Talas nenasilja i njegove posledice
Vratimo li se u sredinu XIX stoleća, tačnije u 1855. godinu, naići ćemo na jedan zanimljiv podatak, koji može da posluži kao odličan uvod u temu ovog teksta. Te godine pojavila se prva zbirka pesama tada anonimnog američkog književnika Volta Vitmena, neobičnog i originalnog naziva „Leaves of grass” ( ili „Vlati trave”, kako je uobičajen prevod kod nas). Sem činjenice da su na naš jezik neke od pesama prevedene zahvaljujući trudu velikog Tina Ujevića, zanimljiv je i način na koji je ova zbirka pesama dočekana.
Jedan londonski književni kritičar, pišući za ugledni časopis iz britanske prestonice, kaže doslovno da „je Volt Vitmen sa umetnošću upoznat taman onoliko koliko i svinja sa matematikom". Iz današnje perspektive, kada Vitmena smatramo jednim od najznačajnijih svetskih pesnika uopšte, konstatacija londonskog kritičara zvuči vrlo smelo, čudno i nimalo ubedljivo.
Svakodnevno živuckanje u Srbiji, sem što je stresno, opasno i uglavnom predvidivo, još uvek uspeva da nas iznenadi i donese nam stvari za koje smo mislili da su zaista nemoguće. Zajednička osobina svih tih priključenija jeste da neodoljivo podsećaju na situaciju iz XIX stoleća, pomenutu na početku. Jedna tvrdnja, solidno utemeljena na nekoj vrsti logike (makar ta tvrdnja bila i netačna i pogrešna) ovde se ne razgrađuje samo protokom vremena (tek dvadesetak godina po svojoj smrti Vitmen je priznat za velikog pesnika) već se dešava nešto potpuno neverovatno - dokazuje nam se da su pojave koje nemaju veze sa osnovnim poretkom stvari i snažno udaraju na zdrav razum (poput tvrdnje nesrećnog kritičara o Vitmenovom osećaju za umetnost , svinjama i matematici) zapravo samo naša projekcija, naša pogrešno utemeljena svest o nečemu što samo na prvi pogled izgleda onako kako ga mi sebi predstavljamo.
Primer? Odmah, molim! Ko nije lenj, neka skokne na sajt jedne opskurne organizacije, koja sebe naziva SNP 1389 . Pretpostavljam da ovo „SNP” svakako nije Srpsko narodno pozorište a 1389 nije broj članova njihovog upravnog odbora, već bi se pre moglo odnositi na onu godinu kada je srpska vojska (u vreme kada nacija nije ni postojala) doživela težak poraz od mrskih osmanlija pa je sva krivica za to brže-bolje pripisana jednom čoveku, koji je za taj poraz najmanje kriv. Elem, na sajtu narečene skupine, nalazi se jedna vrlo zanimljiva anketa. Pitanje je civilizovano, uljudno, sa neskrivenim primesama nežnosti i glasi:
* Povorku ponosa ( paradu pedera) treba:
Ponuđena su tri odgovora:
a) razbiti
b) održati
c) odložiti
Na naše veliko iznenađenja, prva opcija je dobila oko 72% glasova, za drugu je bilo oko 21% posetilaca sajta, a za treću se izjasnilo negde oko sedam odsto. Postavlja se logično pitanje kako se neki događaj „razbija”? Tako što će njegovi protivnici stajati sa strane i nenametljivim tihovanjem i pojanjem psalama dekoncentrisati taj pederski šljam i otpad i naterati ih da se razbeže sve držeć' se šakama za glavu? Ili će, pak, provereni rodoljubi da se late onoga što im ide malo bolje od ruke - kamenica, štangli, žardinjera, pepeljara i sličnih stvari koje jedva čekaju da polupaju glave tih „izopačenih spodoba koje su želele da opogane Beograd"? I tu dolazimo do one komparacije koju je izneo vajni londonski književni kritičar sredinom prošlog veka - isti taj pokret, dakle, zalaže se za „nenasilno rešavanje svih sukoba” i u svom zvaničnom saopštenju, u kojem žali zbog toga što im nije dozvoljeno da učestvuju u šetnji protiv nasilja, kaže:
„Srpski narodni pokret 1389 najiskrenije žali zbog odluke organizatora 'Marša protiv nasilja' da aktivistima 1389 uskrate učešće u ovoj akciji. Smatramo da je ovim gestom organizatora propuštena šansa da se kroz zajedničko mirno okupljanje protivničkih organizacija pošalje snažna poruka nenasilja. Srpski narodni pokret 1389 nikada se nije koristio nasiljem u svojim aktivnostima niti je propagirao nasilje. Svoju borbu uvek smo vodili nenasilnim metodima što ćemo nastaviti i u budućnosti.”
Ovo saopštenje naišlo je na snažan odjek u srpskoj javnosti pa su se oglasila mnoga esnafska udruženja. Zajednički motiv svih njih bila je ganutost iskrenošću članova pokreta 1389 i želja da se trend gandijevske transformacije raširi na što veći broj organizacija.
Među prvima se oglasio portparol Udruženja serbskih makroa, S.Đ, brate (tako se predstavio novinarima). On je na vanrednoj konferenciji za medije, sazvanoj na improvizovanom štandu negde na sredini štajge, rekao da je oduvek bio zgranut razmerama prostitucije u Srbiji i da je krajnje vreme da se država obračuna sa tim zlom koje sve više uzima maha. S.Đ, brate je naročito apostrofirao problem maloletnih prostitutki kao i ogromno zlo u vidu trgovine ljudima. Državi je ponuđena kompletna pomoć sa ciljem da se dođe do što skorijeg razrešavanja ovog, kako ga je S.Đ, brate nazvao „znači, akutnog problema, državo, brate". Okupljenima su deljeni flajeri na kojima je pisalo „Makroi protiv prostitucije”, a upitan čime će se baviti ako prostitucija bude iskorenjena, S.Đ, brate je rekao da planira ili da uzgaja gljive ili da kupi neki fudbalski klub, pa da onda legalno trguje fudbalerima.
