Talija s titovkom
Treba s dna kace zahvatiti posebne pameti (ova svakidašnja više nije ni za mačoru o rep), pa odgovoriti troipogodišnjem Đorđu dok se uz pitanje: „Da li je još mrtva?“ naginje nad akvarijum u kom je ribica ispustila svoj mehurić duše.
Drugi svetski rat odavno je produvao s vihorom (posle njega smo se, doduše, još par puta pokušali potamaniti), a da nismo načisto kako ga upokojiti. Ne umemo reći ko je pobedio, ko koga nabedio da zagaca „preko vode do slobode“, čiji barjak je na postojane klisurine nove države poboden u duhu bojevog fer – pleja, a čiji nataknut na prepad i kurvanjski.
Istoričari, opet, ustvrdiše da su neke varošice (tokom sveopšteg bembanja kad su se spasioci s redenicima smenjivali kao hokejaške navale) oslobađane i po par puta, na način kojim naši političari svaki mizerni prepišaj autoputa višekratno poškrope šampanjcem i tamjanom. Neumitno, kako decenije od velikog puškaranja odmiču, poraženih ima koliko da popune vrh igle, a raste broj (i osionost) onih koji se pod stare dane prisetiše da su borbi protiv fašizma darovali krv, a ne samo ostale telesne tekućine.
Četnici i partizani su, doduše, pružili jedni drugima mali prst nad paragrafima zakona koji im daje ista oslobodilačka prava, ali izgleda da je pri tom i palac poleteo da se smesti u šipak. Izjednačavanje dva prgava protivnika („e, jeste šupci, baš nam je drago što smo ratovali“) nije utušilo ideju da je ipak lakše, za svaki slučaj, preventivno „ubiti brata svoga“, nego strepeti od njegovih postpomiriteljskih poziva u polje. Najnovije čarke izbile su u svlačionici boginje Talije, kraj pozorišne ledine koja život znači. Ovim, naravski, ne želim reći da su obe agilne vojske, zbog kojih je Firer često košmarnim znojem natapao svoje spavaće špilhozne, bile zadrti protivnici teatarskog vozdizanja. Ipak ih je tad čitav vek delio od predloga izvesnog Milisava iz Lapova upućenog Kodža Milošu da se svi koji znaju čitati i pisati, kao sumnjivci, pustimičke pobiju. Ali, teško je zamisliti sliku u kojoj neprijatelj steže obruč, narod i stoka su saterani u zbeg, već se čuju odsečne švapske komande (kasnije proslavljene u Bulajićevim epopejama), a negde na proplanku partizani pripremaju, recimo, Aristofanove – „Žabe“.
Neka svedočenja, istini za (ne)volju, govore o pokušajima komesara da dronjavu vojsku nagnaju da se razglumata u socrealističkim mirakulima, ali je tada često (u duhu postmoderne koja se rađala s revolucijom) među artiste uletala partizanija napetih živaca da išaketa okupatora ako mu je, u dramskoj radnji, krenulo. Jedino pouzdano znamo da se komunistička ljubav prema teatru u posleratno vreme iskazivala na perverzan način i da su pozorišne afiše prečesto priheftavane uz spiskove za likvidaciju. Razumljivo je da se onda ni zalagaoničarskom lupom ne nazire verovatnoća da su u glumu upuštali četnici, tim pre što za njih manjka podataka i da su prakticirali bilo kakve radnje koji nisu strogo bratoubilačke. Vertikalno gledano, u pravu su oni koji kažu da je svaki rat dobro izrežirana mućkalica žanrova, s tim da su statisti potrošni ljudski i genetski materijal (što reče baka Bilja) za koji rediteljima puca prsluk ako ga razveju po čukama koje omeđuju državu u vrenju.
