Nedelja
Pojam toliko ofucan da je čak i jedan turbo folker pevao o njemu- uz notu tragičnosti, nego šta ( "više vas ja zagrliti neeećuuu") . U Irskoj simbol nekih krvavih previranja ( poslušati U2 i "Sunday bloody Sunday"). Za Švajcarce koban - kažu da se najviše samoubistava u toj uređenoj i razvijenoj zemlji (Švico daraga!) dešava nedeljom. Čovek jednostavno shvati da će sutra da se probudi , sedne u svoj veoma pouzdani automobil, vozi se do posla pedesetak kilometara , vrati se kući i nastavi niz koji živi desetinama godina. Tada poredak uzmiče pred besmislom, dovoljno je da se crne misli nanižu i gotovo je. Što bi rekli Kinezi ( ovo sam čuo od visokouvaženog nam webmastera Tranjguza)- ako si srećan, šta će ti pare, ako nisi srećan - šta će ti pare. Tako Kinezi.
Nekada smo imali Nedeljno popodne, kao pokušaj televizijskih stvaralaca da nam prazninu koju nedelje uvek naprave učine što bezbolnijom. Dunja Lango ( ili Fingevald, kako beše?) , Mića Orlović, Oliver Mlakar i cela ekipa nezaboravnih lica delimično su uspevali u tome. Bio je i "Nedeljni zabavnik" (klik, klik!) , emisija TV Sarajevo koja je u transu držala balavurdiju diljem SFRJ i pomagala u otimanju pred neminovnim dolaskom ponedeljka , koji je značio povratak u školske klupe, plave kecelje, stroge učiteljice i miris mazuta koji se širio svuda oko školske kotlarnice.
Pa onda, u večernjim satima - Sportski pregled. Nikada nisam do kraja razumeo koncepciju te emisije. Ok, trebalo je videti izveštaje sa svih utakmica koje su odigrane u Prvoj saveznoj fudbalskoj ligi, ali snimci sa Tušnja ( gradski stadion u Tuzli) potirali su ono malo preostalog ( kome je preteklo) nedeljnog entuzijazma. Da me neko ne shvati pogrešno - Tuzla je predivan grad, jedan od malobrojnih koji su dugo štrčali svojom multietničošću, ali kadrovi sa stadiona koji je izgledao kao da propada u rudnik soli, sa stativama oko kojih je neretko džikljala mlada trava nisu bili preporučljivi za tako depresivne termine kakav je nedeljno veče. Samo su snimci sa stadiona Vojvodine (sada se taj objekat zove, valjda, "Karađorđe", ne znam, ne bejah dugo tamo) bili barabar sa nigdinom koja je isplivavala iz tuzlanskih kadrova, jer novosadski reflektori dugo nisu bili tehnički ispravni, što je doprinosilo agresivnom sivilu koje je vrebalo sa TV ekrana.
Univerzalni nedeljni simboli su, pre svih, miris domaće supe, desetine neodoljivih aroma najrazličitijih jela koje bezobrazno isplivavaju kroz prozore kuća i stanova, kao i fudbalske utakmice, trke Formule 1 i prazne saobraćajnice. Domaći specijaliteti su raznovrsni- počev od one TV emisije koju u večernjim terminima vodi novinarka oko koje su mišljenja nepomirljivo podeljena ( ako me neko pita, mislim da ona odlično radi svoj posao, iako se sa njenim svetonazorima uglavnom ne slažem) pa sve do , recimo, obaveznog odlaska na grob nekog od naših predaka. Svašta se može uraditi tokom tog, za mnoge nišče i krvnički eksploatisane ljude u Srbiji, jedinog slobodnog dana.
