Laka ti zemlja, Bris
Desetak životinja koje se kreću isključivo unutar čopora izvodilo je svoj performans. Biološki posmatrano, radilo se o mladunčadima, ljudskim bićima koja se još uvek nisu mogla nazvati odraslim. Nalazili su se u autobusu, verovatno su se vraćali sa neke utakmice. Njihovu pažnju privukla je, naravno, najlepša osoba koja je u autobusu sedela. Devojka u dvadesetim godinama, predivne crne kose i razoružavajućeg osmeha.
Nekoliko jedinki ( ne znam kako ih nazvati, zaista) okružilo je prestravljenu curu , dok su preostali glasno pevali i skandirali "nabodi je, nabodi jeeee". Niko od putnika nije smeo da učini bilo šta. Gledali su, verovatno i sami smrtno uplašeni, kako nekoliko dečaka zlostavlja devojku koja je bila na ivici suza, skrhana strahom i beznađem i užasnuta iznenadnom bezizlaznošću situacije u kojoj se našla. Skidali su joj kapu, udarali je po glavi, čupali za kosu i cerili joj se u lice, dok ih je ona ukočeno gledala, ne uspevajući ni da se oglasi . Autobus je, posle najdužeg perioda u životu devojke, ipak pristigao na svoje krajnje odredište i članovi čopora su se razišli, natrag u svoje male i mizerne živote. Za njih je završena jedna od mnogobrojnih epizoda u kojima su demonstrirali svoju "snagu" i "surovost" i još iste noći su zaspali snom pravednika. Devojka nije. Ona je ostavljena da do kraja života živi sa traumom iz autobusa, prelazeći na drugu stranu ulice svaki put kada bi videla bilo kakvu grupu koja nosi šalove, ispija dvoguze flaše piva i peva dosadne navijačke pesme.
Nekoliko godina kasnije, devojka se našla na železničkoj stanici. Pratila je svoga momka, sa kojim je provela predivan i opušten dan, prepun nežnosti. Usred jednog od mnogobrojnih poljubaca, njeno lice je dobilo čudan izraz. Njen momak je to primetio i upitao je šta se dešava. Ona je samo očima pokazala ka grupi već dobrano pripitih klinaca, koja je čekala isti voz. Nije joj bilo nimalo prijatno, uplašila se i kao da je odjednom počela da drhti. Momak joj je predložio da ode kući, jer je znao za onu epizodu od pre nekoliko godina i po njenom licu je video koliko joj je cela situacija neprijatna. Grupa se sve više povećavala i, kada je voz pristigao, jedva su svi uspeli da se naguraju u njega. Kondukter, naravno, nikog od tih divljaka nije pitao za kartu. Oni su nastavili da loču, udarali iz sve snage o krov vagona i skandiraju svoje dozlaboga dosadne idiotske pesme, u kojima su preovladavali nacionalizam, primitivizam, rasizam, mizoginija, ksenofobija i šta god vam od tih odvratnih stvari padne na pamet. Putnici nenavijači su se trudili da im se pogled slučajno ne susretne sa nekim iz čopora, jer su znali šta bi to značilo. Devojka je neprestano slala sms poruke svome momku, užasno zabrinuta da li će njegov prilično kratak put od 45 minuta završiti bez težih posledica. Po drugi put za nekoliko godina, suočena je sa istim strahom, s tom razlikom što je sada bila uplašena zbog osobe koju je toliko volela. Tek kada je dobila sms kojim joj je momak potvrdio da je stigao bezbedno, malo se opustila, ali svejedno nije dobro spavala te noći. Neke traume nas ne napuštaju nikada.
