Mileta Prodanović-Vaspitavanje sredine
Poznati slikar i pisac iz Beograda, Mileta Prodanović, nedavno je dao intervju za e-novine. Uz saglasnost našeg prijateljskog portala, prenosimo kompletan razgovor koji je sa Prodanovićem vodila Sonja Ćirić.
Mileta Prodanović je Beograđanin, isto koliko je slikar i pisac on je i profesor Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu, i javni radnik - kako se kratko i ružno kaže za nekog ko pored svog posla ima volje i snage da radi nešto za opšte dobro. Iako je direktan povod ovom razgovoru retrospektivna izložba u Banja Luci, počećemo razgovor s temom koja spada u delokrug poslednje dve Miletine aktivnosti.
* Školska godina je počela "lepom" vešću: Ministarstvo prosvete će finansirati samo tri godine studija na Fakultetu likovnih umetnosti. Profesori i ostali koje ova promena tangira, mogu samo da javno ukazuju na njene posledice.
Sad mogu da kažem da svoj hleb nasušni zarađujem kao profesor na najmanjem fakultetu takozvanog "malog" Univerziteta, dakle Univerziteta umetnosti u Beogradu. Podvlačim: državnom Univerzitetu. Otuda je nemoguće odvojiti događanja na državnim univerzitetima od događaja ili stanja u državi. Nije nikakva tajna da prisustvujemo restauraciji SPS-a. Ta restauracija ima neverovatno raznolike modalitete, neki od njih su u fokusu kritičke javnosti, a neki su sasvim neprimećeni. Jedan od tih neprimećenih, a po mom mišljenju veoma važnih tiče se obrazovanja, a posebno visokog obrazovanja.
To nije nimalo naivna stvar jer je obrazovanje resurs od kojeg neposredno zavisi budućnost ove zemlje. Čini se da aktuelna "frogs and grandmothers" vlast daje sve od sebe da uništi univerzitete. A vode je, ne zaboravimo, upravo kadrovi iz nekadašnje Slobine stranke. To se posebno odnosi na visoke umetničke škole. Na njima nema mnogo ljudi, unapred se polazi od toga da se one neće buniti. Kod svake bandere niču kojekakvi pretenciozno nazvani univerziteti koji su najčešće butici diploma i ništa drugo. Ako malo bolje pogledate, videćete da su veliki broj tih škola zvučnih, najčešće stranih imena, osnovli ljudi čija imena nekako pamtimo iz devedesetih, oni protiv kojih smo se borili krajem devedesetih, oni koji su sprovodili Šešeljev zakon o univerzitetu, oni nelustrirani. To da je Mr. Čume kupio neki univerzitet može se videti kao izvestan napredak - ranije su se kupovale diplome, a sad celi univerziteti. To se onda zove "Miškovićizacija" obrazovanja.
I sasvim je blisko pameti da ovakvoj državi i ovakvom Ministarstvu uopšte ne treba univerzitet kada su oni već izvršili privatizaciju. U vreme kada je većina fakulteta trajala četiri godine, Fakultet na kojem predajem trajao je pet. I to sa dobrim razlozima. Nije slikarsko i vajarsko obrazovanje nešto što se stiče ispitima, kolokvijumima, seminarskim radovima, to je jedan proces fermentacije, sazrevanja u ateljeu... A onda smo krenuli u taj takozvani Bolonjski proces, tri godine osnovnih studija i dve godine mastera, da bismo, kada je počela školska godina, saznali da osnivač nema nameru da finansira master, to jest četvrtu i petu godinu, to jest da je najstarija umetnička škola u Srbiji svedena na trogodišnju višu školu! Tako da, pored zanimljivih kretanja u društvu, tih beskrajnih ciničnih zahteva za pravdu za bilmeze, a nipošto za žrtve, pored te nemogućnosti da neko konačno predloži, na primer, jednogodišnji moratorijum na fudbal u celini ili konačno i neopozivo ukidanje Partizana, Zvezde, tih recidiva paravojnih i parapolicijskih snaga davno prošlih vremena... ima dosta "zabave" i na lokalnom planu.
* Zašto je izložba, rekapitulacija vašeg umetničkog rada, održana u Banja Luci a ne u Beogradu?
