Pasje vreme
Ne znam da li ste primetili navalu nakaradnog novogovora, koja u poslednje vreme postaje gotovo nepodnošljiva. Izađe neki Pi Ar(ili Pi Arkinja) pred televizijske kamere, i počne da govori tako da imamo utisak da mu/joj je jedina namera da pobije sve gramatičke norme sopstvenog jezika. Dekomponovanje predikata se podrazumeva – u okviru usluga naše vazduhoplovne kompanije, vršimo i prevoz najrazličitije robe. Poštapalice su toliko brojne da se od njih ponekad gubi smisao rečenice.
Jednom prilikom, neka od uspešnih menađerki, govoreći o "sjajnom projektu" kojim rukovodi, na moje oči se zahvalila svojoj ne manje "vanserijskoj" koleginici rekavši, doslovno:
- Negde mi znači tvoja podrška.
U prvi mah sam hteo da pitam da li je možda nešto boli na mestu gde joj znači, ali sam obuzdao svoju prgavu prirodu i oćutao. Počeo sam od tada malo češće da obraćam pažnju i primetio da čak i veoma obrazovani ljudi nisu imuni na upotrebu ove besmislene konstrukcije. Tako možemo da čujemo: to je negde bio naš cilj ; tada sam prvi put negde osetio/la snažne emocije prema svom partneru ili da li ste još tada znali da će to negde da bude vaša profesija? Negdaše lako prepoznajete po tome što uglavnom vole da se prave pametni, barataju četirirma pročitanim knjigama i važe za opasne autoritete u oblastima kojima se bave. Kao što rekoh, zaluta tu i poneka zaista obrazovana osoba, valjda kao posledica trenda od kojeg se nemoguće odbraniti jer se širi sa najgoreg mogućeg mesta – direktno iz katodnih cevi i plazma ekrana. Zato ne čudi da najveći broj negdaša stanuje u televizijskim prijemnicima- priglupe a uobražene voditeljke, šarmantni i , bog ih veselio, spori sportisti i agresivne pevaljke veštačkih poprsja čiji je koificijent inteligencije obrnuto srazmeran obimu silikonskog implanta.
Nisu oni jedini. O, ne. Posebna fela su sportski komentatori. Koji su to majstori! Kod njih se, u poslednjih nekoliko godina, zapatio nazovi stil čiji je glavni nosilac besmislena sintagma "da tako kažemo". "Bilo je to sjajno kuvanje Nikole Grbića, našeg, da tako kažemo, najboljeg igrača". "Trka se vozi u 14h po lokalnom vremenu, što je, da tako kažemo, idealnih 20h u Beogradu". Da ne nabrajam više, mislim da je poenta jasna. Postoje i nekoliki podžanrovi, koji su varijacija na glavnu temu- moja omiljena je "što ono kažu", koja se, radi lakšeg i bržeg izgovora, ali i teatralnosti u govoru, spaja u "štonokažu". "Najopasnije je, štonokažu, kada neko sipa šećer u rezervoar sa benzinom". "Opasan je on, razvodio se, štonokažu, makar nekoliko puta". "Dajte mi, štonokažu, najveću porciju sladoleda".
Posebno narcisoidne neznalice prepoznaju se po makar dvema stvarima- čim čujete da neko o sebi priča u trećem licu- begajte kao da ste videli mešanca gnua i žirafe. Em što nije lepo, em što je, drug moj, neukusno. Druga stvar koju je takva kategorija ljudi razvila je podvrsta već navedenog "štonokažu". Čuli ste od nekoga, ne verujem da niste, rečenicu poput – "Ona je, kako ja to volim da kažem, prava lepotica". Zar nije moglo i bez dela rečenice koji se nalazi između dva zareza? Moglo je , ali...
Da rezimiramo i polako prelazimo na temu – Branislav ne voli silovanje maternjeg mu jezika i , kako ja to volim da kažem, negde istinski pati zbog toga kao, štonokažu, što mladunče pati za izgubljenom majkom. Drugim rečima, probijajući se juče kroz kijamet e da bih svoj drob omastio burekom i jogurtom, čujem dvojicu ljudi kako, zaklonjeni od kiše, razgovaraju o nagloj promeni meteoroloških uslova te jedan od njih reče drugom:
- Ovo ti je, rođo moj, kako ja to volim da kažem, pravo pasje vreme.
