Put oko punog Meseca za pedeset minuta
Hipotetički: sedim kod eminentnog psihologa, neobavezno ćaskamo i on klasičnim brzim asocijacijama pokušava da pronikne u srž nekog od mojih (mnogobrojnih, živim u Srbiji, pobogu!) problema. Odgovori su uglavnom standardni ( znači li to da sam normalan?) , sve dok ne dođemo do pitanja koje je specijalnost narečenog eksperta za psihu. Na njegovo "lada riva", ja kao iz topa odgovaram pitanjem (e, ne'š kolega) "koje boje?". Delić sekunde pošto se moje poslednje "e" izgubilo u vazduhu prezasićenom ispitivačkom atmosferom, psiholog se nadovezuje: "crvene!"
"E, pa to je lako", padne mi kamen sa srca, "Nil Jang!"
Dok ostavljam začuđenog eksperta koji grozničavo prelistava svoje naučne ćitape, pokušavajući da me svrsta bilo gde, kroz zadovoljan smešak oživljavam neke od najprijatnijih uspomena, izniklih na neraskidivom spoju čiji su konstitutivni elemnti automobil ruske proizvodnje i legendarni kanadski muzičar.
Scena prva: odrastao muškarac, visok nešto preko dva metra ( "i ne želi da se probije") sedi za volanom dobrano razrađene crvene lađuške. Na zadnjem sedištu je starija od njegove dve jabuke, četvorogodišnja devojčica sa apsolutnim sluhom u nagoveštaju. Put je malo duži, pa se detence premeće po onom sicu da bi se što bolje namestilo, ali i kompjuterski precizno upija melodije koje dolaze iz zvučnika iza njene glave. Pošto je tata operisan od loše i agresivne muzike, neravnine na zrenjaninskom putu ublažava neumerenim konzumiranjem Nila Janga, a dete polako filtrira sadržaje i odabira svoje favorite, te u jednom momentu, na očevo veliko zaprepašćenje, procvrkuće:
„Tata, tata, pusti kip on rakin, pusti!”
Zatečeni otac se okreće, zamoli ćerkicu da mu još jednom ponovi ono što je rekla, a ona , nimalo zbunjena, izgovara identične reči. Nekoliko trenutaka kasnije, već se čuje hrapavo praštanje gitara u kombinaciji sa specifičnim, visokim vokalom:
There's colors on the street
Red, white and blue
People shufflin' their feet
People sleepin' in their shoes...
Devojčica se izvija u ritmu muzike, podiže ruke iznad glave i aplaudira od sreće, dok joj osmeh ne silazi sa lica. Dolazi refren, i ona, zajedno sa svojim tatom, peva iz sveg grla:
- Kip on rakin ni na ni no...
Scena druga: Isti automobil, isti muškarac za volanom . Sedište suvozača ponovo prazno. Ovaj put, lada grabi ka Subotici. Na zadnjem sicu odrastao muškarac i devojka. Muškarac sedi, milujući devojku po obrazima, dok ga ona gleda pravo u oči, nasmejana i nehajno zavaljena u njegovo krilo ( ako se u obzir uzme da su oboje viši od 180 cm, a za vozača već znamo kol'ki je, ispade da je zapremina ruskog automobila "ipak dovoljna"). Isti MP3 plejer, isti izvođač, samo malo drugačiji odabir repertoara. Iz zvučnika klizi melodija, idealan soundtrack za bezbrižnu vožnju automobilom u majsko popodne:
She grew up in a small town
Never put her roots down ...
Kroz prozor crvene lade smenjuju se jednolični prizori severnobačkih atara, ali je atmosfera,uprkos tome, pomalo toržestvena. Čak ni to što su se dve trećine putnika( računamo samo one koji su priznali!) za ručak tamanili jela bogata aromom crnog luka , nije pokvarilo ugođaj. Devojka je, toga dana, zbog ljubavi, ostavila cigarete. She was an unknown legend. Eto zašto crvena lada.
A sada, zašto Nil Jang. I zašto baš "Harvest moon".
Došavši posle ubojitih povrataka rok korenima, ostvarenih kroz "Freedom" i " Ragged glory" , "Harvest moon" je doneo neočekivano primirenje i muzičko putešestvije u sasvim suprotnom smeru. Na osnovu sadržaja pesama da se naslutiti da je Jang prolazio kroz veoma težak emotivni period u životu, što je, kako to već uglavnom biva, iznedrilo nekoliko sjajnih ostvarenja na konceptualno besprekornoj celini izgrađenoj od tihih i nenametljivih ritmova. Električne gitara je pažljivim pokretom skinuta sa ramena i odložena u stranu ( "ti mi nećeš trebati previše", pomislio je Jang) da bi kao rezultat nastala neka vrsta unplugged albuma. Zanimljivo je to koliko je Jang presudno uticao na pojavu i aktivnosti nekih od najvećih bendova iz grunge perioda – dok su oni ( Pearl Jam i ostali) prašili gitarama i proizvodili zaglušujuću buku, Nil se vratio akustici ( "Harvest Moon" je snimljen i objavljen 1992. godine) koja je, u narednih nekoliko godina, postala neizostavni deo repertoara skoro svih bendova, kroz seriju čuvenih unplugged ( uglavnom MTV) koncerata.