Kratko rečeno, izložba je otvorena u Banja Luci zato što su mi ljudi iz tamošnjeg Muzeja savremene umjetnosti predložili da je organizuju, a u Beogradu to niko nije uradio, a i sve da jeste, nekako ne vidim nijedan prostor u kojem bi bilo moguće postaviti toliko radova na način koji zadovoljava sve profesionalne standarde. Tačno je da institucije pre svega čine ljudi, ali, kako bi se reklo, i "hardver" dobro dođe: Muzej u Banja Luci je konvertovana železnička stanica, austrijska, visokih i izduženih odaja. To je i odredilo karakter izložbe: imao sam dilemu, da li izložiti samo novije radove, sastaviti nekoliko poslednjih izložbi u celini ili posegnuti i za starijim radovima. Tada sam shvatio da je za mene ovo jedna od retkih prilika da vidim te stare radove, slike velikih dimenzija iz osamdesetih koje stoje spakovane u mom ateljeu ili su u privatnim kolekcijama. Nekako se potajno nadam da još nisam u godinama za retrospektive, zato ovo više volim da opisujem kao "dijagonalnu" izložbu, to su jednostavno radovi koji markiraju pojedine periode mog rada, ali, posredno, i različite društvene kontekste u kojima su oni nastajali i izlagani.
Naravno, za sve ove protekle godine, naročito nakon 1990. godine, bili smo dovedeni u situaciju da pažljivo osmatramo kontekst u kojem pokazujemo svoje radove. Pre početka ratova za jugoslovensko nasleđe ta briga je bila svedena na cehovski kontekst, prosto, "ne želim u istu korpu sa ovim ili onim", dok je kasnije, kada su skoro sve institucije u Beogradu došle u kandže Miloševićevih kulturtregera i celokupan društveni kontekst postao je važan. Cela moja generacija, umetnici koji su se posle desetak godina provedenih na sceni, sa margine, prirodno, pomerili negde prema centru, ponovo se vratila u podzemlje, ako je uopšte izlagala to je činila u nekim alternativnijim prostorima. To je, naravno, vrlo zdravo, jer je upravo pozicija na margini dobra za kreativnost, ona je podsticajna na mnogo načina... Taj refleks, tu pažnju za kontekst sam zadržao i kasnije, kada su se ponešto izmenile okolnosti. I zato mi je otvorenost institucije koja mi je ponudila da izlažem bila presudna. To je, barem ja to tako vidim, deo neke šire strategije u kulturi u toj sredini. Neko je shvatio da samo otvorenost može doneti promene, da je mnogo bolja razmena ideja nego razmena vatre.
* Zbirka pripovedaka je rezultat vaše, uslovno rečeno, druge okrugle godišnjice u karijeri.
Da, ispalo je da je cela ova godina u znaku nekakvih rekapitulacija. Ali to je prosto sticaj okolnosti, ljudima iz Banja Luke odgovarala je izložba ove godine a ne sledeće, u 2010. godini se navršava trideset godina od moje prve izložbe u beogradskom SKC-u, a pošto mene izluđuju te okrugle godišnjice, dvadeset devet se učinilo kao zgodan broj. Nekakvu rekapitulaciju ili izbor iz postojećih zbirki priča predložio je moj izdavač, "Stubovi kulture", postojala je dilema da li uraditi drugo izdanje knjige priča Nebeska opera iz 1995. koje odavno nema u knjižarama ili sastaviti jednu knjigu od tri i tome dodati neke priče koje su objavljene samo u periodici. I doneta je odluka da se uradi ovo drugo. U svakom slučaju smatram da i zbirka priča, čak i kada je kompilacija iz postojećeg, mora imati nekakav unutrašnji ritam i jasno vidljiv razlog zašto je sve to u jednim koricama. Zato u knjizi koja ima naslov Hermelin nema nekih priča koje su mi drage, ali verujem da postoji unutrašnja nit tih radova koji su nastajali tokom dve decenije.
* Šta vas je privuklo postmodernizmu, i zašto ste mu još uvek verni?
