Predoziranje i samoubijanje
Odavno je poznato da je umetnost jedna od malobrojnih stvari ( sem lihvara, političara i strvinara) kojoj, da se ne lažemo, pašu teška vremena i uzburkana duševna stanja. Malo li je onih koji su preživeli surove ratove pa posle o tome napisali spektakularne knjige , ili onih drugih, iz čijih je slomljenih srdašcadi, uz teške muke isceđeno tušta i tma antologijskih ljubavnih s(r)okova?
Surove devedesete godine u Srbiji izrodile su, pored svih bljutavih i ružnih, i neke dobre i sočne plodove. Godina 1994. bila je naročito upečatljiva, jer je tada objavljeno nekoliko odličnih albuma, koji su nastajali u najgorim i najbeznadežnijim mesecima hiperinflacije i ratova u okruženju , sa kojima Božović i Šainović ( inflacija) i Srbija( tepanje) nisu imali nikakve veze. Silovitošću pesama, neobičnim stilom i temama, kao i kompaktnošću celog albuma, naročito se istakao jedan bend neobične istorije. Da bismo razumeli kompletan kontekst, potrebno je vratiti se malo unazad.
Kao zvaničan datum nastanka zagrebačke grupe "Studeni studeni" utefterena je 1986. godina. Bend je važio za najperspektivniji zagrebački i jedan od onih koji su se smatrali budućnošću kompletne jugoslovenske muzičke scene ( uz nadolazeću Riječku scenu, Obojeni program i još neke). Vrsta muzike koju su svirali (ako baš mora) mogla bi se okarakterisati kao izrazito melodični pank rok, ponajviše inspirisan (tada) novim američkim zvukom. Uprkos vrištećem kvalitetu , Studeni Studeni uspevaju da objave tek jedan maksi singl, 1990. godine. Najviše sluha za mlađahnu grupu pokazao je mali zagrebački izdavač "Search & Enjoy", pa se na njihovom izdanju pod rednim brojem 004 našlo pet pesama- "A ja sam je volio", "Najljepša pjesma", "Čisto kao suza" , "Tvoje oči govore" i "Gledaj kako ljubav". Posle godine poslednjeg velikog i toplog osmeha u SFRJ ( 1990, Ante Marković, sedam YU dinara za jednu dojče marku, bato!) došla je godina zaleđenih grimasa,brkatih pukovnika, očaja i užasa, pa već pripremljeni prvi album Studenih , čiji producent je trebalo da bude Koja , nikada nije ugledao svetlost dana.
Goran Kostić Kosta, ključni čovek grupe, nošen vrtlogom životnih okolnosti na koje je nemoguće uticati, obreo se na mestu gde najbolje uspeva Blues južne pruge ( kako je kasnije nazvan jedan album) . Novopečeni Nišlija pridružuje se, kao basista, grupi "Glas Amerike". Nije prošlo dugo i Kosta je ponovo u rukama držao solo gitaru, obrevši se drito ispred mikrofona- baš kao i dok je prašio po Zagrebu. Naziv grupe promenjen je u istočnu verziju imena pretposlednjeg meseca u godini, s tim što je jedan "Studeni" otfikaren , pa smo dobili samo "Novembar". Izdavačka kuća "No man's land" ( osnovana ad hoc, baš zbog "Novembra") objavljuje 1994. godine zvanično prvi album "Novembra", na kojem su se našle i dve pesme iz repertoara grupe Studeni Studeni.
Iako sam, kao mlad i nadobudan radio- novinar( gore od ovoga je samo mator i nadobudan) , radio jedan razgovor sa Kostom još 1995. ili 1996. godine ( nadam se da je zauvek zaturen, bilo je tu pitanja na koje je Kosta samo iz pristojnosti odgovarao) nisam uspeo da zapamtim odgovor na pitanje zašto se ploča zove "Deguelo". Po glavi mi se i danas, bezmalo petnaest godina kasnije, motaju dve verzije- od kojih, opet, nijedna ne mora da bude tačna. Po prvoj to ima neke veze sa istoimenim albumom grupe ZZ Top, koji se pojavio avgusta 1979. godine ( manje verovatno) , a po drugoj inspiracija je mogla doći posle gledanja filsmog klasika "The Alamo" iz 1960. godine. Film je režirao Džon Vejn, koji tumači i glavnu ulogu - američkog heroja sa smešnom kapom na glavi, koji se vika Dejvi Kroket. Sedam hiljada Meksikanaca masakriralo je dvestotinak Amerikanaca, tako što su ih noć pred pokolj izluđivali svirajući im na uvce "Deguelo" , glavnu muzičku temu celoga filma, koju je komponovao Dimitrij Tiomkin. Toliko o asocijacijama, a sada impresije.
