Vojvodina- jetra Srbije!
Izgleda da je đavo odneo šalu. Po plodnom vojvođanskom černozemu razmileo se go sepratista, koristeći i zloupotrebljavajući trenutnu krizicu koja potresa naše otačastvo. Dobro, možda krizica traje dvadesetak godina, ali šta je to u poređenju sa svim mukama kroz koje smo ćutke i junački (uzdignute glave, da se ne zaboravi!) prolazili kroz minula stoleća? Beskrupulozni autonomaši glasnije nego ikada pričaju o svojim besmislenim zahtevima, a običan građanin, paralisan strahom i nedostatkom proverenih informacija, samo uvlači glavu u ramena i gleda da ne napravi neki nepotreban korak. U pauzama upražnjavanja jeze stigne, ono jeste, da pošalje i poneki komentar tamo gde njegove strahove razumeju, ali i obilato hrane - na internet stranice vajnih tabloida, koji i pored svinjskog gripa i tek minule trodnevne (plus jedan u Beogradu) žalosti, ne zapostavljaju tako bitne teme kao što je najnoviji atak na celovitost i nedeljivost Srbije.
Tako jedna duboko zabrinuta čitateljka, na osnovu čijeg se komentara da naslutiti da živi u gradiću gde su Madžari u ubedljivoj većini, sa stranica nacionalno osvešćene novine upoređuje situaciju u Vojvodini sa već viđenim tokom događaja kojem smo prisustvovali nekoliko puta u bliskoj prošlosti i pita se kuda će ona, jadna i nesrećna, kada je sa njenog komada zemlje proteraju. Nazovite me malicioznim, ali usudio bih se opkladiti u svih preostalih 5 637 (decreasing number) vlasi na mojoj lobanji da ta osoba (navodimo je samo kao primer) nije našla za shodno da se oglasi kad su njene komšije masovno mobilisali, u jesen 1991. godine, da bi ih slali da "brane" legitimne interese iste one domovine od koje ona sada, nakljukana usađenim strahom, očekuje pomoć. Tada su bili lojalni građani, a danas, ruku pod ruku sa onim strašnim čovekom koji vitla štapom, predstavljaju ogromnu opasnost po ustavni poredak, teritorijalni integritet i suverenitet (copyright: Milošević, Koštunica, Jeremić & Co).
Hajde da probamo da zamislimo Srbijicu iz ugla te naše prestravlljene građanke: to je sada jedno stvorenje svim i svačim izmučeno, nezasluženo napaćeno i preko granice dobrog ukusa kažnjavano. Čak je i fizička celovitost toga bića nepovratno narušena - setićemo se da je pre tri godine, sramnim i pokradenim Milovim referendumom, ono ostalo bez drugog oka u glavi, pa od tada, ukiklopljeno i nagrđeno, baulja bespućima svetske politike, na sramotu velikih sila, koje su zdušno potpomagale to neljudsko sakaćenje. Taman kad smo se navikli na doživotno nošenje poveza preko duplje iz koje je ispalo bratsko oko, došao je novi šok – pokušali su da nam iščupaju srce. Nikada prežaljeni vožd, sada upokojen pod lipom, pre dvadeset godina upotrebio je tu sintagmu od koje ni danas ne odstupamo - Kosovo je, govorio je on, srce Srbije. Taj vitalni mišić ljubomorno su čuvali i oko njega svoju politiku gradili i voždovi naslednici, ali je, uprkos njihovim ogromnim naporima, početkom prošle godine došlo do pokušaja nasilnog odvajanja centra kardiovaskularnog sistema od ostatka tela. Pokušali jesu, ali uspeli, kao što znamo, nisu - ko ne veruje, neka samo pogleda Drugi dnevnik, bilo kog dana, i neka se ne zavarava spiskom beznačajnih država koje su tu lažnu tvorevinu priznale.
Tako smo došli u situaciju da već izmučenu i slabašnu Srbiju, bez drugog oka u glavi i sa srčanom insuficijencijom, snađe nova muka - pretnja otimanjem još jednog vitalnog organa. Kojeg?
Ono što svakom dobronamernom i nacionalno svesnom stanovniku naše domaje predstavlja nekadašnje Vojvodstvo serbsko, a sada samo Vojvodina, da se uporediti samo sa onim što našem telu znači jetra. Pa nećemo valjda, posle drugog oka i pokušaja odstranjivanja srca, na kraju ostati i bez jetre, upitaće se sa pravom mnogi naš zabrinuti građanin i svoj pogled, u očajničkom pokušaju, okrenuti ka onima od kojih bi mogao da očekuje pomoć. Priče o mogućnosti zamene jetre ovde slabo piju vodu – doduše, postojao je neki Englez, kažu jedan od najboljih fudbalera uopšte, koji je za svog života uspeo da protraći čak dve jetre. Slaba nam je on uteha sada, kada nad našim glavama neprestano promiču tamni oblaci najnovijeg indipenditizma.