No, zanemarimo povesne trićarije, i prismrdimo činjenicama. Upravnik „Ateljea 212“ Kokan Mladenović (u daljem tekstu – K.), verovatno osokoljen time što je njegov igrokaz za Dan oslobođenja nakratko sprečio Mitu Medvedeva da zašećeri na toplo podmetnutom ramenu Sedokosog, odlučio je novu sezonu promovisati tako što će članovima SUBNOR-a omogućiti da za dve pozorišne karte („pa povedem sebe i gospođu“, taktika) iz svog penzoškog buđelara ispljunu tek simboličnih 212 dinara. U redu, ideja je plemenita koliko i dobro finansijski temperirana: K. je uzeo plajvaz u ruke, liznuo ga, pa izračunao da je prosečno očuvani prvoborac već zabrazdio u devetu deceniju i da mu je, ako je svestan svog spomenickog bivstva, teško doljumati i do toaleta, a kamoli do Talijinog hrama. Ako se neko od njih i doseća šta to beše pozorište teško je u stanju nespavaćiv izdržati išta jače od jednočinke. Tako je domišljati K., budući i sam s nešto komunističkog putera na glavi (poseduje bronzano Titovo poprsje vagavše 50 kila, ribarčeta san o tome da preda štafetu maršalu, petakokraki porodični pedigre) procenio da ustanova kojom odnedavno direktorski manevriše neće biti na nekom gubitku.
Ali, avaj, nad njegovom računaljkom nadvila se senka šiparičke preosetljivosti u koju povremeno padaju nekad prpošne vojne postrojbe, sad nežne kao pamuk i starački lake na jadikovku do krajnih grančica. Odmah je zahalakala organizacija za promidžbu ravnogorske svetle tradicije zagrcnuta što teatarsku povlasticu zaslužuju kojekakve komunjare, studenti desetkonosci, magistri s dioptrijama, a ne i velikani iz „slobodnih srpskih planina“ koji su se u ratu zamerili industriji žileta, ali su ostali prisni sa latentnim antifašizmom. Razumljiv je gorki talog razočaranosti u reakciji četničkog bratstva. Ništa nije onako kako je najavljivano u emigrantskoj štampi koja je (još u doba kad je Kavaja draškao pilotske komande da se kljunom aviona, kroz raspršena stakla Centralnog komiteta, zarije pravo u trbuh druga Starog) najavljivala da će jednom pritešnjeni komunizam nestati uz kukavički kmek. A sve se, nekako, premetnulo - purpurnoj ideologiji je, mimo očekivanja, uspeo Cukahara saskok. Sred pušaka bajuneta opet se valja Titov kult, poput one džinovske sise u filmu Vudi Alena. Nije lako bradonjama: još uvek nijedna ulična tabla nije zakokardila, voštani Čiča je maknut ispred ministarskog kabineta, a onaj autentični (i streljani) još uvek izmiče potragama. Čak su se i na desničarske čardake ispentrali neki salonski fašisti, zboraši Mite Ljotića, Nedićevci, svakojaki zeleni kadar, a ni crvić poštovanja nije ostao za gorske tiće. Od svih rola koje su četnici priželjkivali u istorijskom vodvilju zapala im je uloga uvređene mlade, koja uglavnom izaziva jetki podsmeh. I dok se Tompson Perkoviću cjelov na papinom dlanu (umalo ne rekoh stopalu) sam ocrtava u slovo U, Pavelićeve vremešne kćeri od države dobijaju višekatnice iz čijih su posestrima pedantno išutirani Srbi, u Poljskoj zakonom zabranjuju isticanje komunističkih simbola, kod nas, „u srcu nekad okupirane Jevrope“ ništa nova pod titovkom nebeskom.
Izvesno je, K. neće klonuti ni odustati (eno ga začikava teatrologe s Ravne gore nudeći im ulaznicu za cirka 1389 dinara), ma koliko da se akt o izjednačavanju svih onih koji su bazali po šumama i gorama kostreši na svaku diskriminaciju (zato i jesmo zemlja naježenih zakona). Jedini smislen predlog je da štabovi koji verovatno već pripremaju naredni EGZIT omoguće besplatan ulaz Ravnogorcima da se izđipaju na Dens areni i tako kroz znoj, bukanje i bes ispucaju svu negativnu energiju kojom ih je ova situacija špikovala. Ili neka, pak, slabost izazvanu virusom nepravde, što reče bistri ministar zdravlja - „preleže na nogama“.
( tekst objavljen na portalu e-novine)