Album otvara dvominutna superiorna minijatura "Deguelo". Moćni Kostin vokal, ijekavica i neskriveni zagrebaćki akcenat, rista – "Vrijeme , novac, novac i brzina", ali tako da je u reči "brzina" naglašen prvi, umesto drugog sloga, kako je to uobičajeno u istočnoj varijanti zajedničkog nam jezika. Danas je to potpuno nevažan podatak, ali ako se setimo da su urednici lokalnih radio-stanica , ti verni vojnici SPS-a i ostalog patriotskog taloga , tokom prve polovine devedesetih, ( dobro, uz časne izuzetke, a znamo i koji su) uletali kao sumanuti u studio ako bi im se samo učinilo da se neki golobradi, apstinencijom uzdrmani muzički urednik osmelio da pusti muziku sa onih prostora gde ubijaju Srbe- jasno je da je Kostino snažno naginjanje ka akcentu kojim je govorio dobar deo svog života u glavama tih kreatura mogao da bude samo veliki minus. Čitati- brisanje sa svih plej lista i nemogućnost ozbiljnijeg promovisanja "materijala".
Usna harmonika odmah na početku druge pesme, "Teško vrijeme" , uz neshvatljivo lako ostvarenu apsolutnu melodičnost ( kao i na svim ostalim pesmama) zarobljava Eustahijevu trubu slušaoca-namernika u stisak iz kojeg se ona ne može osloboditi. I pored magičnog ritma i taktova koji primoravaju na pokrete, do mozga dopiru i odlični stihovi – bez mnogo mudrovanja, na najjednostavniji mogući način, postavlja se dijagnoza tada aktuelnog stanja ( pod pretpostavkom da je sada , kao, nešto bolje):
"Noću svjetle prozori,
godina prolazi
Malo para i zabave
Čekanje i hodanje".
Posle toga dolazi jedan od najupečatljivijih momenata albuma. Snažna, očajnička, bespoštedna i nepomirljiva ( četiri u jedan!) , "A ja sam je volio". Toliko ljubavi, preispitivanja, ponovnog vaganja, žala za velikom ljubavlju koja je promakla a bilo bi možda bolje da nije- sve to staje u ne baš obiman tekst i pesmu čija je dužina tek minut i četrdeset i tri sekunde. Besprekorno pakovanje, ponovo bez ikakvih komplikatorskih intencija, uz snažan završetak:
" A ja...u sebi mislim
prijatelji govore
samo ono što ne treba reći.
Prijatelji mi govore
da sam imao
da sam imao i ljepših od tebe
A ja, a ja...
Ja sam je volio".
Za njom sledi biblijski naslovljena "Oko za oko, zub za zub" ( koja , naravno, nema previše veze sa onim "Osveta je moja...") , koja kao da je neka vrsta predaha ( ali zanimljivog) pred dvojac koji za temu ima najteži deo muško-ženskih odnosa. O čemu se u tim pesmama govori da se zaključiti iz svega nekoliko stihova . "Pogledaj me posljednji put/ Ne plači zbog mene/ Ne traži da ostanem.." , kojima počinje ubedljiva i ponovo veoma kratka "Sada znam" , te "ja ne želim više biti sa tobom/ O, bože, kako vrijeme mijenja sve/Koliko godina rijeka odnese/Da te zaboravim, ne mislim na tebe" , kao deo još jednog izrazitog favorita, "Ko je sunce ubio".
Jedan od domaćih pisaca koji bi se svakako složio sa tezom iznetom na početku ovog teksta, Zvonko Karanović, jednom prilikom je rekao da je "iskustvo devedesetih veoma dragoceno, jer predstavlja neiscrpan materijal.Srpskom piscu je dovoljno da se priseti svog iskustva i odmah ima pred sobom obilje književnih motiva". E, pa baš taj Zvonko Karanović napisao je tekst pesme "Rođendan" , koja se bavi jednim od onih okruglih, jubilarnih rođendana, kada obavezno donosimo velike odluke, postavljamo pred sebe kapitalne ciljeve, a obično ispadne sasvim drugačije od svega što smo zamišljali . Otprilike, onako kako i Karanović predstavlja- svima koje poznaje govorio je da će četrdeseti proslaviti tako da se pamti , da bi se sve završilo sa: "Na kraju sam se obukao, krevet sam milovao/ I u sebi rekao 'Laku noć, Igi. Laku noć, Igi'".
"A" stranu završava samo naizgled mirnija "1992." Kao i svaka druga muzička ili literarna tvorevina, čim u svom naslovu nosi neku godinu, reskira etiketu "orvelovštine" , što je ovde nemoguće prilepiti, jer je pesma previše lična. Najviše je pamtim po prepoznatljivim stihovima
"Pogledaj nebo i mjesec što sja
zvijezde su sretne kao nikada ja"
posle kojih dolazi još malo muziciranja i završetak "A" strane. Trk do kasetnog deka , manualno okretanje strane ( stari dobri handjob, takorekuć), malo tišine i...