Zato postoje oni. VKV lamentaši. Na prvi pogled, najveći deo njih su profesionalni političari, ali ne dajte da vas to zavara. U njihovoj radnoj knjižici (kada bi je imali) pored velikih pečata nekoliko minulih skupština, u kojima su krvavo zarađivali i sticali nešto mala dukata i stambenih kvadrata, stoji i štambilj kojim se potvrđuje njihovo osnovno zanimanje - visokokvalifikovani lamentaš (sa ćiriličnom varijacijom - žalopojnik). Sretnu se tako dvojica pripadnika ove profesije na ulici (u skupštini, pred neku konferenciju za novinare) i posle nekoliko kurtoaznih rečenica, pređu na stvar:
- Lamentuješ li danas gde?
- Ne, bio sam juče na B92, prekosutra idem na Studio B. A ti?
- Ja malo, večeras, na RTS-u, pa sledeće nedelje imamo lokalne izbore u jednom malom vojvođanskom mestu, tako da ću da se nalamentujem do mile volje.
- Tako i treba, brate moj. Pa neće valjda Srbiju da nam rasparčavaju?
- Neće, kao što nisu ni svih prethodnih nekoliko puta, a sigurno bi, da ih mi na vreme i odlučno nismo upozorili.
VKV lamentaš može da bude i politički analitičar (šta god to značilo), estradna zvezda, sportista, pripadnik neke opskurne organizacije, nastavnik u školi, sveštenik (pogotovo sveštenik), umetnik i šta god vam padne na pamet. Svi oni imaju jednu zajedničku osobinu - mudro su predvideli svaku katastrofu koja nas je snašla, toliko vešto i pravovremeno da su na te katastrofe vremenom svikli, kao Romi na diskriminacije svih vrsta. Zato je VKV lamentaša nemoguće zamisliti bez predmeta njegove žalopojke - prvo je to bila Slovenija ("bečki konjušari" izgleda nisu umrli od gladi), posle nje Hrvatska, zatim Bosna i Hercegovina, pa Makedonija (dobro, njih smo ionako pustili, oko toga ćemo se dogovoriti sa braćom Grcima, možda malo i sa Bugarima), da bi se sve nastavilo (ali ne i završilo, pazite se dobro!) Crnom Gorom i Kosovom. Omiljena tema naših lamentaša trenutno je Vojvodina, s tim što Sandžak (turski naziv, sedi jedan, Zukiću!) strpljivo čeka u redu, a i oko one tri opštine na jugu Centralne Srbije moglo bi se štošta kas'ti.
Budući da me i nagoveštaj da mogu da pomognem ovim večitim borcima za našu stvar ispunjavaju beskrajnim ponosom, pokušaću da dam svoj skromni doprinos u najnovijoj, teškoj i nepravednoj bici, koju smo primorani da vodimo (a to ne želimo, naravno). Dakle, da nam ovi u belim gaćama što ih zovu čakširama sutra ne bi tražili svoju državu, krenimo odmah agresivnom marketinškom kampanjom - slogan oko koga će se sve vrteti je jasan, lako se skandira i nemoguće je ignorisati ga - Vojvodina, jetra Srbije! Postoji tu, opet, i mala nezgodacija - ti Vojvodinci insistiraju na multietičnosti, pa bi parolu trebalo prevesti i na sve jezike koji se tamo koriste. Pošto su se vojvoda i njegova ekipa (sada dobrim delom evropeizovana, ali lamentaški nastrojena) početkom devedestih samo šalili kad su pretili Hrvatima po Hrtkovcima i drugim mestima, suočeni smo sa time da se u Vojvodini hrvatski jezik danas koristi kao jedan od službenih, što opet znači da bi glavni marketinški slogan morao da se prevede i na taj jezik. E sad, problem je u tome što je u hrvatskom imenica "jetra" malo drugačije ustrojena nego u srpskom, pa bismo po Petrovaradinu, Subotici, Bajmoku i još nekim mestima morali da delimo flajere na kojima bi pisalo "Vojvodina su jetra Srbije".
Uz sve ovo, organizovati svakodnevna gosotovanja nekoliko pukova VKV lamentaša po svim vojvođanskim lokalnim radio i TV stanicama, sa posebnim naglaskom na nešto što se zove vojvođanski javni servis. Istovremeno, u Beogradu i drugim mestima uže Srbije davati što više prostora za lamentovanje analitičarima svih vrsta, toliko da se ljude na kraju ubedi da neko zaista od nekoga želi da se otcepi, a ne da traži ono što mu, inače, pripada.
Posle ovako sprovedene medijske ofanzive, mnogi VKV lamentaši mogli bi mirnije da spavaju - bilo bi to pravo olakšanje u odnosu na sadašnje nemirne snove, stezanje mokrog jastuka hladnim rukama i košmare u kojem se severni deo Srbije odvaja od svoje matice. Nastupilo bi olakšanje i za veliki broj Vojvođana, koji zbog trenutnih patnji naših lamentaša takođe doživljavaju snažne bolove - najjači su, kažu, u predelu prepucijuma.
preuzeto sa portala e-novine
( fotografije uz tekst vlasništvo su temerinskog fotografa Maćaša Nemeta, kome se zahvaljujemo na tome što nam ih je ustupio)