Može se i prošetati. Tu, u komšiluk. Sesti na betonsku terasu restorana koji je vlasništvo novosadskog aero-kluba i uključiti slušni aparat uz naredbu mozgu da pažljivo pamti sve što čuje. Kada mozak krene da raportira ( kome?) izvuku se iz tog mozaika mnogi upečatljivi detalji:
Pilot koji je pio svoj sokić pokazivao je na putnički avion, na visini od ko zna koliko metara, njegovom terminologijom označenoj kao trasa , recimo, H 245. E, na toj visini, kaže pilot, svakako je mnogo hladnije nego ovde dole. To bi trebalo da znači da avion iza sebe ostavlja dugačak beli trag, koji prave izduvni gasovi. Sada je početak oktobra, i logično bi bilo da je ta linija makar za trećinu duža. Ali nije. Zašto, pitamo se svi? Zato što je, smiruje nas pilot, i visoko gore malo toplije nego što je to uobičajeno za ovo doba godine. Da li bi to trebalo nešto da znači? Ništa posebno, sem da nam predstoji relativno dug period sunčanih dana, kada im vreme nije. Je l' tako? Tako je! Opaaa, dajte pivo za pilota! Otkad to piloti piju pivo? Nema veze, dajte vi ipak pivo, naći će se neko ko će se izboriti sa njim, dobacuje lokalni alkos, dolutao privučen velikim brojem ljudi i burićima piva koji su ubacivani na zadnji ulaz kafane( neophodno je da ubacim i jedan fiktivni lik, koji u ovom slučaju zamenjuje autora teksta).
Za susednim stolom, vesela omladina raspreda o tome ko je sinoć bio najviše ubiven, gde su najbolje pljeskavice u gradu i da li u famoznu "Bilećanku"(valjda je u pitanju neki lokal, nemam pojma) najzad treba da stigne nova devojka. Dok oni upadaju u zamku visokostručne filosofije ( da li je malo pivo skuplje od velikog i, ako jeste, zašto?) jedan od aviona uzleće i pravi neizdrživu buku. Neki žuti, sa cevima koje liče na vodovodne, na oba krila. Pilot objašnjava da se radi o kolegi koji upravlja letelicom zaduženom za borbu protiv krvopija. Pa neće valjda avionom na političare, pitamo se mi, ne bez doze pritajenog divljenja. Ma jok, ovo je jedan od onih koji prskaju komarce, ove godine je to pomereno čak na oktobar jer ih ( komaraca, kaogod i političara) ima nepodnošljivo mnogo . Pilot žutog aviona dobija aplauze na otvorenoj sceni , dok se tema rasprave pomera na emisiju koju su neki gledali na "Diskaveriju" . U njoj su iznete neke neverovatne činjenice - na dnu okeana žive organizmi kojima nije potrebna sunčeva svetlost, nema fotosinteze, a ono malo kiseonika koji im je potreban dobija se iz vode sa mračnog okeanskog dna. Polemici se pridružuje i replika Isusa Hrista , godina proizvodnje, otprilike, MCMLXII, plus minius 4 godine, tvrdeći da su te emisije ordinarna glupost i da je, naravno, najpogubnija stvar koja se čovečanstvu desila, bilo Darvinovo objavljivanje one idiotske teroije o evoluciji. Kao izrazti scientista, ali i čovek neobično blage naravi, pilot predlaže da neprijatnu situaciju prebrodimo zajedničkim fotografisanjem, ne gubeći vreme na rasprave koje ne vode nikuda. Predlog prihvataju skoro svi ( sem one skupine klinaca, kojoj se pridlužila i jedna vršnjakinja u koju svi upadljivo zure između dva dima cigarete) i grupa se premešta ka gomilici aviona koja je tu parkirana sve vreme. Kera sa obližnjeg salaša na trenutak je pripretila mogućnošću da lavežom i agresivnim kidisanjem pokvari foto-seansu, ali ju je gazda brzo prizvao nazad i omogućio masovno fotografisanje, uz neizbežni povratak u restoran, još poneko pivce i kilometre (uglavnom besmislenih) razgovora. I eto besprekorne nedelje.