Kako je to svojevremeno rekao jedan kritičar, moja generacija "biološki" pripada tom horizontu. U vreme kada sam studirao, veliki modernistički projekat je već bio zamoren, doveden u pitanje sa mnogo različitih strana, pokazalo se da nema više mesta za velike jednoslojne istine, da se sve razlomilo u male, lične narative. Možda su neki teorijski postulati iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka prevaziđeni, i dobro je što je tako, bilo bi zlo i naopako da nisu, ali kao neka vrsta nasleđa tog vremena ostalo je i ono što je danas vidljivo i na lokalnoj i na svetskoj sceni, a to je taj nestanak opsesivnog praćenja jednog pravca, jednog jezika, jednog medija...
To nepostojanje jednog pravca je, mislim, jako važno, naprosto čovek može da bude kreativan u sasvim različitim medijima ili jezicima vizuelnih umetnosti. E, sad, naravno, sasvim je druga priča kako su, i kada su, taj teorijski pojam shvatili lokalni mudraci, tačnije logistički intelektualni štab Dobrice Ćosića koji je postmodernizam pretvorio u najgoru moguću kletvu... Verovatno pamtite tu, rekao bih, jalovu polemiku između takozvanih tradicionalista i takozvanih mondijalista. Ja ni danas ne znam ko su "mondijalisti" u koje sam bio svrstan, valjda su to svi oni koji znaju još neki jezik pored maternjeg, za razliku od njihovog mentora koji se, uprkos činjenici da ga javnost smatra piscem, ne snalazi najbolje ni u maternjem. Uzgred, u toj polemici filozof Tadić, jedan od najpredanijih branitelja lika i dela narečenog Ćosića, me je nazvao "nastavnikom crtanja", misleći valjda da će me time uvrediti. A zapravo mi je nehotice pomogao. Budući da se bavim dosta različitim stvarima uvek imam problem da se predstavim ili da odgovorim na pitanje čime se bavim, a da to ne zvuči neukusno i pretenciozno, zato najradije biram kratku verziju "slikar i pisac". A ovo je bolje od toga – jer ja zaista ne mogu da zamislim nijedan bolji posao kojim bi se čovek mogao baviti od nastavnika crtanja, ne postoji ništa plemenitije od crtanja i ništa časnije od prenošenja znanja mlađima od sebe.
A da li je ono što radim postmodernizam ili nije, moći ću da odgovorim tek kada mi neko konačno dâ prihvatljivu definiciju tog pojma. U svakom slučaju ja radim svoje radove, a slobodno kritičarsko uverenje je gde će ih oni svrstati, ako baš imaju potrebu da ih negde svrstaju.
* Nasleđe je jedno od elemenata vaših radova. Ima se utisak da to nije samo posledica učenja postmodernizma?
Ovako ili onako deli nas bezmalo vek od onih avangardnih pokreta koji su predlagali spaljivanje muzeja (uzgred, u Beogradu bi taj čin bio izlišan jer su se od silne pažnje uglavnom sami urušili pa nije potrebna nikakva pirotehnika). Nasleđe može biti balast, ali i riznica ideja za budućnost. U svakom slučaju moja je generacija naišla na slom onoga što je Bonito Oliva nazvao "darvinizmom" u umetnosti, naprosto su mnoge redukcionističke i opsesivno nove poetike došle do svojih krajnjih konsekvenci; recimo, ne možete napraviti belju sliku od Maljevičevog belog kvadrata na beloj pozadini, ili, kao u slučaju Dišana, kada se iskorači iz materije - duh leti na sve strane. Kada se, dakle, dođe do zida onda se mora okrenuti i poći u nekom drugom pravcu. A jedan od mogućih pravaca je i osvrtanje. Sa tom situacijom se poklopila i moja privatna – odrastao sam u kući u kojoj je postojao jedan profesionalac, moj otac bio je slikar. Sad, u takvoj situaciji moguća su dva odgovora: ili ćete sve to skupa zamrzeti i kao vid otpora baviti se nekom sasvim drugom profesijom, ili će sve to nekako srasti sa vama i nećete moći da pobegnete od toga. Meni se dogodilo ovo drugo.
* U katalogu ste napisali da je "Hic Fuit", rad sa treće godine studija, vaš manifest. U kom smislu?
