In Michael we trust!
Neki su, pre njega, uspevali. Možda se posreći i njemu, sezona je veoma duga. Kad je mogao onaj simpatični brkati Englez ( dobro, on se bio samo kobajagi povukao, na kratko) ili, još bolje, kad je uspeo onaj Austrijanac čijim ćemo avionima uskoro da se vozikamo, može vala i Mihael Šumaher da se vrati i pokuša da radi ono u čemu je oduvek bio najbolji.
Problem njegovih godina svakako će biti jedna od otežavajućih okolnosti ( sužavanje vidnog polja, slabljenje refleksa i slične stvari) , ali će frenetične pristalice Mihaelovog povratka uvek potegnuti jedan prilično ubedljiv argument- svoju poslednju titulu svetskog prvaka Huan Manuel Fanđo osvojio je kada je imao 46 godina, pobeđujući takmace koji su mu , gotovo svi do jednog, mogli biti sinovi ( a neki bogme i kćerke, kako ih je Fanđo deklasirao). U redu, vremena su se promenila, dovoljno je baciti pogled na fotografiju garavog lica velikog argentinskog majstora u trenucima dok prolazi kroz cilj i na unutrašnjost današnjih bolida i sve je jasno. A opet – neke su stvari, poput neverovatnog vozačkog dara, sasvim dovoljne, čak i kada su pritisnute nemilosrdnim faktorom vremena .
Količina razočaranja prosečnog Srbina kada mu pomenete nivo korupcije u njegovoj ljubljenoj domovini, tek je minorna porcija jala u poređenju sa očajem i frustracijom koje su kuljale iz Mihaela kada je letos morao da se izvini svim navijačima Ferarija zbog toga što ipak neće biti u stanju da vozi trke do kraja sezone. Kako su se stvari odvijale, mnogi tifozi su kroz stisnute zube mrmljali da je možda bilo bolje da Mihael vozi sa imobilisanim vratom ( tad bi bio pljunuti brat Ralf) nego da nesrećni Đankaralo Fizikela upravlja bolidom zdrav i prav. Videlo se tada da u Mihaelu još uvek ima mnogo one strasti po kojoj je bio čuven i mnogo akumulirane energije, nataložene u krvotoku tokom trogodišnjeg odsustva sa staze. Vrat je u međuvremenu sasvim ozdravio, a strast i energija su rasli eksponencijalnim tempom. Pojedini ljudi su to odlično uočili i čekao se samo povoljan splet okolnosti.
On je počeo da se naslućuje u trenutku kada je Mercedes zvanično objavio da će u sezoni 2010. imati svoj tim, i to tako što će ekipa aktuelnog svetskog šampiona, Bron GP, biti jednostavno inkorporirana. Iz Mercedesa su stizali jasni signali da ne bi imali ništa protiv toga da njihov vozač bude sedmostruki svetski šampion. Najglasniji u tome bio je, naravno, Norbert Haug ( haug! i tebi, belče) poznat po svom dugogodišnjem piku na Mihaela. Prvi korak ka germanizaciji novog tima ( nemački vozač u nemačkom bolidu, brajko moj!) načinjen je dovođenjem odličnog Rozberga iz ekipe Vilijamsa, a čim su pregovori sa Batonom propali ( otišao tamo gde je engleski vozač u engleskom bolidu) Ros Bron se okrenuo u najlogičnijem i najočekivanijem pravcu , usmeravajući svu energiju na dovođenje čoveka sa kojim se poznaje bolje nego sa bilo kim drugim. Ros, naravno, nije naivan , i jedno od prvih pitanja upućenih Mihaelu, kada su pregovori počeli, bilo je : „Da li si siguran da ti to možeš?“ Prema Bronovim rečima, Mihael je oduvek bio najbolji kritičar samoga sebe i nikada se nije dešavalo da pogrešno proceni svoje mogućnosti ( setićemo se Mađarske 2005. godine, kada je Ferari bio potpuno van forme, a ultralagani Mihael uspeo da dođe do pol-pozicije. Novinar nemačke televizije je na sve načine pokušavao da natera Šumahera da obeća borbu za pobedu, a Mihael je samo odmahivao glavom govoreći da bi pobedničko postolje bilo ogroman uspeh i da mu je žao što ne može da ohrabri navijače). U razgovoru sa svojim novim – starim šefom, Šumi je rekao samo „I can do it“ i to je za Rosa bilo dovoljno, jer u Nemca ima neograničeno poverenje i bezrezervno mu veruje. Niko ne može da ospori da u tandemu Bron – Šumaher ima nešto posebno, veliko i uzbudljivo, pa su prve zajedničke fotografije ovog dvojca u novom timu bile najtraženiji sadržaj na internetu odmah po objavljivanju vesti da je Šumaher novi vozač Mercedesa.
