Priča o Biljani i Mirku
Rođeni su iste godine. Ona nešto malo pre njega. Na parčetu zemlje koje u sebi sadrži najviše nesreće po kvadratnom metru. Ili kilometru, svejedno. Ona nešto istočnije, u Tuzli, on malo zapadnije, u brdima iznad reke Sane, tačno negde na pola puta između Ključa i Sanskog Mosta. Bila je 1930. godina, a država u kojoj su prvi put ugledali svetlost dana zvala se Kraljevina Jugoslavija. Nisu se nikada u životu sreli, niti su imali bilo šta zajedničko sem podatka da su rođeni iste godine u istoj regiji jedne kraljevine.
Život ih je odveo sasvim različitim putevima - Biljana je završila visoke škole, postala univerzitetski profesor i odigrala značajnu ulogu u, za sada, poslednjem ratu koji je protutnjao Bosnom. Mirko je živeo život običnog i malog čoveka, radio na održavanju puta između dva bosanska gradića gde je i rođen i umro veoma rano, sa svega 54 godine, ne doživevši tu „sreću” da vidi šta će od njegove postojbine napraviti baš Biljana i kamarila razularenih ludaka kojoj je pripadala.
Ah, da, ako bismo pitali Biljanu, ona i pokojni Mirko imaju još jednu, veoma značajnu, dodirnu tačku - u njima nema niti delića „genetski deformisanog materijala koji je prigrlio islam”. Dakle, i Biljana i Mirko su (iz Biljaninog ugla) čistokrvni Srbi, spokojna stvorenja čija se sveta loza nije umešala sa „tim deformitetom koji je trovao” Bosnu i životni prostor bosanskih Srba. Dobro, ima tu i nelogičnosti – zlobnici bi rekli da je čudno to što je Biljana bila u užem rukovodstvu Socijalističkog saveza radnog naroda BiH, i što se pravoslavlja ( a samim tim i srpstva, jer to ne ide jedno bez drugog) setila tek u poodmaklom životnom dobu, dok Mirko nikada nije bio ni blizu bilo kakvom radnom telu, mesnoj zajednici ili nečem sličnom. Naprotiv - Mirko je celoga života slavio Lazarevu subotu, dobro znajući kom narodu pripada, ali nikada to javno ne pominjući, jer je to smatrao ličnom stvari svakog pojedinca, nikako razlogom za isticanje, podelu ili, još gore, demonstriranje nekakve umišljene nadmoćnosti nad bilo kim.
Tu se razlike na završavaju - moglo bi se reći da tek počinju. Mirko je često govorio da se u prisustvu uniformisanih lica (makar to bio i lugar, koji je u njegovom selu bio Alah, Isus i Buda zajedno) uopšte ne oseća prijatno, jer čim je taj navukao neku uniformu on radi za državu, što znači da mu je posao (uz časne izuzetke) da te prevede žednog preko vode, navuče na tanak led ili u procesu nepoštene trgovine trejduje muda za bubrege. Takvima Mirko nije baš previše verovao. Njegova vršnjakinja, pak, u doba početka sveopšteg haosa, dok se paravojne horde iz Srbije spremaju da upadnu u Bosnu ili su tu već prisutne, izjavljuje, opijena valjda neodoljivim šarmom Arkana (kojeg je nazivala „srpskim herojem, pravim Srbinom i vrstom čoveka kakav nam treba") i bratije mu: „Kad se osvrnem i oko sebe vidim uniformisana lica, ja steknem osjećanje sigurnosti.”
Mirko je svojim unucima pričao o tome kako je jedan seoski pop, nešto posle Drugog svetskog rata, u doba ogromne gladi i nemaštine ( to što je bio i božićni post skoro se i ne računa) prošao pustim i snegom zatrpanim selom noseći na leđima jedno sočno i podgojeno jagnje, svakako ne sa namerom da ga dresira ili ga gleda kako odrasta u lepu i pitomu ovcu. Zajedno sa Mirkom, kroz prozor porodične kuće to je gledao i njegov promrzli i odviše glađu izmučeni brat Branko, koji je, iako je imao tek možda 10 godina, dobro upamtio taj prizor, ne postavljajući nikakva pitanja starijem bratu. Koliko njegov mlađi brat dobro pamti, Mirko se uverio petnaestak godina kasnije - Branko je izrastao u mladog čoveka, a pop je i dalje bio u službi, remeteći tu i tamo neki veliki post pokojim šilježetom na sopstvenim leđima, bez ustezanja ga pronoseći kroz selo. Pop je voleo i da se kocka ( ko bi rekao) a Branko je bio poznat po čeličnim živcima i nepodnošljivoj lakoći blefiranja. Mirko je naročito voleo da priča detalj kada je Branko, setivši se valjda onog krčanja u crevima, gladi, beznađa i sivila, dok je ispred njega prolazio podgojeni sveštenik koji mu nije bio nikakva uteha niti pomoć, u jednoj partiji pokera tako odrao nesrećnog črnorisca da je ovaj, iznerviran i očajan, opsovao boga. Branko se nasmejao i nezainteresovano ga upitao zašto se toliko nervira, pa izgubio je tek nešto od ovozemaljskih stvari, carstvo nebesko je pred njim i nema nikakvog razloga da bude besan. Bila je to slatka osveta, poslužena na najbolji mogući način - potpuno hladna. Po načinu na koji je Mirko pričao o podvigu svoga brata, dalo se zaključiti mnogo toga o njegovom stavu prema onima koji su posredovali između Svevišnjeg i njegovog vernog stada.