Možda je manifest preteška reč, ali u svakom slučaju bih ga nazvao platformom. U smislu opštosti i širine. Umetnik je, između ostalog, i svedok. To je rad u jeziku, kako se nekada govorilo, konceptualne umetnosti: crteži, fotografije, fotokopije nevelikih formata svrstani su u serije koje ispituju modalitete sintagme "biti na nekom mestu". To je dakle otvorena serija, crteži snova, fotografije lokacija na koje se zaista odlazilo, materijalni tragovi nekih nazora ili uverenja. Negde je važno i to što su mnogi drevni slikari svoje slike, naročito portrete, potpisivali upravo ovom sintagmom, kao potvrdom da su zaista bili svedoci nekog prizora ili da su zaista videli lik koji su preneli na dasku ili platno.
* Šta vas je privlačilo ciborijumu te vam je bio tema par godina?
"Ararat", zlatni ciborijum iz 1988. godine, je poslednji. A onda vas je energija vremena odvukla u teme devedesetih. Zašto ste ih nagovestili zlatom?
Može se reći da su te konstrukcije, baldahini, kućice u galeriji, za mene obeležile deo osamdesetih. Prvi objekat te vrste izveo sam kao deo velikog pikturalnog ambijenta grupe "Alter imago" kojoj sam se priključio1982. godine. Bilo je to vreme promene paradigme, smena nekakvog vizuelnog asketizma naglašenom, pa čak i razuzdanom pikturalnošću. Svi radovi grupe "Alter imago", pa i moji, naravno, bili su višeslojni na konceptualnom planu, pa je jedan od slojeva bila i igra sa narativnom dimenzijom, igra sa značenjima, oscilovanje između sakralnog i pseudosakralnog, spoljnog i unutrašnjeg. I to je zapravo osnova tih objekata, otud i pozlaćene površine, oslikanost njihove unutrašnjosti. Iako su se, kako je vreme prolazilo, spoljne forme mojih radova menjale, a sve te promene, verujem, dobro dokumentuje banjalučka postavka, ta višeslojnost i igra sa značenjima ostale su uvek neki znak prepoznavanja mojih radova.
* Izložba Hijerarhije, odnosno događaji oko nje, bili su presudni po vaše slikarstvo devedestih.
Formalno posmatrajući, to su radovi koji prate Pseudo-Dionisijevu hijerarhiju anđeoskih redova. Te izložbe ne bi bilo, da slučajno, u nekoj efemernoj publikaciji, nisam ugledao fotografiju poznate crkve Santa Maria dela Salute i zaštitne ograde oko nje, na kojoj je bila tabla sa tekstom "Pažnja, padaju anđeli". Poenta je bila u tome da je u nekom periodu, kao i sve u Veneciji, gradu podložnom ubrzanoj entropiji, ta znamenita građevina bila u stanju raspadanja i sa nje su padale skulpture, mahom barokni dekorativni anđeli, koji su, dakle, mogli da ubiju nesrećne turiste.
Ta tabla koja nas stavlja pred pajtonovsku dilemu - da li se misli na fizički pad anđela-kamenice sa fasade ili metafizički pad sveopšteg principa dobra u princip zla, ključ je cele priče. Radovi su bili zidni objekti, u parovima koji sugeriraju mnoštvo, apstraktni korelati nečega zamišljenog i opisanog u drevnim spisima, i, kao što se vidi, tu nema ničeg neposredno "političkog". Ceo taj ciklus prvi put je izlagan u galeriji na ostrvu Gospa od Škrpjela kod Perasta, u Boki Kotorskoj, u galeriji koju je osnovao moj prijatelj i dalji rođak moje žene Don Branko Sbutega. On je napisao i uvodni tekst za katalog. U Beogradu je otvaranje, u galeriji Sebastian bilo zakazano za ponedeljak 11. mart 1991. godine, dva dana ranije dogodilo se ono što se dogodilo, pa je izložba danima stajala postavljena a neotvorena. Otvorena je tek kada su se završili protesti na Terazijskoj česmi. Tako da smo, nezavisno od činjenice da smo se nagutali suzavca, polako počeli da shvatamo da dolazi vreme u kojem će spoljni faktori u velikoj meri odrediti naša kretanja, stavove. Bilo je nemoralno ostati po strani, u kuli od slonovače, a, opet, bio sam duboko skeptičan prema svim oblicima neposredno angažovane umetnosti. Trebalo je, dakle, pronaći formulu za radove koji će jasno govoriti o pojavama oko nas, a pri tome neće biti plakati.