Hajde da nastavimo sa slikama: u lokalnom kafeu radi jedna devojka. Ne bilo kakva, nego vanserijska lepotica. Jedan od gostiju dolazi u kafe, seda za sto i naručuje. Jedini razlog zbog kojeg je on tu nije sadržaj njegove porudžbine- ne, on sedi i čeka da pogledom uhvati trenutak kada njena neponovljiva silueta lebdi iznad poda. Tako počinje prva pesma, "Unknown legend", uvodeći nas svojom jednostavnošću u svet prepun snažnih ilustracija:
She used to work in a diner
Never saw a woman look finer
I used to order just to watch her float across the floor
Posebnost artefakta nazvanog "Unknown legend" ogleda se i u snažnom paradoksu oko kojeg se tema razrađuje- od fascinacije nečijom pojavom, pre mnogo godina, prelazi se na pravu vozačku avanturu- žena duge plave kose, nesmetano razigrane na vetru, vozi svoj prelepi motor negde na pustinjskom auto-putu. No, nije to ono što biste od takvih pesama očekivali – nema tu buke, neobuzdanih bubnjeva i neukrotivih gitara- naprotiv, sve je svedeno, muzički prigušeno, uz usnu harmoniku koja savršeno odgovara lajt-motivu kompletne pesme:
Somewhere on a desert highway
She rides a Harley-Davidson
Her long blonde hair flyin` in the wind
She`s been runnin` half her life
The chrome and steel she rides
Collidin` with the very air she breathes
The air she breathes .
Za uvodnom pesmom dolazi razorna serija triju ljubavnih tema, koje, ispevane nenametljivo i kazane nepretenciozno, deluju kao neko eksplozivno punjenje- bezopasno ako mu čovek pristupa dobro raspoložen, a u stanju da izazove čitave potrese svetova priđe li mu se u danima koji baš i nisu naši najbolji.
"From Hank to Hendrix" je najdirektnija od svih pesama, makar u faktografskom smislu te reči – u njoj se pominje osnovni razlog melanholičnog tona celog albuma :"Now we're headed for the big divorce / California-style." Strahoti ponora koji se pred njim otvara, umetnik suprotstavlja neke od najlepših uspomena, pokušavajući da spase nešto do čega mu je, očigledno, veoma stalo. Odabir paralela je sjajan – teško da postoji bolji način da se saopšti koliko nam je neko važan od Jangovih jednostavnih stihova:
From Hank to Hendrix
I walked these streets with you
i onda, u sledećoj strofi:
From Marilyn to Madonna
I always loved your smile
Uz konstataciju da "iste stvari koje nas čine živima na kraju mogu da nas ubiju" (The same thing that makes you live/ Can kill you in the end.") pesma je zaokružena refrenom koji se dominantno ponavlja . Nema u tim stihovima ničeg podilazećeg, molećivog ili vapijućeg, mada bi na prvi pogled nekima mogli tako da zvuče – pre će to biti logična posledica činjenice da se sa nekim pojelo previše zajedničkih zalogaja hleba da bi se tek tako odustalo:
Can we get it together
Can we still stand side by side
Can we make it last
Like a musical ride?
Sledeća pesma, "You and me", praktično nastavlja tamo gde je prethodna stala, s tim što je atmosfera u njoj za nijansu zatomljenija i hermetičnija, što , ponovo naizgled čudno, nimalo ne umanjuje lepotu, jednostavnost i ubedljivost ljubavnih poruka koje prenosi. Od upozoravajućeg početka( Open up your eyes/ See how life time flies) , preko neizbežnih trenutaka rezimiranja (Thinkin' 'bout the times we had/ Some were good and some were bad), pa do sentimentalnog sanjarenja o stvarima koje se priželjkuju (I was thinking of you and me/ Makin' love beneath the tree/ And now I wonder could it be) pesma nas vodi kroz kroz rafinovana emotivna stanja čoveka netom rastavljenog od svoje druge polovine. Zbog toga je, verovatno, odabrana taktika besomučnog ponavljanja najvažnije poruke – I was thinking of you and me, pa tako desetak puta, jer šta drugo, , na kraju krajeva, čovek i radi u situacijama poput te? Stihovi koji dočaravaju najlepšu sliku na celom albumu deo su priče o ljubavnim jadima, ali čak i istrgnuti iz konteksta plene krasotom:
Old man sittin' there
Touch of grey, but he don't care
When he hears his children call.
