Zagrljaj od kojeg zastaje dah
Oktobra 2009. godine neki ljudi koji se smatraju vodećim političarima Srbije, naprasno su se setili da je njihova zemlja u Drugom svetskom ratu bila na istoj strani sa onima koji su uspeli da na leđa obore najveće zlo dvadesetog stoleća. Neka su se vala setili, bolje ikad nego nikad, začuđujuće je kako su i stigli od neprekidne jurnjave za moštima na pravdi boga ubijenog Đenerala. U tom prisećanju malo im je potpomognuto, ali dobro, da ne cepidlačimo previše.
Snimljeni su i patetični promotivni spotovi, koji se uglavljuju u ostatke nečega što je nekada bio televizijski program, i to između događaja kada "limene trube duvaju" a omađijana svetina arlauče "Rusija, Srbija, Srbija, Rusija" i još jednog dramatičnog, napetog, umreću-ako-to-propustim izbacivanja iz kuće Velikog brata. Razmere rektalnog planinarenja kojima nas sa TV ekrana zasipaju zastrašujuće su – tolika dupeavlakatelna priključenija nisu viđena još od vremena kada su se političari ovdašnji, netom pred poslednje izbore, utrkivali ko će pre da ode mečki na rupu i izazove poneki blagonaklon osmeh hazjaina unutar večito prohladnih zidina Kremlja.
Očekivanja su, naravno, kako to i dolikuje, ogromna. Bivši KGB-ovci na jednoj, i bivši ateisti na drugoj strani, ponovo se nevešto propinju na prste dok se krste u nekoj crkvi i celivaju neku od ikona, blagosiljani toplim pogledima u trans teleportovanog klera. Dan ne prolazi bez makar milion podsećanja na zajedničko nam "slatko pravoslavlje" i istorijske veze koje su toliko duboke i trajne da ih ništa ne može ugroziti, nasmejanom čoveku koji se izdaje za ruskog lidera (dok gazda iz Moskve nonšalantno povlači konce) oduševljeni plebs maše promrzlim rukama, nadajući se da će "Dimitrije" uspeti da uhvati njihov pogled kroz zatamnjeno, zablindirano i vodonepropusno staklo "Zila", čiji točkovi po neravnoj podlozi automatski postaju gusenice.
Usred ovog kolektivnog transa, vratimo se na trenutak u jesen 1804. godine. Jedan visoki zvaničnik Srbije krenuo je tada put Moskve, pa odmah zatim i carskog grada Sankt Peterburga, sa namerom da nadležnima u majčici Rusiji iznese komplikovanu situaciju nastalu odlukom voždova serbskih da je krajnje vreme da se turskom zulumu stane nogom za vrat. Prota Mateja Nenadović putovao je dugo, prošavši usput mnoge prepreke, o čemu podrobno piše u svojim Memoarima. Najdramatičnije je bilo na Đerdapu, tada, naravno, nezauzdanom delu Dunava, u kojem je voda jezivo hučala i penila se belinom koja je sirotog protu dobrano prestravila. On i jedan čovek iz njegove pratnje legli su na dno čamca, ali su svejedno dobro istuširani, posle su se podigli na noge i nekako prebrodili prolazak kroz nemirno korito velike reke. U Sankt Peterburg su stigli baš negde u ovo doba godine, pre ravno dvesta pet leta. Ruskom ministru inostranih dela izneli su beskrajno poštovanje i divljenje, kako to situacija iziskuje, naglasivši da su udarili baš za Rusiju jer je ona najprirodniji saveznik, zaštitnik Srba i istočno sunce koje greje sva promrzla srca serbska. Ministar se učtivo zahvalio, uzvratio ljubazne reči i rekao nešto što je gostima zaledilo krv u žilama - Rusija je, naime, trenutno u prijateljskim odnosima sa Turskom, pa od pomoći ustanicima teško da nešto može da bude. Visoki ruski zvaničnik nije svoje goste uskratio za još jednu veliku brižnost - setio se da upita da li su se obratili Beču, jer bi to bilo logičnije, pošto je on Srbiji geografski najbliži. Natrljanih noseva (ali nepoljuljane vere u majčicu Rusiju) prota i ekipa su se vratili u Srbiju, odgovaravši svima koji bi ih usput pitali za ishod posete da "nade svakako ima" i da nas "Rusija nikada ne bi ostavila na cedilu". Jeste da je ta rečenica upotrebljena toliko da je dovedena do neprepoznavanja, ali čovek ne može da se ne seti Propovednika, koji je još davno utvrdio da na svetu nema ničeg novog i da se nama ne dešava ništa što se već nije dogodilo svim ljudima pre nas. Tako i sa Rusijom.
