Gran Torino
1972. godine pojavio se jedan od najlepših automobila koji je ikada "šljegao" sa bilo koje fabričke trake. U vreme kada je seks bio bezbedan, a auto-moto trke smrtonosne ( danas je stuacija uglavnom obrnuta) sve je vrvelo od lepotana na četiri točka, ekološke i razne druge norme nisu sputavale proizvođače, pa uopšte nije bilo lako napraviti proizvod koji će se u mnogo čemu izdvajati od konkurencije. Ford je modelom "Gran Torino" uspeo da ponudi jedno sasvim nesvakidašnje i posebno iskustvo. Automobil je imao sve osobine rasnih trkača, ali je ipak pripadao takozvanoj "intermediate" grupi.
Njegov motor prede kao divlja mačka a onaj dobro poznati osećaj nesputanosti ovlada vozačem već posle prvih nekoliko minuta sedenja za volanom . Zato ne čudi podatak da se Gran Torino , kroz godine koje su usledile, potvrdio kao neuobičajeno velika poslastica za sve istinske ljubitelje oktanskih priključenija - vlasnici su ga čuvali kao predmet gotovo sakralnih predispozicija, ne propuštajući priliku da pokatkad provozaju svog ljubimca i , gde god da se pojave, izazovu zavidljive poglede onih drugih, koji o automobilima znaju taman toliko da su sigurni da bi najveći broj mnogo novijih bez reči zamenili za četvorotočkaški dragulj proizvođen u periodu od 1972. do 1976. godine.
Nadrastajući, dakle, svoju primarnu namenu, koja u njegovom slučaju zvuči tako profano - prevoz iz tačke "A" u tačku "B", Gran Torino je zašao u teritorijalne vode istinske estetske vrednosti, postavši jedan od onih automobila koji godinama inspirišu čak i proizvođače lepotom prožetih i nadahnutih stvari. Nije čudo, prema tome, što se toliko puta našao u vrednim umetničkim delima. Zadržaćemo se na samo dva primera- jednom filmu i jednoj knjizi ( mada, po knjizi je snimljen i prilično dobar film, ali je nepisano pravilo da uvek treba poći od literarnog pedigrea) . Radi se o zaista snažnim ostvarenjima, koja, svako na svoj način, u priču uvode i jedan od vrhunaca američke automobilske industrije.
Krenimo od filma. U njemu Fordova dika igra mnogo značajniju ulogu- toliku da je cela dugometražna poslastica nazvana po automobilu. Korejski veteran Volt Kovalski ( senzacionalni i sa godinama sve bolji Klint Istvud), čangrizav i težak čovek, posle ženine smrti ( izgleda da je to bila jedina osoba na svetu koju je bezrezervno voleo) suočava se sa problemom usamljenosti i neprelaznog jaza između sebe i svoje razmažene i samožive porodice. Jedan od ogromnih problema jesu neskrivene aspiracije njegovih unuka ka nasleđivanju Gran Torina iz 1972. godine, koji zauzima centralno mesto, onako očuvan i neverovatan, u Voltovoj garaži. Čovek starog kova, prepun predrasuda ( tih otrovnih aditiva koji "oplemenjuju" naša shvatanja) , ksenofobičan i do nepristojnosti netolerantan, sarkastičan ( ne čak ni ironičan) i nabusit, Kovalski svojim malobrojnim drugarima u pabu priča viceve čiji su glavni junaci, naravno, Meksikanac , crnac i jevrejin. Sa sobom nosi ogromno breme rata u kojem je učestvovao i njegova prva rekacija na činjenicu da su se pored njega doselili "kosooki" bila je prezrivo pljuvanje na travnjak ispred kuće. Vremenom Volt malo bolje upoznaje svoje susede, odlazi kod njih u kuću i preneraženo konstatuje "bože, imam više sličnosti sa ovim žutaćima nego sa sopstvenom razmaženom porodicom". Braneći svog mladog komšiju Taoa i njegovu sestru, Volt ulazi u otvoreni obračun sa beskrupuluznom bandom Hmongovaca, iz kojeg teško da može da izvuče živu glavu. Pre konačnog obračuna odlazi kod sveštenika da bi ispovedio svoje grehe, koji su ga mučili celoga života- poljubio je jednu devojku ( 1969. godine) dok je njegova žena bila u drugoj prostoriji, nije platio porez na robu u vrednosti od 900 dolara i nikada nije imao naročito blizak odnos sa svoja dva sina. Začuđeni sveštenik ( ko zna čega se taj naslušao u životu) glasom u kojem jedva potiskuje preneraženost pita Volta "i to je sve?". Kovalski u sukobu sa neuporedivo nadmoćnijim protivnicima strada, ali tako da protiv članova bande po prvi put postoje svedoci i materijalni dokazi, pa svi oni završavaju u zatvoru, što drastićno olakšava život Voltovim komšijama i novim prijateljima. Na kraju filma vidimo kako Tao sedi u Gran Torinu i bezbrižno se vozi jednim od širokih američkih autoputeva. Iako je svim članovima Voltove porodice guzica zinula najviše na taj automobil, dogodio se hladan tuš prilikom čitanja testamenta i lepotan je završio u rukama mladog komšije, sa kojim se Volt vremenom zbližio više nego što je ikada mogao sa svojim sinovima i unucima.