* Dobili ste nagradu "Ivan Tabaković" za izložbu Tama, što je, s obzirom da njena poruka nije bila na liniji vladajuće klase devedestih, bilo neočekivano pa zato i ohrabrujuće.
Oko nagrada se u našoj maloj sredini koncentriše neprijatni višak strasti. Možda su one podsticajne za mlađe umetnike, ja o tome imam vrlo ambivalentan stav, zaista smatram da je uvek više dobrog a nenagrađenog nego obrnuto... U svakom slučaju, sredinom devedesetih je bilo mnogo bolje ne dobiti neku nagradu nego je dobiti. Nagrada koju pominjete je malo izvan sistema, na sreću nema nikakve veze sa državom i dodeljuje je Fondacija koja je u onom naletu inflacije ostala bez para. Tako da je sve samo na planu simboličnog. Jedino što je preostalo je pravo da se napravi izložba u galeriji SANU, što retko dobijaju živi umetnici. Nagrada, dakle, nosi časno ime, zaista smatram da je Tabaković naš najznačajniji umetnik sredine dvadesetog veka, mada se uopšteno neki drugi slikari u javnosti smatraju značajnijima, a i dodelio mi ju je žiri u kojem su takođe bili umetnici koje visoko uvažavam. Nije nevažno naglasiti da su je i pre mene a i posle mene dobili sve sami časni, nezavisni ljudi... Mislim da ne treba poistovećivati Odeljenje za umetnost SANU sa celom Akademijom, uostalom nedvosmisleni protivnici tadašnjeg režima a i onog što se javnosti predstavljalo kao politika Akademije, od Memoranduma do Medakovića, imalo je jasne i glasne protivnike upravo u ovom za Akademiju, čini se, sasvim nevažnom odeljku.
* Zmajevi-igračke na izložbi Vaspitavanje dečaka u Srbiji napadaju slike Maljeviča i Tabakovića, napadaju vrednosti - ironija i metafora su veoma rečite. Međutim, vrlo je moguće da neće stići do onih kojima su upućene, zato što je malo verovatno da su takvi među ljubiteljima izložbi. Da li poruke slika, knjiga, umetnosti uopšte, sve više i više pucaju u prazno?
Možda bismo mogli da pođemo od kraja - tačno je da je umetnost, da citiram jednog poznatog ljubitelja mačaka "deveta rupa na svirali" u ovoj zemlji. Vlast voli glumce, pozorišne i filmske premijere, na otvaranja izložbi ne dolaze ni oni koje je odavno preminuli samoupravni socijalizam nazivao "poslenicima u kulturi". Književna kritika se u radovima mlađih ljudi pomalo budi, postoji prostor u novinama i ljudi koji su zainteresovani da pročitaju, razmisle i revalorizuju štošta, a likovna kritika je odavno mrtva i niko i ne pokušava da je oživi. Tako da je sve što se ovde napiše, objavi, izloži, zapravo uglavnom dovikivanje u jednom malom krugu ljudi. Moje je mišljenje da umetnost mora biti duhovita, ponekad čak i zabavna, to jest da je ona ozbiljna samo pod tim uslovima, podrazumevam i da su malobrojni konzumenti takođe sposobni da shvate tu duhovitost. Moja izložba pod naslovom koji je jasna parafraza romana Mihala Vivega, nema pretenzije da bude traktat o stanju nacije, to je samo pet slika, dve velike i tri male. Rukopisi "kolonizuju" neke meni drage slikare, kako bi se to nekada reklo "in maniera de Malevich", ali ti zmajevi-igračke ne napadaju te rukopise nego su tek akteri u jednoj igri. Osnovni zaplet tih slika je kontrast ili da upotrebim reč koju zaista volim, a koja potiče iz zapadne varijante mog nekadašnjeg jezika, srpskohrvatskog – "sraz" velikog i malog, pompeznog i grotesknog, ozbiljnog i neozbiljnog, odraslog i dečjeg.