Sedamanestog seprembra 2009. godine grupa francuskih mladića sedela je u bašti jednog od mnogobrojnih kafića na Obilićevom vencu u Beogradu. Došli su u Beograd da navijaju za svoj klub , verovatno dodatno motivisani pričama o tradicionalnoj gostoljubivosti Srba, o sjajnoj zabavi u glavnom gradu Srbije i najlepšim devojkama koje se mogu videti na beogradskim ulicama. U grupici od petnaestak navijača Tuluza nalazio se i Bris Taton, star 28 godina. Odjednom se pojavila grupa od tridesetak domaćih huligana ( uočićete pravilnost- što ih je više, osećaju se sigurnije, i napadaju samo malobrojnije i slabije od sebe) i, posle kraćih verbalnih razmirica, krenula brutalno da prebija navijače Tuluza. Najgore je prošao Bris Taton, koji nije uspeo da pobegne. Njega su izdvojili i tukli bezbol palicama, upaljenim bakljama ( kao siroti i nedužni Uroš Mišić, molim lepo) , čašama i pepepljarama, stolicama i čime su već stigli. U pokušaju da nekako pobegne, nesrećni Bris je pao preko ograde visoke šest metara i zadobio prelom karlice , teške povrede aorte i glave ( ne samo od pada, već i od monstruoznog batinjanja kojem je bio izložen). Oni koji su ga izmasakrirali otišli su na utakmicu i mirne savesti "navijali" za svoj klub. Čuvši sve te detalje na vestima, devojka je ponovo provela tešku i košmarnu noć.
Dvadeset devetog septembra 2009. godine, u deset časova pre podne, u Kliničkom centru Srbije, najgorim mogućim ishodom završena je teška borba za život jednog mladog čoveka. Ispostavilo se da je piće koje je Bris Taton sa svojim prijateljima pio 17. septembra bilo poslednje u njegovom životu i da je u Beograd došao da se iz njega vrati u mrtvačkom kovčegu. Policija je u međuvremenu pohapsila dične izvođače radova i, prema onom što su ispričali, ispostavilo se da je napad bio prilično dobro organizovan i da je imao svoje koordinatore i predvodnike, uz sjajnu logističku podršku. Na pravosudnim organima je sada da urade ono što je najprikladnije i svakako niko od nas laika nije kvalifikovan da tim ljudima daje bilo kakve savete. Nadamo se da će ubice ( da, sada to zvanično jesu) stići zaslužena kazna. Da ćemo, u ovoj nesrećnoj zemlji, jednom najzad doživeti i da se prekine ta beskrajna spirala nasilja, da scene iz "Paklene pomorandže" više ne budu naši uobičajeni svakodnevni prizori i da stranci slobodno šetaju ulicama srpskih gradova. Ah, da- i da će bezobrazni ignoranti koji sebe nazivaju političkim analitičarima najzad prestati da seju odvratne floskule poput "treba razumeti bes mladih ljudi kada se suprotstave nekoj grupi koja dolazi iz zemlje koja nas je bombardovala".
Kao jedan od već pomenutih laika za sudstvo, mogu samo da kažem svoje lično mišljenje – šište mi jajca da tražim bilo kakve olakšavajuće okolnosti za divljake koji su ubili jednog stranog državljanina u centru Beograda i na taj način u svet poslali najgoru moguću sliku o nama. Šište mi jajca i za argumente tipa " ovakve se stvari događaju i drugde" , sve dok se ovde veličaju ratni zločinci, sa simpatijama gleda na ordinarni šljam i neprestano urušava sistem elementarnih moralnih vrednosti. Ne zanima me famozna "druga strana priče" sve dok smo okruženi grafitima "pravda za Uroša" i dok se o još jednom nasilniku priča sa neskrivenim simpatijama uz topla prisvajanja ( "naš Minja"). Ako ovo nije prelomni trenutak, onda prelomni momenti više ni ne postoje. Smrt nedužnog dvadesetosmogodišnjeg mladića je poslednja granična linija i jasan signal da ova zemlja ili mora da se uredi ili da se, brate mili, lepo rasformira, na nju se stavi katanac i njeni stanovnici krenu da traže neko normalnije i bolje mesto za život. Mesto gde lepe devojke neće biti strah da svoju lepotu nose u autobusu , vozu ili na ulici, i mesto gde strance neće svirepo batinati po ulicama.
tekst je, pod malo izmenjenim naslovom, objavljen na portalu e-novine