Berni Ekelston ne krije svoje oduševljenje Šumaherovim povratkom i na pitanje vidi li Mihaela u borbi za neku pobedu, odgovara da zaboravimo na tu mogućnost, jer Nemca vidi u borbi za titulu svetskog šampiona. Gazda- Berni nije jedini koji zadovoljno trlja ruke, jer će najveću korist iz svega ( dobro, ne finansijsku, naravno) na kraju izvući gledaoci. Dovoljno je pogledati vozačke postave u sezoni pred nama i već će nas uhvatiti blaga jeza i vrtoglavica: Alonso i Masa u Ferariju, Baton i Hamilton u Meklarenu , Fetel i Veber u Red Bulu i, najzad, Niko Rozberg i Mihael Šumaher u Mercedesu. Malo li je na ovu ekonomsku krizu?
Prema Šumaherovim rečima, letošnji nerealizovani aranžman sa Ferarijem bio je okidač za odluku o povratku. Nije bilo lako odlučiti se na takav korak, pogotovo kada se uzme u obzir sve ono što Mihael znači za ekipu Ferarija. Zato je odluci prethodio razgovor sa Lukom di Montecemolom, u kojem je prvi čovek Ferarija izrazio puno razumevanje za Mihaelov potez, još jednom ponovivši da je ono što je ponuđeno letos bio maksimum koji italijanski tim može da pruži, s obzirom na drugačije planove za naredni period. To je umnogome olakšalo Mihaelove potencijalne dileme, pa mu je bilo preostalo još samo jedno važno suočavanja pre objavljivanja pozitivnog odgovora – ono sa sopstvenom suprugom. Kako je Šumi objasnio u jednom intervjuu, dok je svojoj ženi objašnjavao razloge zbog kojih bi želeo da se vrati na stazu, ona je u njegovim očima videla varnice iz kojih je odmah zaključila koliko će biti srećan i rekla je samo „U redu, idi i zabavljaj se“. Ni finansijki aspekt nije nevažan - sedam miliona evra za samo jednu sezonu značiće dodatne garancije za ionako stabilan i izdašan budžet porodice Šumaher.
Da li će Mihael voziti samo jednu godinu, ili će to potrajati duže (neki pominju i tri sezone ) zavisiće od mnogo toga. Motivacija sigurno nije problem, jedino što bi moglo da se ispreči jeste loše pripremljen bolid (sa ingenioznim Šumijevim tehničkim opservacijama i Rosovim svevidećim konstruktorskim prstima- teško) ili neubedljive vožnje posle trogodišnjeg odsustva sedmostrukog prvaka sveta. No, to su već problemi sa kojima mora da se suoči veliki majstor, koji u svemu ovome najviše rizikuje. Za jedan Šumaherov nastup je rečeno da to nije bila vožnja, već zastrašujuća demonstracija veštine i znanja. Isto bi se moglo reći i za Veliku nagradu Brazila iz 2006. godine, pa je ulog zaista ogroman – ne pokvariti veličanstvenu sliku o sebi kao vozaču, primarni je zadatak koji očekuje Šumija u sezoni pred nama.
Simbolički, odlukom da nastupa za ekipu u kojoj je nekada davno počeo ( i koja se toliko puta pokajala što ga je ispustila iz ruku) Šumaher je zatvorio jedan veliki krug. Izvinite, gospodine Crnjanski, ali ovo je jače od mene – beskrajni plavi krug i u njemu – poznati simbol Mercedesa. Zato će u sledećoj sezoni broj nezainteresovanih, indiferentnih ili pospanih gledalaca biti jednak broju ostavki podnetih zbog iskrenog osećaja lične odgovornosti u političkom životu Srbije. Za neobaveštene – nula.
I da, još jedna sitnica. Nemam pojma zašto mi ovih dana kroz glavu neprestano prolaze ritmovi dobro poznate pesme , poslednje koju je autorka za života snimila, i to u vreme kada je mali Mihael bio tek derle od nepune dve godine:
Oh Lord, won't you buy me a Mercedes Benz ?