u svoje fotelje i uz čašu pića bez daha prate akrobatske sposobnosti nekih od najhrabrijih ljudi na našoj planeti. Postoji još jedno objašnjenje koje ulazi u srž potrebe da se čovek „nenormalnom brzinom“ spusti niz jednu takvu strminu, pa da se u tome još i takmiči sa drugim ljudima- najobičnija ludost. Štrajf , za razliku od Svedržitelja, uopšte nema milosti – dovoljna je najsitnija greška, milisekunda nepažnje i dekoncentracije i skijaši već reskiraju da završe van staze – u najboljem slučaju ulovljeni u zaštitne mreže postavljene sa strane, a u najgorem polomljeni kao politički zatvorenici na Golom otoku, potkraj pete decenije prošlog stoleća. Zato nam se grlo suši a srce ubrzano tuče dok gledamo kako se neki takmičar opasno približava zaštitnoj ogradi, balansirajući na jednoj skiji ( a samim tim i nozi) , dok rukama pokušava da povrati opasno poljuljanu ravnotežu. Majstori televizijskih prenosa su toliko kreativni da nas gotovo svake godine obraduju nekim korisnim novotarijama, pa je gledanje trke neuporedivo uzbudljivije od uživanja u najnapetijim holivudskim trilerima. Najneizvesnije je , naravno, pred sam ulazak u cilj, kada bez uspeha pokušavamo da nam oči budu istovremeno i na telu skijaša, koji se kreće kao metak, i na vremenu u donjem uglu ekrana – napetost raste, trka sa vremenom se bliži kraju i u zavisnosti od toga da li je razlika iskazana zelenom ( najbolje vreme) ili pak crvenom bojom ( zaostatak) , slede scene visoko podignutih ruku zajapurenog skijaša, vrištanja i obaveznog pokazivanja znaka proizvođača skija, ili potišten izraz lica, odmahivanje glavom i nerviranje. Publika najviše voli kada se desi neka senzacija- prirodnim poretkom stvari, uvek na strani slabijih, u ovom slučaju takmičara sa veoma visokim startnim brojevima, mnogi je gledalac oduševljen posle dobrog plasmana nekoga ko je važio za autsajdera. Pošto je Štrajf mesto na kojem se pokazuju najsvestranije vozačke veštine, tokom narednih godina uglavnom se ispostavi da plasmani „autsajdera“ nisu bili slučajni i da oni posle toga izrastaju u vrsne majstore. Poznato je i to da mnogo čećše pobeđuju relativno stariji vozači – iskustvo je na ovoj stazi od neprocenjivog značaja, pa ne čudi podatak da tridesetpetogodišnjaci uspevaju da budu brži od desetak pa i više godina mlađih suparnika, što se direktno kosi sa nekim elementarnim bioliškim postulatima. I izaziva osmeh na licima gledalaca duboko zašlih u četvrtu deceniju života, pride.
Čak Noris možda stvarno ne jede med, jer žvaće pčele. Možda zaista udara toliko jako da može da nam promeni DNK, verovatno je tačno i to da su ga dinosaurusi popreko pogledali jednom- samo jednom. Pticom je usmrtio dva kamena, jedini je čovek koji može da deli sa nulom i ima još hiljade neverovatnih sposobnosti. Međutim, sve to pada u vodu pred jednom činjenicom koja neće biti izmenjena- Čak Noris nikada nije pobedio na spustu u Kicbilu.