Dovoljno je prisetiti se događaja od pre nešto više od deset godina. Ko bi zaboravio onog Mirinog ministra, koji je nedavno otvorio elitnu privatnu kliniku blagosiljanu sa najvišeg mesta? Kako je junački i prkosno držao govore, preteći od straha prebledelim Amerikancima, Holanđanima, Francuzima, Nemcima i ostalom NATO šljamu (kako su ih zvali državni mediji). Kako su se tresle gore od njegovog nepokorenog glasa i sadržaja rečenica u kojima se pozivao na viševekovnog zaštitnika Srbije, koji je možda malo uspavan, ali kada se probudi biće kolektivnog branja kože na šiljak svakome ko je popreko pogledao, a nekmoli bombama zasipao, svetu srpsku zemlju. Vrištao je taj nesrećnik, svoji kreštavim glasom, a RTS u delirijumu prenosio njegovo upozoravajuće:
Njet, eta njevazmožna!
Čovek je verovatno znao šta govori - Rusija se pokazala kao prava majčica kada je trebalo ugostiti neke bivše visoke funkcionere Srbije kao i suprugu čoveka koji je ovoj zemlji doneo više patnje i mizerije od bilo kog drugog državnika u njenoj novijoj istoriji. No, tako je to u životu - nekom majka, nekom maćeha.
Postoji, naravno, i naličje. Uprkos tome šta je Rusija danas (sve samo ne primer za ugledanje) ima nekih stvari u vezi sa njom koje su zavodljive. Dovoljno je zamisliti čuvenu rusku "trojku" (nije ono što mislite, sram vas bilo!) kako vučena predivnim konjima grabi kroz belinu ogromnog prostranstva i kako iz nje samo na trenutak proviri krznenom kapom prekrivena glava neke očaravujuće ruske plemkinje i već smo nadomak definicije idile. Veliki Tomas Man je ruski jezik nazivao "jezikom bez kostiju" - ponajviše zbog njegove lepote i mekoće. Ne može se prenebregnuti ogromno literarno i muzičko (umetničko u svakom smislu te reči) nasleđe, kao i respektabilan naučni legat. Neka od najboljih dela svetske litarature pisana su ruskim jezikom - od neprevaziđenog Bulgakova, preko klasika kao što su Dostojevski i Tolstoj, pa sve do zgusnutih, nadrealističkih zapažanja iznetih u pričama Danila Harmsa. A opet, zavirimo li malo dublje u biografije ovih velikih umetnika, videćemo neke zajedničke crte – Dostojevski je za dlaku sklonjen ispred streljačkog stroja, Tolstoj je naglavačke najuren iz crkve, Bulgakovu niko nije hteo (ili nije smeo) da objavljuje većinu radova, a vanserijskog satiričara Harmsa krvnički su progonile vlasti da bi na kraju umro od gladi u lenjingradskom zatvoru.
Pojedinačne sudbine uopšte ne moraju da reflektuju sveukupno stanje, naravno, ali, pred ledenom nigdinom Sibira i lakoćom kojom se tamo dopire čovek mora zaplašeno da ustukne. Kao i pred "bratskim" zagrljajem giganta koji sve što radi radi isključivo u sopstvenom interesu, a kada vam pomaže, gleda da iz toga izvuče što veću korist. To je princip na kome funkcioniše globalna politika i Rusija tu nije izuzetak - razlika je jedino u tome što mnogo više bole računi koji na naplatu stignu od nekoga ko vas naziva "najbližim prijateljem" i "članom porodice". Kad vam Amerikanci ili ujedinjeni Evropljani zavrću ruku, to mu valjda dođe kao prirodno - ljudi nam nisu ni rod ni pomoz' bog, a i može im se, da se ne pravimo blesavi. A kad to krenu da rade Rusi (a skloni su, nije da nisu), onda to liči na scene iz mafijaških filmova u kome nasilnik prvo izrazi veliku ljubav i simpatije prema svojoj žrtvi, ali joj na kraju polomi makar jedan prstić, tek toliko da njegovo "no,no!" ne prođe neopaženo za sledeći put.
preuzeto sa : e-novine.com