Siloviti avganistanski trgovac, čovek koji se golim rukama rvao sa medvedom, jedan od najbogatijih ljudi u Kabulu iz vremena pre sovjetske okupacije, Baba, takođe nema problema sa jasnim izražavanjem svoga stava, ma kako on bio nezgodan za uši slušaoca. Tako pred svojim sinom, Amirom, grubo omalovažava vesrki zatucane učitelje rekavši da se, ako oni dođu na vlast, Avganistanu crno piše i da bi on najradije išao okolo i svim tim budalama što vrte brojanice sa zadovoljstvom pišao u bradu. I Baba je, kao i Volt, izgubio ženu koju je voleo više od svega ( mnogo ranije, doduše) i pokazivao poštovanja dostojno poznavanje automobila - čak i dok su bili u Kabulu Baba je vozio isključivo dobra američka kola. Po upadu sovjestkih trupa u Avganistan Baba, zajedno sa svojim (zvaničnim, zakonskim) sinom pokušava da se prebaci u Ameriku, u tome posle dosta muka uspeva i tamo se zapošljava na benzinskoj pumpi. Ako neko do sada nije prepoznao- radi se o delu fabule Hoseinijevog "Lovca na zmajeve", još jednog umetničkog dela u kojem se, ali samo kao epizoda, pojavljuje slavni automobil. Amir, koji nije ono što je Baba želeo da bude ( više je povukao na majku, profesora univerziteta) ne može da ne vidi koliko se njegov otac muči. Baba radi po četrnaest sati dnevno, šest dana u nedelji, samo da bi njegov sin mogao normalno da živi i da se školuje- makar odabrao i kreativno pisanje, što pored onako lepih i primamljivih zanimanja kao što su pravnik ili lekar Babi nikako nije ulazilo u glavu. Amir završava srednju školu sa dvadeset godina i Baba priređuje pravo slavlje za njega, zabavivši ceo lokal u kome su sedeli i časteći nazočne bokalima piva, koje je i sam oblaporno konzumirao. Na završetku te večeri, on Amiru uručuje ključeve prvog automobila u životu, uz obrazloženje da će mu trebati kada krene na koledž. Trebalo bi ga još samo malo ofarbati i dotegnuti, ali je to solidna i pouzdana mašina- Fordov Gran Torino, naravno.
Nije taj legendarni automobil jedina dodirna tačka između dva umetnička dela. I Volt i Amir se nalaze u nekoj vrsti misije- to što su obojica vlasnici istog automobila ( uz napomenu da je Voltov kao iz fabrike izašao) samo je jedna od stvari koje ih povezuju.. Amir pokušava da se iskupi za loše stvari koje je uradio kao dete ( ili još bolje- za stvari koje nije uradio, a trebalo je) a Volt, kroz novouspostavljeni odnos sa svojim komšijama, kao da ispravlja jednu veliku zabludu koja mu je stezala vrat čeličnim šakama celoga života. Oslobođen nepodnošljivog jarma predrasuda, koje su mu sve vreme usmeravale život ka naopakim bogazima , Volt najzad oseća olakšanje i bez previše razmišljanja odlučuje da se žrtvuje za dobrobit svojih komšija, ljudi sa kojima se toliko zbližio da ih je osećao kao deo svoje porodice. Bilo je potrebno samo da upozna nekoga od onih koje je prezirao , a Volt je odbijao da to učini celoga života. Držao se slike koju je stvorio u svojoj glavi ( "svi žutaći su isti") i zbog toga propustio mnogo lepih stvari , koje su mu morale izlaziti pred oči dok je sedeo u kući svojih komšija, družio se sa njima, nasmejan i opušten, uživajući u nekoj vrsti njemu nepoznate rakije iz njihovog zavičaja i božanstveno ukusnim zalogajima pravljenim po hmongovskim receptima.
Amir je, pak, odrastao u svetu pretrpanom predrasudama, plemenskim i verskim ograničenjima i najzad se smirio kada se obreo u državi gde nikoga nije bilo briga da li je šiit ili sunit, musliman ili hrišćanin, lli nešto sasvim deseto. Breme prošlosti i ogromnog greha ipak ga teraju na to da se vrati u svoju zavičaj , da bi pronašao sina svoga nikada priznatog polubrata Hasana. Radeći ono što je ranije propuštao da uradi ( baš kao i Volt) Amir najzad zatvara taj napukli krug, nepravilnu geometrijsku figuru sa kojom se borio toliko godina. I Volt i Amir, svaki na svoj način, prolaze kroz katarzična iskustva i na kraju doživljavaju neku vrstu spasenja. Amiru se to dešava u momentima kada ga onaj odvratni Hitlerov fan( kao da postoji simpatičan), masovni ubica, pedofil i siledžija Asef sasvim unakazi od batina,a Volt do iskupljenja dolazi po odlasku u kvart u kome žive propadnici hmongovske bande i staje pred njihove mnogobrojne pištolje i duge cevi nenaoružan.
I Dok Volt zavlači ruku u svoju jaknu, izgovarajući čuvenu rečenicu "Sveta Marijo, milosti puna" da bi već sledećeg trenutka bio izrešetan, kao da čini isto ono što radi Amir, puštajući zmejeve zajedno sa dečakom koji je bio nem skoro celu godinu. Volt to ne stiže da izgovori, ali je svojom smrću kupio slobodu i pristojan život za svoje komšije .Dok pada na zemlju, udišući vazduh poslednji put, kao da mu je pred očima Tao, i njegova isprebijana, mučena i silovana sestra, i kao da kaže isto ono što je Hasan nekada govorio Amiru, a Amir sada, ponovo oživelog srca, govori Hasanovom sinu, Sohrabu:
"Za tebe, ako treba, i hiljadu puta".
tekst je preuzet sa portala e-novine