Biljana je, naprotiv, volela da se okružuje crkvenim velikodostojnicima u vreme kada je bila na vrhuncu svoje moći. Sve te svečane odore, pa pojanje, pa miris tamjana - malo li je? Valjda je to poriv kojem veliki vladaoci ne mogu da odole - setićemo se samo premudre glave Vladike bačkog Irineja koju smo mogli da vidimo na skoro svim značajnijim događajima koje je u Vojvodini priređivao Onaj Što je Okončao Pod Lipom. Tako to valjda ide - možete da rasturite državu, upropastite sve čega se dotaknete, unesrećite stotine hiljada ljudi i dobićete, možda, tek na kraju, poneku prekornu reč. Izjasnite se kao deo LGBT populacije i zahtevajte svoja prava i odmah ćete videti da naše sede glave raspolažu vokabularom sasvim prikladnim za osudu bilo čega, samo kada one to procene kao neophodno.
Biljana se, na kraju krajeva, pojavljivala sa Biblijom u ruci i upadljivim krstom oko vrata kada je glumila pokajanje. Može se reći i ovako - kada je govorila neistine samo da bi izbegla mnogo težu kaznu od one koja joj je pretila. Hrišćanski i ljudski, nema šta. Moram da priznam da sam i ja bio jedan od papaka koji se upecao na njeno „pokajanje” i da sam je često navodio kao primer da čovek zaista može iskreno da se javno odrekne loših stvari koje je radio, prethodno o njima stekavši punu svest. Neki možda i mogu, ali ona očigledno ne. Pre će onaj pop da se odrekne jagnjadi nešto uoči Božića, izgleda.
Ne može se reći da Biljana nije uradila ništa za Mirka, mada se, kao što rekoh, nisu poznavali. Uradila je dosta, posthumno. Ovih se dana navršava ravno 25 godina od Mirkove smrti. Od jedne malo veće mrlje na plućima, preko prebacivanja u KBC „Rebro” u Zagrebu (e, Mirko, Mirko, pa što ne ode u Beograd?) pa do dijagnoze nezaustavljivog kancera na plućima nije prošlo mnogo. Septembra 1984. godine Mirko je sahranjen na seoskom groblju. Samo osam godina kasnije, Biljana i njeno malo, ali zaista odabrano društvo, počeli su da preuređuju Bosnu onako kako su oni zamislili da je najbolje („Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe"). Kao posledica svega, ostalo je razrušeno Mirkovo selo (prethodno su neki mračni umovi iz Mirkovog sela , naravno, porušili sve "njihove" kuće i trajno proterali "genetski deformisani materijal", na šta se Mirko sigurno prevrtao u grobu) . Ostalo je to groblje, baš na još jednoj od besmislenih bosanskih granica – ni tamo, ni ovamo. Put do Mirkovog groba vodi kroz gusto žbunje i treba dosta strpljenja da bi se do tamo uopšte stiglo. Ipak, uspomena na Mirka živi u mislima njegovih potomaka.
Bilo je leto 1984, padala je snažna kiša i Mirkovim unucima, netom pristiglim iz Vojvodine, odjednom su se kao vrhunska poslastica učinile jabuke petrovače, koje su ih, onako zelene, velike i mokre, privlačile kao magneti. Mirkova žena nije nikada pokazivala preteranu prisnost sa potomcima, pa je Mirko, za kojeg su unuci mislili da je nešto jače prehlađen pa zbog toga leži ceo dan, ustao, ogrnuo onaj svoj sivi kožuh, poneo malo duži štap sa sobom, stavio šešir i izašao napolje klecavim korakom, držeći se za zid kuće sve vreme. Deca su ga gledala kako štapom bira one najkrupnije i najsočnije primerke, skroz na vrhu, i kako svako malo zastaje, okreće se u stranu i snažno kašlje. U kuću se vratio nasmejan, ali i pokisao kao miš, noseći u rukama tuce najlepših jabuka koje su njegovi unuci ikada videli. Odmah zatim srušio se nazad u postelju, iz koje je ustao još dva ili tri puta, pre nego što su ga iz kuće izneli sa nogama napred, dva meseca kasnije.
Kao jedan od razmaženih unučića željnih jabuka , danas, 25 godina kasnije, u potpunosti shvatam šta je Mirko Zukić uradio tog julskog dana 1984. godine. Shvatam i srdačnost kojom me ono malo preostalih čestitih ljudi iz dedinog zavičaja obaspu kada čuju čiji sam unuk i jasno mi je da „bio je dobar čovek” u tom slučaju uopšte nije fraza. Za razliku od svoje vršnjakinje, Mirko je umeo da se žrtvuje i nikada, kao ona, nije koristio druge ljude da bi ostvario svoje ciljeve ili dokazao bilo šta. Iako bi Biljanu to zgrozilo ( kako bi se bilo ko usudio da je poredi sa manje vrednim ljudima od nje) Mirko nikada u životu nije pročitao nijednu knjigu. Bio je pismen taman toliko da svom sinu pošalje pismo u kome ga obaveštava da je prodao jedan poveći komad livade i da će mu sav novac poslati da bi mogao da završi kuću. Školu je jedva završio, ali je, za razliku od svoje nesrećne ispisnice, imao savršen osećaj o tome šta je dobro, a šta ne. Šta se sme raditi, a koje su stvari neoprostive. Biljana i Mirko su, dakle, još jedan dokaz da čovek vredi taman onoliko koliko dobroga učini za svoga života. Ni manje, ni više.
tekst je objavljen na portalu e-novine , možete ga pogledati ovde