Ne voliš samo ti, mislim u sebi dok neukrotivi vetar kida žice na mom kišobranu, izraz je toliko popularan da ga koristi nekoliko miliona ljudi. Eto, juče je bio jedan od tih dana. Nebo sivlje od života manijakalnog depresivca, vetar duva kao da je usred Vršca ( dakle, kod kuće) a kapi kiše ka zemlji kidišu upornošću seoskog švalera koji je naleteo na neku damu koja ne pada na njegove čari pa zbog toga dodatno poludeo i uključio sve svoje kapacitete. Zašto pasje, zašto ne krmeće? Nekako mi ( negde)više priliči da ružno vreme bude svinjsko. Ili akrapsko. Može i zmijsko. A nije loše ni tvorovsko. U redu, sigurno se misli na to da psi mogu da podnesu mnogo više od nas, da budu na otvorenom, pokisli da kostiju i da se zbog toga ne žale previše. Sa druge strane, neki od najgorih dana u godini ( meteorološki) su toliko ružni da se ni u ludilu ne daju porediti sa tako lepim stvorenjem kao što je pas. Kao što ne mogu ni sa konjem, recimo. Mada to niko nije ni pokušavao. Da se mene pita , ja bih to ponajpre nazvao kokošjim vremenom. Za mene ne postoji stvor koji je ružniji, odbojniji i strašniji od kokoške. Na stranu to što su strvoderi ( kao i svinje) i što ne postoji ama baš ništa što one ne bi mogle da pojedu- ako ste nekada videli pokislu kokošku ne morate da tražite definiciju antiestetike ili preispoljne ružnoće u nekom od rečnika. A zašto onda jedeš supu i jaja, licimuru nijedan, napada me moj alter-ego. Zato što sam samo čovek, i nisam u mogućnosti da svoje postupke dovedem u potpuni sklad sa svojim svetonazorima, emocijama ili promišljanjima. Ipak, i tu postoje neki detaljčići – kada vidim kokošju nogicu, onako troprtsu, u nekoj supi, osetim da sam na najmanjem mogućem odstojanju od kanibalizma- nikako nije dobro prepoznati deo tela neke nesrećne životinje ( makar to bila i kokoška) kojom nameravate počastiti sopstveni želudac. Dočim je svinjski vrat već u nazivu deo tela, ali ti to ne smeta, ponovo se javlja moj alter-ego.
Postoji još jedna vrsta pasjeg vremena- radi se o njegovom socijalno-istorijskom kontekstu i, prema našim patriotskim krugovima, ono traje već nekoliko stotina godina. Upustite li se u avanturu čitanja ultradesničarske literature ili se nađete na nekom od foruma gde se veličaju krv i tlo, odmah ćete uočiti da živimo u "pasje vreme, kada je čovek čoveku kurjak" i kada se Srbi dele po milion osnova. Udubite li se malo temeljnije , doći ćete do zaključka da su sve podele nepotrebne i da bi, makar prema patriotama, bilo najbolje da postoji samo jedna vrsta Srba- verujućih, bogobojažljivih, nacionalno osvešćenih , ksenofobičnih i homofobičnih ( što se zove "ljubomornim čuvanjem običaja, imena i tradicije") . E, tek tada bi prošla ova pasja vremena , ali, pošto smo poznati po izreci "dva Srbina tri političke partije" to se nikada neće desiti, pa će oni "osvešćeni" i "pravoverni" prizivati pameti ove druge sve dok zemljom budu hodala makar dva Srbina- pogodićete, jedan će biti patriota, a drugi izrod.
Na kraju, evo i meni najdraže definicije sintagme "pasje vreme". Postoji jedna žena, neobično zanimljiva i tvrdoglava, koja je zaslužna za makar tri od deset najboljih ručkova koje sam u životu pojeo. Sem što odlično ( i obilato) kuva , lako ju je prepoznati i po neokrnjenom akcentu koji je u vojvođansku ravnicu donela pravo sa podnožja Durmitora. Za ovakvih dana, dok organizam pokušava da se privikne na nagli temperaturni pad svoga okruženja, ona bi imala običaj da, sa neskrivenom radošću i ponosom u glasu, kaže svoju čuvenu rečenicu, akcentujući predlog "na", a ne imenicu koja dolazi posle njega:
" Na Žabljaku sniiijeeeg".
Nek đavo nosi udžbenike, definicije visokog intelektualnog naboja i metafore u nastanku- iz ove tri reči sve je jasno. Ne mora se ni pogledati kroz prozor da bi se shvatilo sa čime ćemo se suočiti kada iz kuće izađemo.