Jednom prilikom sam pročitao Kostinu interpretaciju zanimljivog događaja koji se zbio posle neke od svirki Novembra na Akademiji. Naime, odmah po završetku koncerta u garderobu ( ili beše back stage i tada?) je došao čovek koga su svi morali da znaju, pa je razumljivo zašto je bilo malo smešno kada se on predstavio punim imenom i prezimenom, rekavši "Ćao, ja sam Milan Mladenović". Milan je ponudio svoju pomoć ( a to se ne odbiva) pa je saradnja konkretizovana kroz pesmu koja otvara "B" stranu debi-albuma "Novembra". Milan je odsvirao gitarski solo u fenomenalnoj "Gledaj kako ljubav umire", koja opet obrađuje neke od najbolnijih aspekata ljubavnih veza – "Gledaj kako ljubav umire za jedandan/ gledaj kako suze lokve postaju".
U sledećoj pesmi ritam se ponovo podiže na viši nivo, gitare se na momente otimaju kontroli, čini se da bi sve na trenutak raspalo da despotski Kostin vokal ne drži tako suvereno stvari na okupu. Nije, naravno, bez značaja ni ono što se kroz stihove pesme "Doziranje" saopštava:
"Mislim da je stanovala odmah iza ugla
zauvjek ostaju mirisi i boje...
...Katkada pomislim da li te još volim
tri mala dodira i ljubav mjenja sve
Nakon deset godina
Kazaćeš mi jedino
imam sve što mi treba
samo ne viđam te..."
Već pomenuti Meksikanci (oni što poklaše malobrojne Amerikance kod Alama ) imaju izreku da je Pacifik mesto na kojem nestaju sve uspomene, pa bi ponekad mogao da posluži kao najbolja lokacija za bivstvovanje . Nešto slično možemo da čujemo i kroz stihove: "Želio bih da zaboravim, da sam oblak i putujem/ Da vjetru carujem i bol u duši prestane" u drugoj pesmi na B strani, simboličnog naziva "Meksiko" .
Posle Meksika dolazi nešto mnogo, mnogo drugačije. Još jedna od pesama koje nose album ( na sreću, nije jedan od "četiri stuba") , komercijalno najprepoznatljivija i najuspešnija, muzičko-tekstualno najzaokruženija. Tema "Irene" je na prvi pogled bizarna, ali se, u stvari, radi o odlično odabranom simbolu kroz koji može da se sagleda sva besmislenost života u pojedinim trenucima. Mlada i lepa devojka, koja se zove ( tačnije - zvala se) Irena, izgubila je život u , kako to islednici doživljavaju "još samo jednom slučaju ubistva iz osvete". Rutinski pokreti onih koji njeno beživotno telo upakuju u vreću i odnose u kontrastu su sa osnovnom reakcijom koju smrt jedne tako lepe i mlade osobe izaziva – nevericom, zapanjenošću i neizbežnom upitanošću nad smislom postojanja ( "Bog ovo ni ne vidi, Irena umire"). Najbolja pesma albuma, i trenutak klimaksa.
Ostaju još dva instrumentala, i "Samoubijanje", valjda da nastavi veličanstveni niz pesama optimističnog naziva, kao što su "Doziranje", "Oko za oko, zub za zub" i "Teško vrijeme". Ako se u obzir uzmu istorijski momenat, okolnosti i uslovi – dobro je i prošlo, makar sa te tačke gledišta. Sa muzičke strane, bio je to jedan od najvažnijih debija na muzičkoj sceni Srbije tokom tog nesrećnog i ne-dao-bog-ponovilo-se desetleća.
Sećam se da sam imao dve kasete na kojim se nalazio "Deguelo". Na jednoj je traka na početku "B" strane bila malo izgužvana, dok se na drugoj sličan najeb dogodio na sredini prve strane. Posle je došao CD, pa su došla tako neka vremena u kojima ( svetli planeta Zemlja) su napravljeni MP3 plejeri u koje staje kompletna diskografija Boba Dilana, nekmoli pojedini albumi. Sa jednim od takvih sokoćala u ruci, u poslednje vreme uobičajavam da trčkaram pored obale jednog od mnogobrojnih vojvođanskih kanala za navodnjavanje. Deguelo je polako preuzeo primat na listi neizostavnih prioriteta- na moju veliku sreću, a na ogromnu žalost velikog broja pecaroša. Sa slušalicama u ušima, dok mozak luči pozamašne doze endorfina, čovek ne može a da ne provrišti s vremena na vreme. U mom slučaju to se obično desi već kod stiha iz prve pesme "Kažeš, Zoki, nije zajebancija" . Kada se u obzir uzme moja veština pevanja ( ravna sposobnosti Dačićeve policije da zaštiti svoje građane) jasno je zašto mnogi pecaroš odlaže štap, ispinje se na obalu kanala i zagalami nešto kao " jebala te ta tvoja zajebancija više, rastera nam ribe" ili "pevaš ružnije od Karleuše, ćelavi!". Ja se pravim da ne čujem i samo nastavim fascinantni niz- priruda, Deguelo, mnooogooo dobrooo.