Nije prošlo dugo i oglasio se i sindikat marodera. U kratkom saopštenju za javnost, koje je podeljeno novinarima u neposrednoj blizini Bežanijskog groblja, kaže se da to udruženje sa gnušanjem gleda na pojavu pljačkanja grobova, koja se dešava u Srbiji u dvadeset prvom veku, uprkos njenom proklamovanom putu za koji svi priželjkujemo da se što pre okonča ulaskom u zajednicu evropskih naroda. Maroderi će, ako treba, organizovati i noćne straže duž svih značajnijih grobalja u Srbiji da bi sprečili da neki malo bogatiji pokojni Srbin ne doživi (u ovom slučaju pre: domrtvi) sudbinu nesrećnog Čarlija Čaplina, kojeg je opelješilo do gole kože kad je već uveliko bio na drugom svetu. Izuzetak će, prema rečima marodera, biti jedino oni koji svojevoljno napuštaju svoja grobna mesta - vide li, dakle, ponekog vampira, sa njega slobodno mogu da skinu zlatan zub, pršćenje, skup sat ili zlatnu iglu za kravatu. Ako ih vampir pre toga na sadžga.
Da pravovremeno reaguju na sve ozbiljne društvene trendove, pokazali su i u Zajednici srpskih tajkuna (ZST). Skriven mozaikom, poput zaštićenih svedoka u Hagu, tehnički direktor (ZST nema glasnogovornika, jer su tamo svi direktori) ove zajednice oštro se suprotstavio bilo kakvoj vrsti monopola na tržištu Srbije. On je rekao da je zdrava konkurencija ono za šta se ZST oduvek zalagala i da su u ZST, osokoljeni anketom koju su videli na sajtu SNP 1389, organizovali slično interno propitivanje svojih članova. Pitanje je glasilo „Šta će biti s monopolom”, a ponuđeni su sledeći odgovori:
a) razbićemo ga
b) nastojaćemo da ga održimo
c) odložićemo ga
Ogromna većina članova ZST glasala je, naravno, za prvu opciju ( govori se da je procenat preko 90%) pa je u skladu sa tim i završena konferencija za novinare - ZST očekuje što brže razbijanje ono malo preostalih monopola i nada se da će Srbija što pre da se priključi Evropskoj uniji, jer će u tom slučaju biti mnogo teže ostvariti bilo kakve nedozvoljene i mutne povlašćene pozicije na slobodnom tržištu.
U paničnom strahu od toga da ne odgovore adekvatno na nova društvena strujanja, brzo su reagovali i u Družbi profesionalnih lovokradica (DPL). Pošto je njihova konferencija za novinare počela već tradicionalnim zadirkivanjem Udruženja profesionalnih lovaca (UPL), trebalo je malo više vremena da i oni kažu šta misle o onome što je neophodno uraditi. Naime, predsednik Družbe, M.N, zvani Srndać, rekao je da pre svega želi da kaže da su profesionalni lovci zapravo samo jedna dobro organizovana i naouražana grupa pijanih ljudi koja do kafane dolazi najčudnijim zaobilaznim putem, podvriskujući i pucajući preko atara. Zatim je prešao i na temu, napomenuvši da su poslednji slučajevi masovnog odstrela divljači usred lovostaja naišli na nepodeljenu osudu kod svoh članova DPL-a. Po njemu (Srndaću) je takvo stanje neodrživo i država mora što pre da se obračuna sa ovom veoma štetnom pojavom. M.N, zvani Srndać, nije propustio da organima reda ponudi svu neophodnu logističku pomoć u obračunu sa lovokradicama.
Da pobrojani slučajevi nisu nasumični incidenti, pokazuje sve ono što je usledilo. Navešćemo samo neke od događaja koji bude nadu da se u ovim trenucima pravi prvi energičniji korak neophodan da bismo se izvukli iz gliba u kome predugo obitavamo - zagađivači Velikog bačkog kanala traže energičnu reakciju vlasti i prestanak trovanja ovog nekada predivnog mesta za šetnju, Udruženje profesionalnih političara najavilo je da će zahtevati od svojih članova da se ne pojavljuju na televiziji i da polovinu mesečnih prihoda izdvajaju u dobrotovorne svrhe, Ministarstvo za rad ozbiljno razmatra inicijativu po kojoj bi bilo zabranjeno da se posao dobija na osnovu stranačke pripadnosti, dok Lekarska komora predlaže prijavljivanje svakog lekara koji je od pacijenta uzeo onu famoznu kesu sa pićem i kafom, ne dao bog i koju stotinicu evra za operaciju, plus da se doživotno zabrani rad medicinskom osoblju koje pogrebnim kućama javlja da je neko preminuo. Kad već pomenusmo pogrebna preduzeća - šuška se da će baš njihovo strukovno udruženje biti glavni sponzor velike akcije koju će nazvati, po nekima, „Srbija bez infarkta”, dok je druga varijanta „Produžimo životni vek”.
Od jedne neprimetne grudvice snega, možda na kraju dođemo i do lavine koja će sa sobom odneti sve nagomilane probleme ove države. I na kraju, malo ozbiljnosti - možda se to i dogodi, ako vazduh nad Srbijom zamiriše sabljasto. Sabljastije nego marta 2003. godine.