Naslovna, "Harvest moon", ponovo je malo opuštenija, raspevanija, čak i vesela. Očekivano, jer atmosfera letnje/jesenje noći, pun mesec u svojoj (uglavnom septembarskoj) raskošnosti i blizina (još uvek) voljene žene ne trpe turobnost niti pesimizam. Video – klip koji prati pesmu veoma je zanimljiv – sigurno će vam se učiniti da u njemu postoji tridesetak "nilova jangova" , harvest moon ima nekoliko zapaženih pojavljivanja , a ekran je preplavljen razigranim i nasmejanim ljudima, koji se ljube na svakom koraku. Čak i stari čistač, držeći svoju metlu kojom mlati okolo, sve to čini pravilno njišući kukovima i verno prateći ritam gitare i usne harmonike. Niko mu zbog toga ne može zameriti, jer je refren zarazan i brzo se utiskuje u nepregledne puteve naših moždanih vijuga:
Because I' m still in love with you
I want to see you dance again
Because I'm still in love with you
On this harvest moon.
Kao predah od (pre)snažnih ljubavnih damara, dolaze dve pesme koje imaju malo drugačiju tematiku. No one wins, it's a war of man jasna je poruka prve od njih. Za sve one koji su prespavali "Keep on rockin' in the free world" ili nisu želeli da čuju njenu poruku zbog "preagresivne muzičke matrice" "War of man" je varijacija na zadatu temu, još jedan vapaj upućen iz grla čoveka koji se ne miri sa postojećim stanjem stvari na planeti koju naseljavamo ( ali ne i posedujemo, kao to često volimo da uobražavamo).
"One of these days" mogla bi da bude pesma bilo koga od nas. Jednog ovakvog dana, naime, sešću i napisati dugačko pismo svim svojim prijateljima, svim dragim ljudima, svima koje volim. Pismo će biti moj znak zahvalnosti za nezaboravne zajedničke trenutke, a poslaću ga na sve strane sveta, jer smo sada rasuti kao elktroni po katodnoj cevi. Pismo obično ne napišemo nikada – za razliku od Nila, kojem je to malo lakše – snimi pesmu, to se lepo iskopira u nekoliko desetina ( ili stotina) hiljada primeraka i on je svoj posao obavio. Izgleda da nije loše biti (veliki) muzičar.
Ono što su Đeravica i Bobotov kuk bili u SCG ( kako nam samo iskliznuše!) , to su pesme "Harvest moon" i "Such a woman" na ovom Jangovom albumu – dve apsolutno najmarkantnije i najviše tačke. Zbog toga je dobro što je "Such a woman" malo odmaknuta od pomenutog niza koji trijumfalno završava "Harvest moon" – četvrta članica te neformalne vokalno-instrumentalne grupe, zbog previše emocija i energije, lako bi mogla da štrči i učini se nepotrebnim viškom, poput prideva "korumpiran" uz imenicu "političar". Ovako, kao usamljeno ostrvo, okruženo drugačijim tipovima pesama, "Such a woman" donosi simfonijski intoniranu dozu esencijalne ljubavi, saopštene najjednostavnijim mogućim tekstom, multiplikovane kroz zvuk klavira u pozadini:
You are such a woman to me
And I love you ...
No one else can kill me like you do
No one else can fill me like you do
And no one else can feel our pain.
Love is a healer
And I love you.
Do kraja albuma mogu se čuti najkraća ("Old king", posvećena voljenom psu) i najduža pesma ( "Natural beaty", snimljena uživo) , plus ispovednička "Dreamin' man". Sve zajedno to na kraju ispada oko pedeset minuta , tokom kojih se smenjuju najrazličitija raspoloženja, uz samo jednu konstantu (makar kada se radi o meni) - svest o činjenici da je "Harvest Moon" muzički gorostas kojem se možemo vratiti bilo kada. Ili još bolje, od njega se nikada ne udaljiti previše.
Crvena lada sa početka priče sada veselo pocupkuje ( kao Šarac pod Markom, rekao bi Ž. Vajagić zblanutoj profesorki narodne književnosti) u rukama bezbrižnog penzionera koji načinje sledeću stotinu hiljada kilometara , a prijatelj ima novi automobil. Ruski, naravno. Skroz nov, karavan. U njemu sve funkcioniše kako treba, samo što ima jednu veliku falinku – kada čujemo Nila Janga ne smemo, kao u staroj lađuški, da udaramo rukama u krov samohoda i na taj način pokazujemo oduševljenje prvim taktovima pesama "Unknown legend" ili "Harvest moon". Možda jednom i budemo smeli, kada ovaj automobil bude star, jer "Harvest moon" to nikada neće biti . Na kraju krajeva, sedamnaest dojč maraka izdvojenih za taj CD naučili su me jednoj važnoj lekciji – neke od najboljih stvari u životu ipak nisu besplatne.
( tekst je objavljen u okviru rubrike "Ploče koje nisu na prodaju" u e-novinama )